Piše: Ivana Đukić
Dok mi IN4S-ujemo, pardon IN4-ministarstvujemo, imamo one koji su ,,strašno zabrinuti’’ za našu budućnost, jednako koliko i za našu sadašnjost, a ponajviše za našu prošlost (što postoji uopšte). Svjetonazori tih nekih, pritom akademskih građana, dosežu do tolikih zabrinutosti, da su one ravne čudu. Toliko vođenje računa da nam obamre svaki nerv, da na se ,,trzavica’’ nakon toga ne čuje, da nam se samoglasničko-suglasničke grupe zamrznu u grlu, prije nego što se izgovore, a svaka korjena sjećanja ugase. No, nemo’te im stajat’ na muku! Nije taj posa’ lak… Nije lako prekrajavat’ i sastavljat’, u vidu kolaž-papira, kompletnu jednu društveno-političku sliku, koja se nije desila.
Sva ta tolika duševna briga, epskih razmjera, mitskih karakteristika, a lokalnog djelanja, nije zabilježena, otkako je ovoga naroda. Da su se tako, i na taj način, za nas, kojim slučajem, brinuli Sv. Vasilije Ostroški (tada Jovanović), i Sveti Petar Cetinjski (Petar I Petrović Njegoš), nje odavno više ne bi bilo. No – bilo ne bilo – imaju te iste svece, da se u njih kunu. Po potrebi. Po interesu i po navikama. Zavisi od vremena ,,govorenja’’ i trenutnog stanja. No, ono sa čim nijesu tada računala ova vrhovna crkvena lica, i istinski crkveni velikodostojnici, jeste taj jedinstveni, čuveni, nasilno ubačeni, 5. element, tj. SPC. Taj peti element, na ova, postojeća 4 gorepomenuta, formira jednu specifičnu tvorevinu, devijantni konglomerat kome su i majka i otac samoljublje, nezakonitost, samozvanje, i hula na Boga samoga.
Jako je bitno da se napomene, da kada razgovarate sa samim svještenicima SPC, tj. njenom bespravnom filijalom u Crnoj Gori, običnim bogougodnicima, posljednjim u hijerarhijskom nizu (i posljednjih u nizu rasporeda finansijskih sredstava), ljudi su svjesni da su uzurpirali tuđi posjed. Da su na tuđoj imovini. Da im to ne pripada. Da je bespravno oduzeto i sasvim se slažu da treba da se vrati onima, čije je. Međutim (da se vratimo na početak) – nije takva stvar sa intelektualcima. Akademski orjentisanim građanima. Oni ne samo da ne prihvataju činjenicu da je imovina bespravno oduzeta, i da nije vraćena onima koji po Bogu (a govorimo o vjeri, je li?!) pripada. Gospodin Abazović, podsjetiću, nakon 30.8.2020. daje izjavu da je ,,Milo Đukanović uveo crkvu u politiku’’ i da su je oni vratili tamo đe i pripada, ,,unutar zidova crkve’’, negirajući pritom činjenicu da je sukob nastao u nepriznavanju postojanja Crnogorske Pravoslavne Crkve i predominatnosti Srpske Pravoslavne, iako je davno prošla 1920.
To me neodoljivo podsjeća na brojne izjave gospodina mitrpolita, Amfilohija Radovića, koji svaki put kad je javno morao da autokefalnost, i kao takvu njenu apsolutnu 100-postotnu samostalnost i nezavisnost Crnogorske Pravoslavne Crkve objašnjava u javnosti (znači pred masom – jer on je jako vodio računa kome se, kako, kad i đe obraća) ekstrapolirao bi tu priču do Božanske i Hrišćanske crkve (prećutno: u kojoj nema mjesta za nacionalni predznak), dok bi, gle čuda, svaku dalju polemiku oko te iste autokefelne crnogorske crkve i njene nesporne državotvorne funkcije, stavio po strani, kada nije javno suočen sa tom, po njega, surovom činjenicom. Božena Jelušić (bitan je taj kontinuitet pokušaja denacionalizacije Crnogoraca), s druge strane, koju je u jednom trenutku neko bespogovorno branio tekstom ,,Atomski s desna’’ – pardon ,,Patriotski s desna’’ – ne bi li opravadao njeno neopravdivo ponašanje u Skupštini Crne Gore, prilikom obrazlaganja, nastalog u kasne sate, nakon izglasavanja izmijenjenog Zakona o slobodi vjeroispovjesti, se kasnije, pritom, hvali, kako je imala tu čast da, je li, sticajem okolnosti, taj isti zakon izglasa dva puta. Time je , kaže ona, izbacila iz političkog javnog diskursa, crkvu, odnosno isto ono što je rekao i njen prethodnik, jer je, kako navodi u daljem obraćanju, 90-tih, uticajem pojedinaca, (očiglednim haranjem) po katastrima, crkvena imovina upisana na Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako je to tačno mislila gospođa, akademski građanin unutar Crne Gore, borac za ekološka prava (kao jednog od razloga, zbog kojeg se bavi politikom, a uzgred i crkvenim pitanjima) mislila da izbaci crkvu iz ,,razgovora’’? Da li će time biti potrijeta ta, za Crnogorce neizdrživo bolna, činjenica o krađi sakralnog nasljeđa, ili će se ,,lakše otkriti’’ – time što će se ,,gurnuti pod tepih’’? Osim ,,strahovite brige’’ – u svim smjerovima, i neiskazane požrtvovanosti da se pojasni Crnogorcima šta je za njih i zbog čega najbolje, ja ne mogu da nađem sponu između njenih izjava sa faktičkim stanjem, osim u kamufliranom obliku. Kako to sjajno objasni, jednom prilikom Nenad Čanak: ,,Najopasnija je ona istina, koja je za malo izmijenjena’’.
Zamjenu teza je u zvanični diskurs uveo mitropolit Amfilohije (a što se može viđeti na dostupnim you-tube video materijalima), kada je usljed nedosljednosti Milove odluke da SPC (koja od 1920. (a ne prije!) bespravno hara ovim prostorima) može da u tom smislu da nastavi hara i besprizorno pustoši sakralno nasljestvo (od mijenjanja fizičkog izgleda do neprepoznatljivosti, arhitektonskog urnisanja, koji odavno nemaju veze sa prvobitnim stanjem, oblačenja crnogorskih svetaca na ikonama u raške odore, prefarbavanje ikona i fresaka, unutar tih crkava i manastira, jednom riječju: mijenjanja unutrašnje strukture, jednako koliko i spoljne). Milovom odlukom da prestane ovakva vrsta devastacije i monopola nad svim ostalim vjerskim zajednicama u Crnoj Gori, a posebno onom vjerskom zajednicom, čiju je crkvenu imovinu bespravno i nadasve harački zaposjela, ušavši u crkve i manastire, Crnogorskom Pravoslavnom Crkvom, razjarila se Amfilohijeva nezavisna od svega, pa i od samog Boga, misao u kontinuiranom 100-godišnjem trajanju, ozvaničava ,,za malo izmijeljeni-od-pravog’’ slogan ,,Ne damo svetinje’’. To je urađeno tako da kod vjernika i samim tim sljedbenika vođa crkvenih autonomija (bilo kojih država), izazove efekat ,,okidača’’ i ,,da se krene u napad’’ na one – koji su ih ,,nekakvim čudnim sticajem okolnosti’’ obespravili. I ostavili na cjedilu. (To je slika koja treba da se stvori). Nije vas, dragi moji prijatelji, i braćo,u duhu, i po Hristu, niko obespravio u vašem ispoljavanju vjere – niti vam, pak, oduzeo objekte, i samo tako jakim napadom na vaše stavove, od strane ,,ateista’’, izazvao paradigme ,,da se nešto strašno sprema’’, i da je nešto vama oduzeto! Ne vodi se borba protiv pravoslavlja, kao takvog, u šta vas je, vrlo vješto ubijedio Amfilohije. Ne. Zakonom o slobodi vjeroispovjesti iz 2019. Pokrenuto je pravno pitanje: šta je čije, zašto nije, i kako je moguće da nešto jeste, a ne protiv Boga i vjere, kao takve! Da vam je to tako i Vaš mitropolit objasnio, nikada ne bi kod vas izazvao osjećaj da nešto od nečega treba da branite. Ja znam da je teško reći vjerniku u licu da njego viskoobrazovani mitrpolit nije i nužno visokomoralan i time srušiti čitavu iluziju i privid duhovonog čistunstva, isprojektovanog na jedniku, ali je tako. Tu bi trebalo, dragi moji, vjerujući u Boga, i kao takvog jednog jedinog vrhovnog poglavara naših duša, da se molimo, ako treba i svi zajedno, za dušu ovog, nekada davno, sa nekih 20-tak godina, zaista duhom obdarenog čovjeka. Pa nije pitanje ko će – kada – i koliko da boravi na ovoj planeti – nego, šta onda?! Zar nas tome ne uči pravoslavlje?! Prije svega, jako mi je drago da vas ima toliko, vjernika, a čemu vjera i religija, ako se ne sprovodi u praksi? A ako mislite dobro mitrpolitu i njegovoj duši, Sada, više nego ikad, treba se moliti za ispravljenje nepravdi, kojih je nemali broj počinjeno. I da može, budite ubijeđeni, da bi vas ovoga trenutka, zamolio isto.
Da vam je tako nešto objasnio, kako treba, ne bi morao da stvara ,,državu umjesto države’’, a kao surogat već postojeće strukture. U magli, izazvanoj surovom zamjenom teza, promaklo je i da je novokomponovani sastav od izabranih dvanaest (plus tri, jer je 4 u 1), nemoguće ikako poremetiti, a da bude održana zamišljena struktura. Ako izbjegnemo značenje broja 42, po numerologiji, a ovo je 42. crnogorska vlada, ukoliko se i jedan član iz postojećih 12 makne, ili zamijeni drugim, čitav sistem pada. U tom slučaju vam ni ovi akademski građani, koji ,,pojašnjavaju stvari’’, neće pomoći ,,ispravnošću najnovijih postupaka’’ i stvarnosti njihovih djelotvornih funkcija, jer 13 u 1 (a trinaesti je mitropolit, sam) izvodljivo je dok je postavka ostalih 12 tačna. Ukoliko se i jedan izmjesti (ili izvrši dodatna zamjena teze za tezu), peti element, SPC u Crnoj Gori, ispada, kao i mač iz korica.