Iva je došla u redakciju Antene M nakon nekoliko prethodnih poziva i najava da joj je potrebna pomoć medija. Njeno pravo ime je drugačije, a ona ne samo da je bila spremna da objelodani svoj identitet, nego je dugo insistirala na tome. Ipak, nakon konsultacija sa iskusnim psihologom i advokatom, redakcija je odlučila, a ona prihvatila, da koristimo lažno ime.
Sve ostalo u tekstu vjerodostojno je i potkrijepljeno dokumentima, koje posjeduje redakcija. Ne možemo ih pokazivati iz istih razloga zbog kojih krijemo identitet naše sagovornice: tekstovi ostaju zauvijek na internetu i ne želimo da njena kćerka, kad odraste, doživljava neugodnosti; kao što ne želimo rizikovati da pominjanje pravih imena aktera ove priče bude povod za nova agresivna ponašanja Ivinog bivšeg supruga.
Sada, pođimo redom…
Nakon kratkog braka, došlo je do razvoda koji nije bio rješenje problema, nego početak života u strahu. Bivši suprug počinje da je prati, uznemirava i upada u njen stan. Sve to dešava se prošle i pretprošle godine.
Zbog toga Ivin suprug biva osuđen po Čl. 168a Krivičnog zakona Crne Gore (krivično djelo proganjanje). Presudom mu je, 15. aprila prošle godine zabranjeno približavanje bivšoj supruzi godinu nakon pravosnažnosti presude i određena uslovna zatvorska kazna od tri mjeseca.
Umjesto da osuđujuća presuda djeluje vaspitno na bivšeg supruga, njegovo ponašanje postaje sve agresivnije. Nastavlja da prati i uznemirava svoju bivšu suprugu, ali sada počinje i njegovo nasilno ponašanje prema trogodišnjoj kćerkici. Medicinska dokumentacija opisuje modrice na stomaku, jako crvenilo na intimnim djelovima, infekcije na licu, posljedice nehigijene…
Iva jee dostavila policiji svjedočenje bliskog rođaka bivšeg supruga, koji potvrđuje da je otac kćerku tukao koprivama. Doduše, taj stariji gospodin u tom činu ne vidi ništa sporno, za njega to tradicionalan način vaspitanja djeteta – ali potvrđuje da se dešavalo.
Sve se zbivalo ljetos, tokom godišnjih odmora, u gradu na sjeveru Crne Gore, dok je djevojčica provodila zakonom opredijeljeno vrijeme sa svojim ocem. Pošto Iva u istom gradu ime vikendicu, preuzela je kćerkicu na kratko i provela sa njom ostatak dana. Ivina koleginica, sa kojom je tom prilikom bila u društvu, svjedoči o tragovima modrica, “tretmana” koprivama, crvenilu na licu… I ona kaže da je dijete bilo očigledno uznemireno i da nije željelo da bude vraćeno ocu te večeri.
Zbog toga što je i nakon osude nastavio da se ponaša po starom, Iva je protiv bivšeg supruga podnijela više prijava. Sve sa istim ishodom – njen bivši suprug ne samo da je na slobodi, nego demonstrira bahatost osobe koja je iznad zakona. Iva je sve uvjerenija da je zaista tako, da su njegove političke i lične veze tako razgranate i snažne da može da ih progoni bez straha od reakcije institucija.
U pravoj golgoti koju prolazi već godinama, a naročito posljednjih mjeseci, Iva se suočava sa zastrašujućim licem državnih adresa. Na njene dopise, molbe, pritužbe, reakcija je – sporost, muk, bagatelisanje, ponekad i nezamisliv primitivizam. Možete li zamisliti sutkinju koja na pritužbu da njen bivši suprug kinji i nju i njihovu kćerkicu, reaguje s puno razumijevanja – za nasilnika:”Muško je to, oće da se naljuti…”
Ali, idemo opet redom…
Iva je 28. aprila podnijela prijavu protiv bivšeg supruga, bio je to klasičan primjer ponovljenog djela. No, tužiteljka Marija Kažić kvalifikovala je taj slučaj kao prekršaj, i to nakon dva i po mjeseca! Za one kojima pravo nije struka, prekršajni sudovi imaju rok od dva mjeseca za zastaru. Mudrima dovoljno, a za one koji vjeruju da svijetom pa i crnogorskim pravosuđem caruju slučajnosti i nehat evo dodatnog materijala…
Početkom ovoga mjeseca (04.09.) Iva je podnijela prijavu zbog nasilja nad kćerkicom. Dostavila je i prateću dokumentaciju, koju posjeduje i Antena M. Uz već opisan “tretman” koprivom u prijavi je navedeno da djevojčica pokazuje vidne znake anksioznosti, da je otac tokom boravka kod njega u gradu na sjeveru ostavljao sa primarnom porodicom a on dolazio u Podgoricu, da je tokom video poziva pored djeteta bila njegova partnerka koja se “ponašala kao roditelj”…
Do danas Tužilaštvo nije reagovalo na tu prijavu, ni nadležnost nije određena iako se radi o hitnom slučaju. Legalno, ali upitno da li i racionalno, tužilaštvo u Podgorici prikupilo je obavještenja, pa poslalo predmet ODT Pljevlja, po principu mjesne nadležnosti. Onda je ODT Pljevlja vratilo predmet i on od ponedjeljka (18. septembar) do juče (četvrtak) nije stigao u Podgoricu!?
Za to vrijeme, dok predmet putuje brzinom puža, a institucije spavaju mrtvim snom, bivši suprug nastavlja da prati, uznemirava i progoni svoju kćerku i bivšu suprugu. Slijedi nova prijava (13. septembar) i novo ročište zakazano za sredinu novembra…
Inače, Tužilačkom savjetu podnijela je, od jula, četiri pritužbe na rad tužiteljke Kažić. Zasad, niko nije postupio po njima. Iva je pred ODT, u Centru bezbjednosti i CZSR govorila da je zabrinuta za život djeteta i svoj. Praktično, bez efekta. Osjećaj bespomoćnosti žene koju država suštinski i ne pokušava da zaštiti i strah za bezbjednost djeteta rastu iz dana u dan. Ni danas, 27. septembra, kad nastaje ovaj tekst, tužilaštvo nije kvalifikovalo ovaj slučaj.
Sagovornici Antene M imaju i “objašnjenje” za ovaj fenomen inertnosti Tužilaštva. I tužioci dobijaju ocjene za rad pa ih jako zanima statistika njihovih predmeta. Stoga svaki iole komplikovan slučaj shvataju kao opasnost za kvarenje procenta uspješnosti, pa ga hladno proslijede u “prekršaje”. A tamo vinovnike ovako gnusnih ponašanja čekaju neadekvatno blage kazne. Ili prođu nekažnjeno. To, kao i pro forme razgovori u CZSR, nasilnicima daje vjetar u jedra, pa postaju još okrutniji prema nezaštićenim žrtvama.
Ne može se, međutim, isključiti mogućnost da je opisano držanje institucija rezultat (i) onoga čime se, kako tvrdi naša sagovornica, njen bivši suprug i njegova porodica otvoreno hvale: “konekcijama” sa novom vlašću. I o tome je još prije dvije godine obavijestila policiju. Vrijeme i ponašanje institucija nekako su “ovjerili” tačnost nasilnikovih riječi.
Tužilaštvo i sud, dakle, nijesu jedina mjesta na kojima žena nad kojom bivši suprug sprovodi nasilje ne dobija zaštitu elementarnih prava. Da je čitav sistem sa kojim Iva ima dodira truo pokazuje i problem sa putnim ispravama za kćerkicu. Iako je usvojen i na sva zvona proslavljen zakon “ženske stranke”, koji u određenim situacijama (baš ovakvim u kakvoj su Iva i njena kćerkica) dozvoljava jednom roditelju da putuje u inostranstvo sa djetetom, Centar za socijalni rad ga – ignoriše! Ne želi da ga primijeni ni nakon presude Upravnog suda, kojom je Centru naloženo da sprovede zakon i omogući majki i djetetu zajednički odlazak u inostranstvo! (Sva dokumentacija dostavljena je Anteni M.)
Rukovoditeljici slučaja Marici Stijepović Iva je uputila više dopisa, posljednji 18. septembra, u kojima od službenice Centra za socijalni rad zahtijeva da, na osnovu gomile dostavljenih dokaza, inicira ograničenje roditeljskih prava i kontakata njenog bivšeg supruga. Insistirala je na hitnosti i tražila da se organizuje razgovor psihologa sa njenom kćerkom. Iva, naime, smatra da više nije razumno dozvoljavati da njen bivši suprug uzima njihovu kćerku, već da im treba organizovati susrete u kontrolisanim uslovima.
CZSR, međutim, ne pokazuje ni naznake entuzijazma da pomogne da se ova drama okonča. I prethodne voditeljke Ivinog slučaja pravdale su se da nemaju uslova da mu se ozbiljnije posvete. Direktorica Centra Marija Popović saopštila im je prošle godine da ta ustanova ne može da uradi ništa više od onoga što radi.
Istina, 3. septembra iz CZSR predali su policiji spise, ali tek nakon silnog Ivinog insistiranja. Uglavnom im se, ponovimo, aktivnost svodi na poziv nasilniku i razgovor bez efekta. Cinično ali istinito – najviše entuzijazma pokazuje njihov kolega iz CZSR u gradu na sjeveru, koji je više puta psihički maltretitrao Ivu, pošto mu je prijateljstvo sa njenim bivšim suprugom preče od kodeksa profesije.
Nakon svega, ako je neko i pomislio da je naslov teksta senzacionalistički, zacijelo više tako ne može misliti. A još kada bi pročitao sve detalje šikaniranja što ih Iva i njena kćerka trpe, za koje u ovom tekstu prosto nije bilo mjesta, morao bi se zapitati: kakvi to ljudi u ime države vode slučaj u kojem je žrtva trogodišnja djevojčica i njena majka?