Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista
U čarobnom svijetu Liberta-Boba Slovinića, granice umjetnosti postaju fluidne, stvarajući jedinstveno tkivo u kojem se slikarstvo, likovna kritika, proza i enterijer ne susreću samo kao zasebne cjeline, već kao povezane niti jednog bogatog kreativnog lanca. U ovom izuzetnom povezivanju slikarstva, likovne kritike, proze i enterijera, Slovinić ne samo da stvara umjetnost, već i ispisuje priču koja nas vodi kroz različite dimenzije estetskog iskustva. Njegovo stvaralaštvo postaje tkivo koje povezuje različite aspekte umjetnosti, čineći da se svjetlost stvaralačkog plamena preliva iz jedne forme u drugu, ostavljajući nas da otkrivamo ljepotu na svakom koraku.
• Kako je vaša umjetnička karijera započela i koji su bili ključni trenuci u njenom razvoju?
Slovinić: Bilo je to davnih pedesetih godina proteklog stoljeća, u vrijeme mog gimnazijskog doba. U Titogradu, u suterenu stambene zgrade u ulici Slobode u kojoj sam stanovao, formirao sam prvi svoj mali atelje od oko dvadesetak kvadrata. Svaki slobodni trenutak, provodio sam u tom zatamnjenom i zagušljivom prostoru. Svjetlost je upadala kroz visoke i male prozore, iz gornjeg rakursa, kao na Karavađovim slikama. Predmeti postavljeni u prostoru za crtanje i slikanje, bili su jako osvijetljeni, sa intenzivnim zasjenčenjima. Počeo sam tada da slikam mrtve prirode, cvijeće, voće, povrće, izmaštane vedute starih primorskih gradova, prizore sa poetizovanom tematikom. U to vrijeme, prvi put sam radove u ulju, izlagao sam na jednoj grupnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu. Boje sam izrađivao sam, miješao sam i ribao pigment sa lanenim uljem i terpentinom na staklenoj ploči. Platna od lana ili sargije, španovao sam na blind ramove i preparirao preparaturom koju sam spravljao od cinkvajza, bir krede i razblaženog tutkala. Sam sam izrađivao uske i široke špahtle, a oduvijek su mi prilikom slikanja uljanom tehnikom, odgovarale tvrde i šire flah četke. Meke, pune flah i okrugle četke, koristio sam prilikom rada na akvarelu i radovima u gvašu. Sačuvao sam ih još sa Akademije, te vrhunske „Tenijeve“ četke, kada se redovno peru i održavaju, bile su gotovo neuništive.
• Na koji način ste se odlučili za pisanje likovnih kritika, eseja i osvrta, i kako književnost doprinosi vašem ukupnom umjetničkom izrazu?
Slovinić: Prvi likovno-kritičarski rad je moja završna maturska tema iz šezdesetih godina: „Savremeni Crnogorski slikari Milo Milunović i Petar Lubarda.“ Prilično sam se namučio oko tog rada, jer sam kritički pisao o aktuelnim umjetnicima, o kojima tada nije postojalo mnogo literature. Bio je to veliki izazov, mnogo sam volio i poštovao ta dva naša slikarska barda. Tadašnji profesor likovnog vaspitanja, mladi suplent, slikar Cvetko Lainović, ocijenio je rad uspješnim, tako sam položio ispit zrelosti. Kasnije, od devedesetih, u svom zrelom umjetničkom dobu, pisao sam redovno likovnu kritiku za „Art–Vijesti“ i „Likovni život“, narednih dvadesetak godina. Otvarao sam brojnim umjetnicima izložbe, likovne salone, pisao uvodne tekstove za mnoge kataloge, pravio preglede sa umjetničkih kolonija. Još kao student Akademije za primijenjenu umijetnost, počeo sam da se bavim putopisnom literaturom. Tu aktivnost sam redovno praktikovao kada god bih bio na dužim studijskim putovanjima. Permanentno bavljenje pisanom riječju, značajno je upotpunilo i zaokružilo moj umijetnički rad. Sa istim intenzitetom i strašću pristupao sam kako crtežu i slici, tako i likovnoj kritici ili putopisu. Gradio sam sukcesivno vlastiti stil i karakterističan rukopis, kako likovni tako i spisateljski. Svakako, veliku zahvalnost za „pisanu riječ“ i za literarnu posvećenost, dugujem svojem ocu Antu, diplomiranom profesoru našeg, talijanskog jezika i književnosti, te dugogodišnjem novinaru.
• Koje su veze između tri romana u trilogiji “Herbarijum 1899“ čiji ste vi autor?
Slovinić: Duži period, prikupljao sam dokumentaciju o porodičnom porijeklu, o precima i vlastitim korijenima. Kako sam ulazio u zrele životne i umjetničke tokove, interesovanje se multipliciralo. Moj otac, profesor i novinar, bio je smirena i nenametljiva ličnost. Prilično rano, dok je bio urednik „Glasa Boke“ u Kotoru, postao je svojevrsni pionir novinarske riječi i novinarskog zanata. Kada su ga pozvali u list „Pobjeda“ na Cetinje, pored ostalog, nastavio je da obrazuje novinarski kadar. Zabrinula me je činjenica da je društveno skoro zaboravljen njegov obiman obrazovno-novinarski angažman. To me je pokrenulo da počnem da pripremam jednu iscrpnu brošuru o njegovom životu i radu. U međuvremenu, otkrio sam „Herbarijum“ iz davne 1899 godine, koji je u Boki Kotorskoj, kao učenik, sačinio moj stric Juraj, kasnije obrazovani sveštenik. Posebnost te izuzetne biološke zbirke, uputilo me je da otpočnem da radim na Porodičnoj trilogiji „Herbarijum“. Tako se rodio prvi tom, roman „Don ĐURO“. Odlučio sam se da njime obuhvatim prađeda Ivana, koji je svojom bracerom na jedra, prije dva stoljeća, doplovio iz Postire sa otoka Brača na naše primorje, u antičku Butou. Prađed Ivan se vjenčao se sa plemićkom ćeri Julijom Rozom i osnovao je porodicu u Budvi, a u tom braku je među ostalima rođen i moj đede Niko. On sklapa brak sa Toninom Medin (mojom babom) i rađaju 8-cu sinova. Njihov najstariji sin je sveštenik don Juraj, od milja zvani don Đuro, a najmlađi sin je moj otac pikolo-Ante, u redakciji zvan šjor Ante. Tako je nastala obimna porodična saga. Trilogiju čine tri romana: „Herbarijum – Don ĐURO“, „Herbarijum – Šjor ANTE“, a na radnom stolu je treći roman „Herbarijum – Pitore LIBERTO“. Moždanik sva tri romana je upravo taj čudesni „Herbarijum iz 1899,“ koji posjeduje raritetne: istorijske, estetske i umjetničke kvalitete.
Na koji način događanja u prvom tomu romana “Herbarijum – Don ĐURO“ se odražavaju na život kasnijih generacija u porodici?
Slovinić: Najstariji sin moga đeda Nika i babe Antice – Tonine Medin je moj stric don Juraj. Svojevremeno je završio Bogoslovnu univerzu u Zadru. Kao učeno svešteno lice, svojim velikim znanjem, duhovnošću i toplinom, oplemenio je ukupnu familiju. Dio njegove braće, ostao je u Budvi da pomažu ocu barba Niku, oko velikog plodnog imanja, uzgoju maslina, agruma i obimnom ulovu ribe. Vrlo imućna, građanska familija poslala je najmlađeg sina Anta, na Mudroslovnu universu u Zagreb. Tako je moj otac Ante, završio srpsko-hrvatski, italijanski jezik i književnost i postao profesor na Pomorskom tehnikumu u Kotoru. Velika plemenitost, učenost i duhovnost kojom je zračio, moj stric don Juraj, prelivala se na cjelokupnu familiju, a moj otac, najmlađi sin pikolo Ante, bio je i ostao veliki miljenik, prije svega njegove mati Tonine, i brata sveštenika, od milja zvanog Don Đuro. Upravo sam zbog njegovog ogromnog humanizma i čovjekoljublja, svoj prvi tom Trilogije „Herbarijum 1899“, naslovljen je „Don ĐURO.“
• Definišite nam ključne elemente školskog herbarijuma iz 1899. godine koji igra značajnu ulogu u sva tri romana trilogije?
Slovinić: Tu specifičnu „biološku zbirku“, sakupljao je i formirao dvanestogodišnji učenik, krajem devetnaestog stoljeća, na području Boke Kotorske. U to doba, mislim da je rijetko ko u nas, sakupljao biljke i formirao herbarijum. Moj upokojeni stric don Đuro, radio je to sa velikom ljubavlju, preciznošću i stručnošću, upisujući na svakom arku, ispod sasušene i fiksirane biljke, tačan latinski naziv uzorka, sa prevodom na naš jezik. Taj učenički herbarijum, po svim karakteristikama, istinski sugeriše da ga je sačinio neko učeniji, znanstveniji i mnogo stariji. Kada se detaljnije opserviraju svi arkovi te arhaične zbirke, bjelodano je da oni isijavaju zavidne vizuelno-likovne kvalitete. Osim toga, sam naziv „herbarijum“, zvučao je melodično i odzvanjao je u mojoj nutrini, proizvodeći znatne energetske potencijale. To me je inspirisalo da se upustim u formiranje porodične trilogije i da krenem u romaneskne vrtloge. Ubrzo sam shvatio da pisanje kratkih formi, zahtjeva određenu posebnost. Dugo romaneskno štivo, zahtijeva veliku koncentraciju, planski pristup i permanentnu dosljednost. Herbarijum, kao neraskidiva nit, slično kao Arijadnin konac povezuje sva tri toma u asamblažnu cjelinu. On je neka vrsta zlatnog moždanika romaneskne trilogije.
• Na koji način se umjetnički proces i život istaknutog crnogorskog kulturnog stvaraoca, Pitore LIBERTO, odražavaju u trećem tomu trilogije “Herbarijum – Pitore LIBERTO “?
Slovinić: Na završnom, trećem tomu porodične trilogije, radim duže vrijeme sasvim smireno i sa značajnim iskustvima iz prethodna dva romaneskna djela. Generalno govoreći to bi trebao da bude roman o jednom likovnom stvaraocu. Naravski je štivo građeno na mnogim životnim i autobiografskim karakteristikama, ali primarna namjera je da se odaljim od konkretnosti i pojedinačnosti te da se uputim ka opštosti jednog likovnog umijetnika. U konačnici da to bude roman o umjetniku-slikaru. Na toj suptilnoj razdijelnici pomeđu konkretnog i univerzalnog, javljaće se i određena nadnaravna događanja, snohvatice i izmaštani pasaži, koji svakako treba da nadgrade i obogate sadržajnost, te da čitaoce upute u sfere asocijativnog i onostranog.
• Kao istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, kako vidite ulogu umjetnosti u društvu i njeno mjesto u očuvanju kulturnog nasleđa?
Slovinić: Posmatrano iz moje perspektive, zasigurno kao vodeću i ključnu u društvenom životu. Smatram da bilo koje društvo, ili bilo koji pojedinac, bez umjetničke sadržajnosti, bez vizionarsko-kreativne nadgradnje, nemaju šanse da prežive i opstanu na ovoj užarenoj kugli, koja se brzo obrće i ne dozvoljava ljudima da žive u miru. Treba znati da je život bez umijetnosti, isprazan i šupalj hod kroz neuhvatljiva nebeska sazviježđa. Nažalost, već duže vremena prisustvujemo urušavanju svega što je ljudsko i humano. Nekako opstajemo i preživljavamo u opakim i sumornim vremenima, u kojima se umijetnost neumitno gubi, blijedi i izmiče razumu svijeta. Pred surovim naletima profita, komandovanja vladanja i uništavanja, gube se sve barijere razuma, humanosti i normalnosti. Umijetnost je definitivno gurnuta u pubel, na smetlište istorije! Na sceni je gotovo svuda samo teška simulacija i kulture i umjetnosti, a sa njima i svih ostalih ljudskih vrijednosti. U atmosferi lebde, obmana, prevara, gestikulacija, mimikrije i izvitoperenosti svake vrste. A horizontima gromko odzvanjaju pokliči moćnika svijeta: demokratija, pravda, istina, narod, ustav, zakoni, zapad, Evropa. A kulturno nasleđe!?! Što to bi? Artikl za trgovinu, poklone, darivanje, korupciju. Osvijestimo se, vode nas u ponor, guraju nas niz liticu, skončaćemo u bezdanu, dignimo glave, probudimo se, uskoro će biti kasno!
• Kako biste opisali svoj pristup likovnom stvaralaštvu i šta smatrate svojim najznačajnijim postignućem u slikarstvu?
Slovinić: Isključivo poštujem i uvažavam ono stvaralaštvo, koje izvire iz ličnosti samog umjetnika, iz njegovog ljudskog i moralnog habitusa. Tim duboko iskrenim principom, karakterišem i vlastito likovno stvaralaštvo. Ono je neminovno istisnuto iz moga života, iz moje nutrine, iz moje duše, kao što uljana boja biva istisnuta iz olovne tube. Samo ono što je doživljeno i preživljeno, može biti iskreno i autentično. Kod mene se to dešavalo ciklično tokom dugih šezdeset ljeta umijetničkog trajanja. Rađalo se preko dvadeset raznovrsnih ciklusa, mentalnih, tematskih, likovnih. U vrlo širokom rasponu od objektivističkih preko asocijativnih, poluapstraktnih do nadnaravnih. Nikada se nisam postavio, niti bio umjetnik-ogledalo. Okruženje, ličnosti, okolina, događanja, prolazila su mojim raciom, filtrili se kroz moju animu i u konačnici se realizovali preko moje razigrane ruke. Bez obzira da li je ispred mene bio bijeli papir ili platno, da li sam crtao, ili slikao akvarelom ili uljem, likovni supstrati su izvirali, duboko iz moga bića. Dugim nizom godina, dugim likovno-kreativnim postupkom, mislim da sam izgradio vlastiti likovni rukopis, tako da svoja djela ne bih morao više ni da potpisujem.
• Na koji nači je retrospektivna izložba i monografija povodom 60 godina stvaralačkog rada u Narodnom muzeju na Cetinju, koja je priređena je 2017. godine uticala na vaš pogled na sopstveno stvaralaštvo?
Slovinić: Logično je da u našoj stvarnosti, svaki umijetnik koji stvara šest decenija, pa čak i manje, priredi retrospektivnu izložbu svog stvaralaštva, te da mu odgovarajuće društvene institucije u zemlji u kojoj on djeluje, objave monografiju dostojnu njegove umjetnosti. Bitno je da javnost ukupno i na jednom mjestu, sagleda i ocijeni stvaralački put i višegodišnje umjetničke rezultate pojedinačno. Konačno i sam umjetnik je u prilici da po prvi put sagleda vlastita djela u širokom pregledu na jednom mjestu. To je svakako jedno veliko otrežnjenje i buđenje za svakog iskrenog stvaraoca. Lično nisam zastao i uspavao se, nastavio sam da živim, radim i stvaram. Jer za mene je umjetničko stvaranje, najoptimalniji način života i daljeg ljudskog opstajanja.
• Čime se vaša kreativnost izražavala kroz rad na projektima unutrašnjeg uređenja prostora i dizajnu i kako te oblasti doprinose vašem umjetničkom izrazu?
Slovinić: Na Akademiji primijenjenih umjetnosti, specijalizovao sam se za dizajniranje unutrašnjih arhitektonskih prostora, ili jednostavnije rečeno za dizajniranje enterijera raznovrsnih objekata. Čim sam diplomirao, vratio sam se svojoj Crnoj Gori i de facto postao pionir te značajne i specifične oblasti u arhitekturi kod nas. To je nešto poput specijaliste-interniste u izgradnji objekata. Mnogo ozbiljna i zahtijevna oblast, jer ne grade se objekti da bi im se svijet samo divio, već da bi ljudi u objektima, lijepo živjeli, udobno radili, stručno se liječili i bezbrižno uživali. Trideset godina intenzivno sam stvarao, kako u našoj zemlji tako i u inostranstvu. U toj zahtijevnoj oblasti, dosegao sam zavidan nivo, kako po kvalitetu, tako i na estetskom nivou. Pri kraju mog službeno-radnog angažmana, bio sam profesor na Arhitektonskom fakultetu. Obrazovao sam mlade osobe, buduće inženjere arhitekture na polju enterijera, likovnih elemenata, umjetnosti i slobodo-ručnog crtanja. Za svo to vrijeme, istovremeno sam se intenzivno bavio slikarstvom, likovnom kritikom i publicistikom.
• Šta mislite o međusobnom odnosu slikarstva, likovne kritike, enterijera i dizajna u vašem opusu, i kako se ove različite dimenzije umjetnosti međusobno prožimaju?
Slovinić: Da bi se jedan umijetnik, slikar, istovremeno bavio i likovnom kritikom, potrebna je velika širina te osobe. Mora prije svega biti zadovoljan samim sobom, svojim životom, vlastitom umjetnošću i stvaralaštvom. Ne smije biti zavidan, ljubomoran, zlonamjeran i pristrasan. Tek tada može objektivno sagledati stvaralaštvo kolega, analizirati ga i o njemu iznositi relevantno stručno mišljenje. Upravo vlastito slikarsko znanje i umijeće, izuzetno mi pomažu u razjašnjavanju tuđih radova. Jer zapravo ne postoje tajanstvene i nepoznate oblasti u slikarstvu ili vajarstvu, koje mi gotovo nisu poznate. Bitna je široka obrazovanost ličnosti, poznavanje stručnog vokabulara i našeg jezika. Logično je da se likovne i primijenjene umjetnosti prožimaju, one se prepliću i simbiozno dopunjuju. Potrebna je velika kulturna širina i nikada i bilo kakvo jednoumlje.
• U kojoj mjeri vaše stvaralaštvo odražava na neki način i kulturni kontekst Crne Gore, ali istovremeno ima univerzalnu dimenziju koja komunicira sa širom publikom?
Slovinić: Rođen sam u Budvi (1943), punih osamdeset godina teglim na leđima. Od toga, šezdeset ljeta sam stalni stanovnik Podgorice, ali povremeno živim i stvaram i u Budvi. Nekako mi se odavno čini da me sa velikom mukom prihvata rodno mjesto kao svog umjetnika. Na vrlo sličan način, kao da se ponaša i grad čiji sam stalni stanovnik. Široko sam obrazovana i vaspitavana ličnost, osjećam se vrlo udobno i lagodno kao žitelj Evrope, toplog i prisnog Mediterana. Moje stvaralaštvo i umjetnost, prevashodno su vezani za more, sunce i obilje svjetlosti. Za stjenovite obale, pješčane plaže, školjiće i školjeve. Za čovjeka i ljudsko stvorenje koje bitiše na ovom petrificiranom prostoru. Cijelog stvaralačkog puta, težio sam univerzalnim sadržajima, opšte razumljivim sižeima, prihvatanjem moje umjetnosti na najširim arealitetima. Težio sam da umjetnošću ne poručujem ništa svijetu i posmatraču, već da ga likovnim elementima i duhovnošću djela, uvedem u stanje opuštenosti, smirenosti i razuma.
• Na koji način biste opisali odnos države Crne Gore prema istaknutim umjetnicima, s obzirom na svoje višedecenijsko iskustvo i doprinos umjetničkoj sceni ne samo u Crnoj Gori nego i u Evropi?
Slovinić: Bila bi to duga priča kada bih trebao da je ispričam do kraja, sa žalosnim završetkom. Pokušao bih da ostanem priseban i u granicama akademske pristojnosti. Krenuo bih iz svoje pozadine. Moj plemeniti otac, u redakciji zvan šjor Ante (1900-1970), diplomirani profesor jezika i književnosti, višegodišnji novinar, preselio se u vječnost bez ikakve buke i pompe. Želim da napomenem, otpočeo je davne (1930) da se bavi novinarstvom u Kotoru, kao urednik „Glasa Boke“. Od tih vremena krenuo je da obrazuje novinarski kadar. Nastavio je slično u listu „Pobjeda“, dvadeset godina kao glavni i odgovorni urednik. Može se ustvrditi da je bio pionir modernog novinarstva u Crnoj Gori. Nešto kasnije, bio je prvi šef Protokola Narodne Skupštine Crne Gore. I ništa, otišao je tiho u zaborav! Ako izneseno, bez ikakvog odjeka, ova država može zaboraviti, a zašto ne bi zaboravila i moj mukotrpni pionirski angažman na polju unutrašnjeg oblikovanja prostora u našoj državi. Crna Gora je veliki rasadnik i bogati bastion brojnih izuzetnih umijetnika, od davnina pa do danas. Vjerujem i istinski se nadam da će se to nastaviti i u dalekoj budućnosti. Tačno je da država Istaknutim umjetnicima obezbijeđuje pristojnu i za života redovnu mjesečnu novčanu nadoknadu. Ali su mnoge grane umjetnosti prepuštene same sebi i njenim sudionicima. Na samom kraju, mogu sa sigurnošću da ustvrdim da sam kao višestruki umjetnik, pisac i publicista više doprinio svojoj državi Crnoj Gori, nego što je ona to meni uzvratila. Ali je i tako zaboravnu bezrezervno volim.