Glas ZA Kotor bez rukavica

Piše: Dubravka Jovanović

Zasjat će palaci, antike tarace, kotorska je nezvanična himna iz pera pjesnikinje Maje Perfiljeve.
Vedar duh i maštovitost nekadašnjih starih meštara drevnog grada, duga tradicija jednistvenih fešti i zabava kotorskih, sve je to stalo u pjesmu „Bokeljska noć“.

U  njoj „ćakulaju šjore zije gracijane, a svi oriđinali i sve karampane doći će na feštu za nas Kotorane“!
I niđe kao u Kotoru, od šuga i mota, nije se feštavalo. Grad od balova i fešti, otmjenih ljudi građanske kulture, znao je da uzavri od radosti i ljepote.
Raspusnog duha, renesansnog i karnevalskog.
Čarala je vila Alkima sa ovog svetog kamena, a nebo nad gradom u feštama kotorskim bivalo je od plamena.
Sa kampanela kotorskih crkava i hramova i golubovi feštavaju sa ljudima.
Kalete starog Kotora vonjale su na umidecu (vlagu), po neku zagorelu teću skromnoga objeda u puka. Mačke bi u kantun ispod portuna čekale svoju porciju.
Između visokih kuća i oronulih fasada sušila bi se roba a počasno mjesto zauizimale bi mudante. Susjede, uz poziv na kafu i bićerin, po pravilu bi spjegavale (kazivale)  novu ćakulu. Sve je to imalo onaj neodoljivi kotorski šarm.

Kada gradska muzkia pasa od Tabačine (sjevernog dijela grada), artetijama njegovim uz zvuke đenisa i bombardina, znalo se koja je ura. Ona od fešte. Uz taj šmek i esenciju drevnosti čitav grad igra.
Uz pjacete, niz  kalete, pod rozete, na parapet I duž  bedema, pod škurama i pergolama i baladurima, doživljavaju se sve kotorske ure i aure.
I taj šmek, ta energija, ta patinirana tradicija, mistika i ta okultnost i bestijalnost ponekad, ti čarobnjaci i vile, koje vidim i kada ih nema, (jer ih prizivam pa se pojave), sve to čini Kotor našim i svih ljudi dobre volje.
Kotor -kotorskim. Ludi i šempijani grad i njegovi ljudi se diverte, kažu Bokelji.

Sve navedeno staje u kulturu sjećanja, u spomenar pasanoga vremena.

Danas u odlomcima. Danas u političkim oblandama. Danas u globalizaciji i istosti u kojoj se gubi identitet. Danas u licitaciji, pa ko da više. Danas u dokazivanju i nadgornjavanju ko će kojom mega zvijezdom na svom trgu pokazati dominaciju.

Samo Kotor ima autentične pjace i pjacete na kojima golubovi nijesu na prodaju.

Bile su fešte novijega kroja. I pasale. Na pjaci od rive u Kotoru smjenjivale su se zvijezde od grandece. Bilo je štimunga, nije da nije. Svaka mladost ima svoju zvijezdu i svoje gušte. I ništa sporno. Tempi stari pasati.
Život nije konzerva. Mora se  podmlađivati stari Kotor.
Neki novi klinci bi i da ovo stoljeće ostavi štambilj na milenijumskom trajanju grada od vjekova.

I kad bi fešte s anđelima pasale, bilo bi za one pozitivne i šarmom obojene kotorske ćakule i opačine. Bezazleno i duhovoto.  Ali kad se završavaju s vragom i da je đavo ponio šalu, onda oskrnavljena ostaje, ni manje ni više nego balaustra, kamena ograda ispred sveca zaštitnika grada Kotora.
Ožiljak koji boli, rana koja krvari. I odmah me sada neki hvataju za riječ.
I čujem ih iza leđa. Ne prećeruj. To se samo odvojio djelić ograde i popraviće se.

Najbolje da neće, odgovaram. Izdražala je katedrala – bazilika jače potrese. Ograda koja je slomljena minulih prazničnih dana nastala je prilikom restauracije poslije razornog zemljotresa iz 1667. Godine, u kome su bili srušeni romanički stari zvonici katedrale.

O vjekovima koje broji kotorska katedrala i zaštinik grada Sveti Tripun samo par redaka podsjećanja koje bilježe žute karte arhivske:
U Kotoru se 3. februara proslavlja Sveti Tripun – zaštitnik drevnog grada, čija katedrala čuva moći ovog sveca mučenika, koji je rođen u gradu Kampsadi, u tadašnjoj rimskoj provinciji Apamei.

Poštovanje ovog sveca započelo je nakon mučeničke smrti u Niceji, gdje mu je suđeno pred prefektom cijele Male Azije, Akvilinom (za vlasti rimskog imperatora Decija). Tada je na pitanje Akvilina: “Kojeg si stanja?” Tripun  priznao da je hrišćanin izjavom: “Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!”. Nakon  suđenja odrubljena mu je glava.
Tijelo svetog Tripuna nakon smrti je bilo preneseno u Kampsadu, odatle u Carigrad, a iz Carigrada u Kotor. Prva pominjanja moći sv. Tripuna vežu se uz kotorskog građanina Andrea Saracenisa koji je donio mošti sv. Tripuna u Kotor, te sagradio crkvu u njegovu čast. Na dijelu oltarske pregrade pronađen je i datum 13. januar 809. koji potvrđuje da Kotor već 1215 godina čuva moći svetog Tripuna.
Danas je njegovo poštovanje rašireno diljem svijeta, a velike proslave u njegovu čast ograničene su uglavnom na Južnu Italiju, Boku Kotorsku i Dubrovnik.

Moje pitanje je: obavezuje li vlast i državu slavna tradicija, kultura, istorija? A posebno građane Kotora. Dodiruju li ih slojevi civilizacijski? Da li nas opominju stoljeća i hoćemo li ove 2024. godine Svetoga Trupuna slaviti oštećene balaustre, nagađajući ko je divljačkim nasrtajem na svetinju učinio ovaj grijeh? Ili ćemo se šoto kuco i u rukavice preispitivati i čekati da nam neko drugi s neba rješava problem.

Mučanjem, po sistemu ne talasaj, možda smo mi isti krivi a ne oni koji su šenlučili u praznične dane. Ili su nam to učinjele politike, koje više ne mogu podnijet nacionalnu i vjersku različititost. Pa se na ovaj način svete vjekovima po kojima nas je svijet prepoznavao.

Ili je najbolje po onoj latinskoj: sa svima lijepo, ni sa kim iskreno.

E, tako nam je uglavnom sve u Kotoru gradu.
Pa su nam puna usta kako su došli divlji da išćeraju pitome a mi Kotorani pitomi uštirkano šutimo i kulturno čekamo da se po Duhu svetom rješavaju naši problemi.
Da nam vrate institucije centralizovane. Da nam ne kradu običaje i užance. Da nam ne dijele i svađaju moranaricu staru 12 vjekova.
Da nam ne zbrišavaju i utapaju jezik i ne šporkaju tradiciju.
Da se zadovoljavamo velikim, grande feštama i mega ZVEZDAMA po sistemu za svakoga po nešto a za grad NIŠTA.
Iliti slomljena i devastirana balaustra, zidić, kolonada, ograda na ulazu u katedralu-baziliku Svetoga Tripuna.
Za kim zvono zvoni, pitao se Hemngvej?

Za našom nemoći. Za našom slabošću. Za nedostatkom građanskog otpora.
I korađa. I dostojanstva. I slobodnog glasa.  Za malograđanštinom i za sve očiglednijem utapanju u prosjek.

Ja bih u riječ, u pjesmu, u hrabrost, u čovjeka.

Kotorani, probudimo se! Niko nam nije kriv, do mi sami sebi.
Ne može se živjeti od stare slave. Ni od ćutanja. Od lovora u kamenu.
Od mirenja sa sudbinom, po sistemu ne bi bio rada da se od mene čuje. Neka to kaže neko drugi. A kad kaže neko drugi onda po njemu iz svih oruđa i oružja.
Ali naravno, bez imena i kičme. Na drušvenim mrežama, iza nekoga tamo. No Name.
I još nešto. Ne pominjem one koji čekaju da se riješi pa izlaze u lakovane crevlje i bijele gvante da nam nešto zaboga mudro saopšte.
Ili one koji i kad zbore glasno to čine samo i isključivo zarad svoga ličnog interesa, profitiranja i falsoga patriotizma. Ljubav prema Kotoru, ali potla ljubavi prema sopstvenome špagu.
Adio, do Kaarampane  humorističko satirični list koji izlazi jednom godišnje o karnevalskim feštama u Kotoru), čiji fojevi najmanje će na Kotor vonjati.
I na ćitadine (građane) njegove.

I nju nam gase neki novi klinci i visoki umovi uz opravdanje da se mora lingva razumjeti a ne ni slučajno sačuvati antika parletina.

Adio i bez barufa i skandale u Kotoru gradu.