Više od 6.500 zgrada sravnjeno je sa zemljom u dva zemljotresa, magnitude 7,8 i 7,6 koji su početkom februara pogodili Tursku i Siriju, a prema zvaničnim procjenama vlasti, samo u Turskoj moraće da bude srušeno 8.000 objekata jer nijesu više sigurni za život ili je stepen oštećenja takav da ih je nemoguće oporaviti.
Kako je za Pobjedu kazao profesor Građevinskog fakulteta u Podgorici Srđan Janković, sanacija će trajati godinama, rane i žrtve čiji se konačan broj ne nazire, niko ne može da nadoknadi, dok će adekvatna istraga utvrditi da li su, a postoji osnovana sumnja u to, i u kojoj mjeri, kršeni osnovni principi seizmičkog projektovanja, odredbe odgovarajućih propisa ili nekvalitetno izvođenje radova, što je sve moglo prouzrokovati seizmički nesigurnim zgradama u zonama najviše pogođenim početkom februara.
“Moguće je da su, pak, srazmjeri katastrofe, pored te činjenice, dodatno doprinijele i neke specifičnosti zemljotresa u Turskoj i Siriju, koje bi, ako se utvrde, neminovno uticale i na izmjene u seizmičkm projektovanju u budućnosti”, kaže Janković.
Iz preliminarnih analiza koje su već radile turske i grčke kolege, navodi Janković, evidentne su veoma visoke očitane vrijednosti PGA, odnosno maksimalnog horizontalnog ubrzanja tla, što je za projektovanje i procjenu seizmičkog rizika, ključni parametar.
“Poređenja radi, na području Crne Gore najveću projektnu PGA vrijednost ima zona na Primorju, konkretno Ulcinj, sa 0,38g na takozvanoj osnovnoj stijeni, a ta vrijednost opada kako idemo ka sjeveru zemlje gdje ne prelazi 0,10. Ove vrijednosti se povećavaju za određene procente (do 40%) na površini tla. Mjerenja u Turskoj potvrdila su da su ove vrijednosti bile dvostruko ili trostruko jače, prema podacima akcelerografa sa mjernih stanica, pa je tako procijenjeno da su se temelji zgrada pomjerali i više od 70 centimetara. Uporedo, nailazimo i na izvještaje gdje se cesta sa dvije trake zbog rasjeda na površini sada mimoilazi i za tri metra, ili su šine poprimile oblike višemetarskih „S“ krivina…Da su se na tim lokacijama nalazile zgrade, teško da postoji objekat koji bi se mogao oduprijeti takvim silama”, ističe Janković.
Sva ova priča, naglašava on, nema za namjeru da se bilo ko abolira, već naprotiv: da se ukaže koliko je adekvatno projektovanje i izvođenje, ali prije toga i odgovarajuće planiranje u skladu sa mikroseizmičkom rejonizacijom, ključno.
“Polazimo od seizmički hazarda koji nešto što je uslovljeno prirodnim faktorima, odnosno pozicijom na planeti iznad zone dodira tektonskih ploča, a procjenjujemo seizmički rizik tako što hazard iskombinujemo sa povredljivošću objekata na određenom području”, kaže Janković.
Kako kaže, ova dva pojma (hazard i rizik), koji u svakodnevnom govoru mogu biti tretirani kao sinonimi, je najlakše razlučiti na osnovu sljedećeg primjera: hazard može biti ogroman u recimo nenaseljenom područiju, ali je seizmički rizik ravan nuli, jer nema naselja i objekata. Obrnuta je situacija u naseljenim mjestima.
“Budući da seizmički hazard definišemo najčešće upravo preko PGA vrijednosti, odnosno maksimalnog horizontalnog ubrzanja tla, taj parameter je ključan pri seizmičkom proračunu objekata i obavezan je kod definisanja seizmičkog hazarda. S druge strane u procesu prostornog i urbanističkog planiranja neophodno je istovremeno definisati zone podložne klizištu, odronjavanju ili likvefakciji u okviru kojih bi trebalo odustati od gradnje objekata”, ističe Janković.
Pojašnjava da se likvefakcija, ogleda u situaciji kada specifično zemljište, recimo u zoni aluvijalnih ravni, koje ima u sebi određenu zasićenost vodom pretvara pod uticajem seizmičkih talasa u efekat „živog blata“ u koje objekti mogu da potonu.
Janković naglašava da seizmički rizik nije kao recimo saobraćajni, kojeg smo svakodnevno svjesni ili požarni koji je prisutan svake godine u ljetnjem periodu.
“Potrebno je da se djeluje preventivno, odnosno adekvatno planira i gradi, primijene važeći i svi budući unaprijeđeni standardi u projektovanju, da bismo, u konačnom, smanjili seizmički rizik onda kada se zemljotres dogodi, a dogodiće se u nekom momentu, jer se nalazimo na području podložnom zemljotresima”, ističe Janković.
Prividni mir
Prema raspoloživim podacima, područje Turske je u posljednjih 100 godina pogodio 21 zemljotres magnitude iznad 7. Najrazorniji, odnosno sa najviše žrtava zabilježen je 1939. godine kada je pognulo 32.000 ljudi. Šest decenija kasnije, 1999. godine stradalo je 17.000 ljudi. Do juče, na području Turske i Sirije već je evidentirano 33.000 žrtava, a to je daleko od konačne brojke, budući da se gube nade da 180 sati kasnije iko po ruševinama, sem samim čudom, može ostati u životu…
Mogu proći godine, decenije ili čak vjekovi da je neko područje mirno, a da se za to vrijeme u dubokim stjenskim masama, odnosno u zoni kontakta ploča, nagomilava ogromna energija koja će jednog dana da se „oslobodi“.
Prema riječima Milene Tomanović, načelnice Odsjeka za analizu i obradu podataka u Seizmološkom zavodu Crne Gore, najrazorniji zemljotresi mogu se očekivati upravo na kontaktima tektonskih ploča, kao posljedica oslobađanja više decenijske ili stotinama godina akumuliranje seizmičke energije u stijenama kontakta onog trenutka kada je njen nivo dostigne maksimum.
Zato se, polazeći od prostornog položaja Turske u odnosu na globalne tektonske odnose, scenario od početka februara mogao očekivati.
“Turska se nalazi na Anatolijskoj manjoj tektonskoj ploči, koja je dio Evropske tektonske ploče, sa istoka u koliziji je sa Arapskom, dok cijelu sliku usložnjava Afrička tektonska ploča koja se u svom kretanju prema sjeveru podvlači pod Evropsku. Ovakvi složeni tektonski odnosi svrstali su oblast Turske i šire u prostore sa veoma visokim seizmičkim hazardom”,– kaže Tomanović.
Pojašnjava da se zemljotres dogodio usled dislociranja rasjednih ravni Anatolijskog rasjeda u dužini više stotina metara, sa hipocentom koji je bio relativno maloj dubini.
“Ovakava dešavanja rezultiraju snažnim zemljotresima, koji imaju razarajuće efekte na površini. Međutim, upitno je da li su devastirajući efekti na površini zemljotresa u Turskoj i Siriji epilog samo prirode ili je većim dijelom posljedica neprilagođene i loše gradnje”, kaže sagovornica.
Naglašava da u seizmologiji nema predviđanja, ali na osnovu podataka o seizmičnosti u jednom dužem vremenskom periodu ( stotine godina dokumentovanih podatataka) za određeni prostor, statističkih proračuna i savremenih istraživanja, kao i međunarodne saradnje kreiraju se karte seizmičkog hazarda.
Ove karte sa određenom vjerovatnoćom ukazuju na potencijalnu seizmičku opasnost pojedinih područja, kao i karakter mogućih dešavanja, dok se od štetnih efekata zemljotresa, koji su očekivani u seizmički aktivni oblastima, možemo se zaštiti isključivo poštovanjem tehničkih normativa za projektovanje i gradnju u takvim zonama.
Kako ističe profesor Janković, projektovanje i gradnja u proteklih pola vijeka, a posebno minulih dvije decenije, doživjele su dramatične izmjene, jer je iz svakog velikog zemljotresa naučeno nešto novo, i inkorporirano u poboljšanje standarda i pravila, koji se u Evropi ogledaju u Evrokodovima, (seizmičko projektovanje je obuhvaćeno sa Evrokodom 8).
“Primjer za to je Kobe u Japanu, 1995. godine. Teško da možemo reći da Japanci ne drže do propisa, ali su se u tom potresu suočili sa do tada nedovoljno poznatim efektima vertikalnog ubrzanja tla”, navodi on.
Prethodno, veliki nauk je bio zemljotres u Nigati, 1964. godine, kada je spoznat domet problem likvefakcije.
“Ne treba zaboraviti ni specifičnost potresa iz 1985. godine u Meksiko sitiju, kada su seizmički talasi putovali više od 400 kilometara i drastično promijenili svoje karakteristike na zadnjih 10-20 metara zbog uticaja lokalnog tla. Kao posljedica toga došlo je do kolapsa određenog tipa objekata zbog toga što se, pojednostavljeno rečeno, poklopila frekvencija seizmičke pobude i spostvena frekvencija objekata koji su se nalazili na određenom tipu zemljišta”, kaže Janković.
Iz svih ovih potresa, navodi on, nauka i struka su izvlačili pouke.
“Na nama je da učimo iz iskustva drugih. Imali smo teško iskustvo 1979. godine, ali vremenom se zaboravilo. Osamdesetih godina je mnogo urađeno na izmjenama u gradnji, planovima. Kako su proticale decenije, došla tranzicija, neki drugi rezoni i interesi su preovladali. Slično će biti i sa zemljotresom u Turskoj i Siriji, izvještaji u medijima će da izblijede. Mi možemo već sjutra da to tragčno iskustvo prevedemo u nove preventivne korake na smanjenju seizmičkog rizika”, zaključuje Janković.
Investitori ne smiju nadjačati etiku i pravila struke
Činjenica da je investitor čiji je objekat sravnjen sa zemljom u Hataji, u Turskoj, ulagao novac u izgradnju nekretnina i u Crnoj Gori ne znači automatski da bi objekat od istog investitora izgrađen kod nas u slučaju zemljotresa doživio istu sudbinu – ako je građeno po pravilima, a projekat uspješno prošao reviziju, odnosno izvođač radio kvalitetno i po pravilima i uz adekvatan nadzor onda bojazni ne bi trebalo da bude. U prevodu, mnogo je do države, planova. Etička primjena standarda i pravila struke od strane inženjera koji učestvuju u projektovanju i izvođenju mogu da obuzdaju i najmanje savjesne investitore, ako im je interes bio da uštede da materijalu i bezbjednosti zarad ekstra dobiti, kaže Janković
Zemljotres u Turskoj 16 puta jači od našeg iz 1979. godine
Prema riječima profesora Jankovića, zemljotres magnitude 7,8, zabilježen u Turskoj, po oslobođenoj energiji jači je 16 puta od zemljotresa magnitude 7, koji je pogodio Crnu Goru 1979. godine.
“Zemljotres magnitude 7 je 32 puta oslobodi više energije od onog magnitude 6, dok je razlika između magnitude 6 i 8 hiljadu puta jer je riječ o izračunavanju preko logaritamske funkcije. Pritom, u svim izvještajima kolega iz Turske se navodi moment magnituda (Mw), kao referentna vrijednost koja mnogo bolje prikazuje količinu oslobođene energije nego Rihterova skala”, navodi Janković.
Hipocentar, epicentar, magnituda, intenzitet…
Vrijeme događanja zemljotresa, lokacija, magnituda ili jačina zemljotresa i intezitet zemljotresa u epicentralnom području, ključni su seizmološki parametri kada se govori o zemljotresu.
Kako pojašnjava Milena Tomanović, hipocentar ili žarište zemljotresa je mjesto gdje dolazi do loma u stijenskoj masi usled naprezanja i visokih napona koja prevazilaze mehaničku granicu čvrstoće stijene. Dok je epicenter vertikalna projekcija hipocentra na površinu.
-Magnituda je broj proporcionalan oslobođenoj energiji u žarištu zemljotresa. Izražava se u jedinicama Rihterove skale. Donja i gornja Rihterove skale su otvorene, jer donja granica zavisi od osjetljivosti seizmografa (kod slabih zemljotresa možemo imati i negativnu vrijednost magnitude jer je magnituda definisana logaritamskom funkcijom), dok gornja granica zavisi od sposobnosti stijenskih masa u žarištu zemljotresa da akumuliraju maksimalne napone – kaže ona.
Dodaje da intenzitet zemljotresa izražava stepen površinskih efekata zemljotresa na građevinskim objektima, tlu i ljudima. Skala za izražavanje inteziteta zemljotresa data je u rasponu od 1-12 stepeni, kod nas je u upotrebi EMC98 ili MCS – Merkalijeva skala.