Dragan-Duda Čavor: Razgovori u sijenci Lovćena

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista, i Ana Uskoković, biolog

Osvanuo je 8. decembar prohladno zimsko jutro na Cetinju budi nas sa minusom u termometru ali i oštrim planinskim vazduhom koji se spušta sa padina Lovćena na Cetinju. Palim moj automobil i zagrijavam ga treba mu vremena dok se mraz sa njega razbije. Naša koleginica Iva Jovanović, putuje sa nama. Polako i oprezno vozimo putem koji nas vodi ka našim radnim mjestima ali i u samo srce NP ,,Lovćen.” Svako jutro na putu ka Ivanovim koritima, prolazim pored kuće Milorada Čavora i Dragana-Dude Čavora. Sa krovova kuća ovih dragih prijatelja vije se od rane zore dim. Ja imam svoj ,,ritual” svako jutro kada prođem pored njihovih kuća ,,raspalim” po sireni to je moj znak da ih pozdravljam, a oni to dobro znaju. Odlučujem se da ovog hladnog jutra napišem priču o prijateljstvu sa mojom braćom Njegušima. Pišemo monografiju o NP ,,Lovćen” i samo mi znamo koliko je teško i koliki je potreban rad i trud da se sve to pretoči u vrijedno djelo za sve buduće generacije. O tome što zapravo znači prijateljstvo i gostoprimstvo ovih dragih ljudi, prenijeću onima željnim ljudskog razgovora, i mudre riječi a tu je i Lovćen, vječita inspiracija svih nas koji smo privrženi ovoj nestvarnoj ljepoti planine koja je u prvim decenbarskim danima okovana djelimično ledom i snijegom. Razmišljam dok držim svoju bilježnicu o ovoj sili prirode i ljepote i zapisujem: ,,Kroz dugu, bogatu i slavnu istoriju na Lovćenu je čovjek uvjek tražio čovjeka na ovoj svetoj planini. Vjekovi borbe isprepletani zajedničkim težnjama, željama, čežnjama, radost pobjede i čelične volje gorštaka nad slijepim silama prirode. Nepobjedivi gorštaci duboko ukorijenjeni u ljuti kraški krš i za njega čvrsto vezani. Riječ je gradila Lovćen, a Lovćen i Njeguši gradili su istoriju Crnu Gore.”

Pravim mali predah na poslu uzimam svoj foto-aparat i sa dragim kolegama Veselinom-Veskom Živanovićem i Vukom Borilovićem odlučujem se da ovog decenbarskog jutra napravimo antologijski lijepe kadrove Lovćena sa sniježnom bjelinom i ledom koji ga okružuje. Tišina nestvarna koračamo dok pod našim nogama puca led. Pravim kadrove izvora Ivanova korita, pod snijegom. Stižemo pred kućom Dragana-Dude Čavora, koja je sazidana od pravilno klesanog kamena. U toj kući svaki putnik, prijatelj i gost je svesrdno i toplo dočekan od supruge Dragana- Dude Čavora, Sonje (rođene Kapetanović). Dragana-Dudu Čavora, mnogi znaju kao uspješnog preduzetnika koji je čitav svoj život posvetio Njegušima, Lovćenu i Cetinju i u tom magičnom trouglu nastale su neke od najljepših priča, inspiracija i životnih iskustava. Međutim rijetki su oni koji ga znaju baš lično i blisko. Kada bih ga opisao riječima velikana uz njegov karatker i ličnost (prvog među jednakima) išle bi najbolje misli ruskog pisca Lava Tolstoja koji je zapisao: ,,Riječi zbližavaju ljude i stoga se valja truditi govoriti tako da te svi razumiju i govoriti samo istinu. Izbjegavaj sve neprirodno, neobično, sve što ti može smanjiti budnost. Ništa ne pomaže u zbližavanju ljudi kao jednostavnost.” Takav je ne samo moj (naš) prijatelj Dragan-Duda Čavor već prijatelj svakog čovjeka koji dolazi Lovćenu i Njegušima u pohode. Zajedno sa svojim prijateljima i kolegama Veselinom-Veskom Živanovićem i Vukom Borilovićem našeg zajedničkog prijatelja pronalazimo u njegovom hotelu ,,Monte Rosa.” Za masivnim šankom od punog drveta sjede Dragan-Duda Čavor, Milorad Čavor, a kasnije se pridružuje Rade Kuševija, sa Mirca.

Uz veliki osmjeh i svesrdnu dobrodošlicu obavezno je i neizostavno posluženje a to su med i priganice uz čaj, kafu, ko što od nas pije i voli. Dragan-Duda Čavor, pun životnih mudrosti nam u razgovoru priča svoja životna iskustva od odrastanja, borbe kroz život, do jedne od najsvetjih tema a to je tema kumstva koja su danas nažalost više iz sfere komercijana nego iskrena i ljucka. Nije lako bilo odrastati na padinama Lovćena, i u surovim zimskim uslovima pripremati meso za njegušku obradu. Mnogo puta su dlanovi ovog neumornog neimara bili ,,pojedeni” što od soli što od jakih mrazeva dok se pripremao čuveni njeguški pršut. Svoj časni životni i preduzetnički put ovaj neimar je gradio i danas gradi samo svojim radom njegove borbe su isprepletene čemerom i medom. Dobrota je uz mudrost ono što krasi njegovu ličnost. Dragan-Duda Čavor je prije svega neustrašiv i neumoran gorštak koji je u nekim prošlim teškim decenijama podsticao mnoge mlade da krenu njegovim stopama i u tome im nesebično pomagao i sva svoja vrijedna iskustva i prijateljstva nesebično dijelio sa svima njima. Njegovu harizmatičnu ličnost svi poštuju i uvažavaju mnogi ga smatraju uzorom u profesiji i poslu kojim se bavi. Nije to karakteristična crta samo za njega već za čitavo bratstvo Čavora, koje je jedno od najuspješnih bratstava na ovim prostorima. Gorštaci koji se rode u sjenci Lovćena imaju tu magiju u sebi koja ih prati čitavog života kao što na nebeskom svodu zvijezda vodilja vodi mornare na daleim morima u sigurnu luku.

Dok razgovaramo sa njim i upijamo njegove savjete ja sve to vješto ali i brzo zapisujem ipak su to mudrosti koje mogu da nas na našim životnim putevima učine boljim. Iako živimo u vremenu degradacije ljudskih i moralnih vrijednosti ipak postoje i oni koji nisu zaboravili šta znači biti human, odan, pošten, šta znači davati, praštati, savjetovati, tješiti, pomagati. Mogu slobodno reći da imam tu privilegiju da je Dragan-Duda Čavor i moj i (naš) prijatelj. Imati ovakvog prijatelja u životu koji vas nikada neće izdati a uvjek će vas podržati je vrijednije od materijalnog bogastva. On pripada onoj poslednjoj plejadi starih Crnogoraca, zbog kojih su o nama pisali: Bernard Šo, Kurt Hasert, Pavle Apolonovič-Rovinski, Jozef Rohlena, kao i drugi putopisci, generali, državnici, botaničari. Poznati filozof Šopenhauer, rekao je: „Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.“ Zato sa ponosom pišem o ovom časnom Njegušu jednom od one (nažalost) najrjeđe i najdragocjenije sorte ljudi čije je urođeno gospodstvo i duboko intelektualno misaono biće ga čini prvim među jednakima. Uprkos tome što ponekad imamo različite poglede na razvoj Lovćena i na njegovu budućnost. Energiju koju zajedno ulažemo da prezentujemo i sačuvamo kroz magiju Lovćena, i ovih divnih prostora je nešto što nas i čini prijateljima. Živimo svoj san o Lovćenu o tom svetom mjestu koje je za nas luča slobode a za Crnogorce jedini svetionik u mnogim tamnim i tmurnim noćima koje se nadviju nad našom svetom Crnom Gorom. Dragan-Duda Čavor, je jedan od onih uglednjih Njeguša koji imaju što da kažu, on svojim riječima ostavlja duboku brazdu u svijest ljudi, baš kao što svaki kamen na Lovćenu nosi u sebi pečat ratnika i pastira. Odlučnji smo i čvršći kada su ovakvi ljudi sa nama, oni su nam ne samo podrška već i svijetli uzor postojanja. Kod nas u Katunsku nahiju uvjek se smatralo da su Njeguši pametnji i mudrji u odnosu na mnoge druge. Dragan-Duda Čavor je svoje znanje, etičnost profesionalizam, entuzijazam pretočio u snagu svoje ličnosti. Pored toga mi koji sebe smatramo njegovim saborcima ali i kritičarima u borbi za svetu planininu Lovćen možemo da se sakrijemo iza njega, on je uvek vidljiv, prepoznatljiv i potencijalna meta, naročito onih koji su se stiđeli što nemaju hrabrosti kao on. A njegova riječ je sjekla jače od sablje i njen eho se čuo dalje od legendi o vilama sa Lovćena i Štirovnika. I dok ovo pišem stiže za naš sto tradicionalan znak gostoprimstva pršuta njeguška i sir. Napravih mali predah ispih gutljaj kafe u ,,Monte Rosi“ odlučih se da završim naš tekst opet zapisah svoje misli o prijateljstvu: ,, Plamen prijateljstva je svjetliji od plamena ljubavi, kao što je i ljetna noć na Lovćenu divnija i zanosnija od ljetnje noći u Kotoru i Budvi.“

Upisah sebi još jedan dan i ispisamo još jednu stranicu ,,istorije“ da je sačuvamo od zaborava za sva ona pokoljenja koja će doći posle nas. Krenuh pješice sa svojim prijateljima Veselinom Živanovićem i Vukom Borilovićem a malene pahulje snijega prekriše moje lice kao da mi i one šapuću o sniježnoj ljepoti Lovćena…