Izabrana doktorka za odrasle u Domu zdravlja u Podgorici Maja Karadžić pokazala je minulih dana i sedmica pravi primjer solidarnosti i odgovornosti, dvije ključne osobine od kojih svi kao društvo zavisimo u zdravstvenoj krizi koju je izazvala pandemija koronavirusa.
Rado se odazvala pozivu nadležnih i sa kolegema uključila na prvu liniju “fronta” punkt u Tološima, u Podgorici, namijenjen pregledu pacijenata za koje se sumnja da su oboljeli od koronavirusa. Prvi slučajevi oboljenja, što su potvrdili kasnije i epidemiološki testovi, prošli su kroz njenu ordinaciju.
Nakon sedam dana angažmana i činjenice da je pregledala pacijente za koje se ispostavilo da imaju koronu, i pored svih mjera zaštite i pune opreme, Karadžić je, shodno preporukama i epidemiološkim instrukcijama, završila sa svojom rotacijom i ustupila mjesto drugoj smjeni ljekara. Dvije sedmice nakon toga je bila u samoizolaciji i odvojena od porodice.
Preduzela je, dakle, sve mjere predostrožnosti i pokazala odgovoran odnos i prema pacijentima, prijateljima, porodici, ne želeći ikoga da izloži i minimalnom riziku.
“To je najmanje što sam, kao zdravstveni radnik, mogla da uradim. Potrebno je da svi pođemo od sebe i ako odgovorno postavimo stvari lakše ćemo i prije prebroditi ovu krizu i izaći iz cijele priče sa što manje posljedica”, kaže ona za Pobjedu.
Prema njenim riječima, nijednog trenutka nije razmišljala da li će se uključiti i dati lični doprinos naporima kolega ljekara, epidemiologa, medicinskih sestara i svih ljudi koji su na prvoj liniji odbrane zdravlja.
“To je moj poziv, zbog toga sam izabrala zvanje ljekara i tu nema dilema, vaganja. Povuklo me, odazvala sam se, uradila što je do mene. Takav pristup sam imala i ranije, a svakako će to biti i ubuduće”, ističe Karadžić, navodeći da je već od ponedjeljka čeka redovan posao izabrane doktorke u Domu zdravlja u Bloku pet.
Dodaje da je za svaki svoj potez imala potpunu podršku porodice, naročito supruga Vladana.
“Od djece i porodice se ranije nisam odvajala, možda najviše dva-tri dana. Ovo je i za njih i za mene bio najduži period da smo razdvojeni. Znala sam da će tako biti, ali nijednog trenutka od njih nijesam dobila pitanje: mama, ili ženo, zar moraš baš ti. Ne, jer znaju što je moj posao i da ga mogu obavljati na pravi način kada imam podršku i razumijevanje”, kaže ona.
Iz pozicije osobe koja je otišla u dobrovoljnu izolaciju vođena motivom podrške, pomoći i solidarnosti po cijenu odvojenosti od porodice, Karadžić apeluje na sve građane da dobro razmisle prije nego olako zaobiđu neku od preporuka zdravstvenog sistema i kriznih tijela.
“Ako su brojne moje kolege iz profesionalnih razloga u izolaciji, i još rade i pokušavaju drugima da pomognu, onda je za očekivati i da oni koji su kući sa porodicama, makar mogu da se uzdrže od traženja kafe na pumpama, ili šetnje po komšiluku. U ovim teškim trenucima svi smo pod presijom, nedostaje nam svakodnevna rutina, komunikacija… Ali, jedino odgovornim pridržavanjem propisanih mjera, ostajanjem kod kuće izuzev prijeke potrebe, možemo napraviti razliku i presjeći širenje virusa koji nam je svima izmijenio život. Od nas zavisi hoćemo li ga zaustaviti ili mu omogućiti da nas mnogo duže drži zatvorene”, zaključuje doktorka.
Oprezi odbrana
Maja kaže da iz prakse ne može sa sigurnošću da se zaključi ko će kako podnijeti obolijevanje od koronavirusa. Sve ukazuje na to da hronični bolesnici mogu zapasti u kritično stanje, drugi gotovo da ne pokazuju simptome. Svima je, međutim, zajedničko jedno: i da ne znamo možemo drugima prenijeti bolest koja bira najranjivije među nama.
“To ne smijemo dozvoliti. Zato, fizička udaljenost, naročito ako radite u ovim okolnostima. Potrebno je izolovati roditelje, starija Biti im od pomoći u nabavci hrane i potrepština, ali izbjegavati kontakt jer ih na taj način najbolje branimo”, podsjeća ona.
Majkini reporteri
Sve vrijeme angažmana doktorke Maje Karadžić i njenog odsustva od kuće, a potom i samoizolacije, imala je veliku i originalnu podršku porodice.
Vladan i djeca su napravili šator za kampovanje u dnevnoj sobi. odakle su majki olakšavali teške dane na poslu šaljući joj autentične dnevne „reporterske izvještaje” i „uključenja uživo” iz doma Karadžića.
Imala je, iz prve ruke, informacije o tome kako su proveli noć, jesu li dobro spavali, ručali…
Mali reporteri, djeca Boško, Nevena i Đorđe i najveći od njih, suprug Vladan, na taj način su joj olakšali distancu i razdvojenost. Kada su konačno poslije gotovo 20 dana ponovo bili na okupu, sreći nije bilo kraja.