Svjetska imena u svijetu nauke, poput dr Dušice Babović Vuksanović koja dolazi sa čuvene klinike Mejo (Mayo), već sedam godina zaredom najbolje klinike u Americi, bili su predavači na nedavno održanom naučnom simpozijumu Univerziteta Crne Gore (UCG) i Crnogorske Akademije nauka i umjetnosti.
Ovaj događaj je, kako je saopšteno sa UCG, bio povod da razgovaramo sa doktorkom Dušicom Babović Vuksanović, koja je na prestižnoj klinici direktorka Multidisciplinarnog programa za neurofibromatozu, direktorka programa za specijalizaciju iz kliničke genetike i supspecijalizacije iz molekularne genetike, citogenetike i biohemijske genetike.
Tema naučnog simpozijuma na kojem ste učestvovali je bila: Nauka i male zemlje, Sinergija dijaspore, matice i prijatelja Crne Gore. U kojoj mjeri je po vašem mišljenju ona prisutna na ovim prostorima, pogotovo u oblasti medicine?
DR BABOVIĆ VUKSANOVIĆ: Mislim da je ovaj naučni simpozijum bio odlična ideja jer dijaspora želi da dođe, ali se nekad ne osjeća pozvana. ”. Lično, imam dosta kontakata sa kolegama iz Podgorice, Sarajeva, Beograda kojima pokušavam diskretno da pomognem, ako mogu, a bilo bi mi jako drago i ako bih mogla više da se uključim.
Na Mejo klinici je priličan broj uglednih ljekara sa ovih prostora. Šta je uslovilo njihov dolazak na kliniku, te da li su tome doprinijele upravo veze dijaspore?
DR BABOVIĆ VUKSANOVIĆ: U Americi ta veza sa dijasporom može da pomogne sa savjetom ili finansijskom podrškom. Ali da se zaposli neko na klinici Mejo na osnovu toga što je nečiji prijatelj – to ne može da se desi. Razlog zašto je dosta naših ljudi s ovih prostora na Mejo klinici leži u tome što su ti ljudi jako vrijedni. Oni su pametni, obrazovani, a na klinici Mejo su dobili edukaciju koja je u samom vrhu obrazovanja na polju medicinskh nauka.
Kako je tekao vaš životni put od studija i rada u Sarajevu do klinike Mejo?
DR BABOVIĆ VUKSANOVIĆ: Završila sam fakultet u Sarajevu – pedijatriju, specijalizaciju s pedijatrije, magisterijum i praktično sam bila endokrinolog u to vrijeme. Onda je 1992. godine počeo rat i sve se počelo rušiti. Imala sam čast i sreću da su nas ovdje u Podgorici dočekali otvorenih ruku i otvorenog srca. Te iste godine sam dobila posao na endokrinologiji, u Kliničkom centru, na Pedijatriji. Moj profesor Dučić je bio veliki prijatelj s profesorom Božidarom Bojovićem, koji je tada bio šef Endokrinologije u Podgorci. Lično sam ga poznavala jer sam sa svojim profesorom Dučićem odlazila na seminare i kongrese, te smo se na jednom od njih i upoznali. Dr Bojović je smatrao da imam potencijala, a u to vrijeme im je bio i potreban neko na Endokrinologiji.
To ljeto, 1992. godine, svima je teško padalo. Moj muž je tek u septembru mogao da izađe iz Sarajeva. Kao hirurg pomagao je ranjenicima, nije dao da im se rade amputacije, spašavao je ruke i noge. Mi smo radili u Podgorici i pomagali izbjeglicama onoliko koliko smo mogli. Sad sam vidjela jedan helikopter iznad Podgorice i vratilo me u vrijeme kad su istim tim helikopterom dovlačili ranjenike.
U septembru smo saznali da smo dobili Fulbrajtovu stipendiju za koju smo aplicirali godinu ranije. U Kliničkom centru su nam dali mogućnost da odemo. Toliko su biili predusretljivi da su nam rekli da će nas čekati iste pozicije nakon osam mjeseci. Međutim, nakon osam mjeseci, rat se nje smirivao u Bosni i nama su automatski produžili još jednu godinu boravka u Americi. Nije nam to bila namjera, ali smo morali da ostanemo.
Iako vam je život na jednoj strani, ratom, zatvorio vrata, sa druge strane vam se otvorio put uspjeha na klinici Mejo?
DR BABOVIĆ VUKSANOVIĆ: Moj i cilj mog supruga je bio da se usavršavamo u inostranstvu i da donesemo znanje kući. Nama nikad nije bio cilj da odemo u Ameriku i da živimo tamo. Tada, devedestih godina nam nije bilo moguće da se vratimo. Kada je postalo moguće, bilo je prekasno jer su djeca već bila dio američkog sistema. Stvari su se dešavale jedne za drugom, polagali smo ispite, usavršavali se… Ubrzo sam dobila i posao i specijalizaciju na Mejo klinici. Bila sam šef odjeljenja 12 i po godina, imala razne funkcije, i to je otprilike taj put.
Šta vam je pružio rad na klinici Mejo, u ličnom i profesionalnom smislu?
DR BABOVIĆ VUKSANOVIĆ: Klinika Mejo je jedna od najboljih klinika na svijetu. Dugo vremena je nominovana kao broj jedan u Americi, tako da je prvo velika čast biti dio klinike Mejo, a drugo, ja sam tamo imala mogućnost da radim istraživanja, da imam pacijente raznovrsnih kategorija, da se razvijam profesionalno.
Još jedan razlog prelaska iz Baltimora na kliniku Mejo je bilo i mjesto u kojem je smještena – Ročester, u Minesoti, sa nekih 200 000 stanovnika. Miran grad gdje su djeca sigurna, škole dobre, idealno mjesto za našu porodicu.
Vaša istraživačka interesovanja su različiti genetski sindromi i metabolički poremećaji. Koliko je danas genomika blizu tome da bude moderni predskazivač budućnosti?
DR BABOVIĆ VUKSANOVIĆ: Definitivno je da se genomika, kao predskazivač budućnosti, uvodi u kliničku praksu svuda. Vi možete da sekvencirate genom i da „pročitate“ informacije koje mogu da predvide budućnost pacijenta. Recimo, da imate predispoziciju za neke vrste tumora ili za srčane probleme i tako dalje. Ako imate tu informaciju, onda možete i da preduzmete neke preventivne mjere. To je predskazivač budućnosti čija upotreba će se vremenom samo povećavati.
Mi smo počeli da radimo i na sekvenciranju genoma kod novorođenčadi koji imaju medicinske probleme. Kroz takvu ubrzanu dijagnostiku možemo za par dana dobiti rezultate koji su spasonosni po život djeteta jer dolazimo do uzroka problema kroz specifični skrining ili možemo da damo specifične lijekove pacijentu koje njima odgovaraju.
Da li mislite da i male zemlje imaju potencijala da, u sinergiji sa dijasporom, mogu doseći sam vrh nauke i njenih dostignuća?
DR BABOVIĆ VUKSANOVIĆ: Ova konferencija je bila odlična prilika da se ljudi upoznaju, da se počnu povezivati. Slične aktivnosti se realizuju i u Srbiji i do sada su se pokazale kao djelotvorne jer vas povezuju sa mladim, talentovanim ljudima kojima možete pomoći savjetom kako da dođu do specijalizacije, a potom da se vrate u svoju zemlju i donesu znanje. Mislim da je to način da i male zemlje dosegnu vrhove nauke, a ja sam lično spremna da u tome, ako kako mogu, pomognem.