Dankin forhend jači je od svakog zla

Piše: Dubravka Jovanović

Pročitah  zlo u seriji istih. I to u danima kada se lijepo i mirno po Bogu treba zborit.
U danima svetim. Tiho i s molitvom, prvo svojom unutarnjom, onom od koje je lakše buđenje, pa onda molitvama za bližnje svoje, i svome  narodu.

Vjera za blagost i mir u duši na zemlji i na nebesima.

U svakom čovjeku. Vjerujućem ili ne. U danima crvenih jaja Isusove krvi,  uz vjeru mira, samilosti, praštanja, pravde i očuvanja dostojanstva ljudskog bića.

A iz kojeg smo mi zapravo naroda, upitah se?

Svaki drugi  je vjernik.

Nikad više vjere i crkvenjaka u malenoj Crnoj Gori, sa biblijom i bez nje, sa krstom ili  bez njega, psalmom i bez, svetom vodicom i bez nje, liturgijom, misom, salatom, šehadetom, ili bez njih.

A psalam 3 kaže: „Gospode, što se umnožiše oni koji me ugnjetavaju“?

I odmah pitanje: jesu li vjernici današnji pročitali barem jedan psalam?

Da jesu, ne bi zlobom trovali nas, bezbožnike, kako nas nazivaju politički, ili vjernici po zadatku. Crkveni komesari.

Ali i najveći crkveni velikodostojnici. Bože kako je krupna i jaka ova riječ velikodostojik, a tako mali po činjenju i slab po čojskom obliku, pop crkve Srbije u Crnoj Gori, koji u svojoj uskršnjoj poslanici veli između ostalog:

„U ove svijetle dane radujemo se što se sa više strana iz naše otadžbine čuju pozivi na svenarodno pomirenje i nadamo se da će nove generacije, uz Božiju pomoć, uspjeti da prevaziđu stare, najčešće vještački izazvane, podjele i razdore u našem narodu. Važan korak u tom pravcu već je učinjen donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i potpisivanjem Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i Crne Gore”.
Govoreći o ratu u Ukrajini  poručuje: „Ukrajinska vlast za interes jedne raskolničke  i nekanonske gupe sumnjivog vjerskog identiteta  otimaju drevne i znamenite svetinje Ukrajinske pravoslavne crkve“.

Tako o politici, novoj vlasti u Crnoj Gori iznikloj u skutima popovskih mantija, o Kosovu i vjeronauci  zbori prvi srpski  pop u Crnoj Gori u čestitki Uskršnjoj.

Pa zašto se čuditi što su najglasniji  njihovi pastiri, posred svete neđelje uskršnje na velike dane?

Najgorim riječima i neizmjernim zlom na sve koji ne misle kao oni, bez pokajanja i grijeha.

Najnovije zlo njihovo upućeno je mladoj ženi, sportistkinji. Crnogorki viteškoga srca sa svjetskih teniskih terena.

Danki Kovinić, udarcem bez mreže i pravila, serviraući joj najgnusnije uvrede. Njezinom čistom oku izvora, i njenoj jakoj ruci za udarac, ali samo sportski, srčani. Njenoj šaci za rukovanje i kad gubi i kad pobjeđuje.

Njoj takvoj, najgrublje uvrede, prijetnje, klevete, upućuju sa zatrovanih društvenih mreža anonimusi. Oni koji ni imena svoga nemaju, ni korjena, ni kičme.

Imaju zlo, i samo to.  Dišu sopstvenu  otrov i zlobom pune pluća. Oni su iz plićaka uma i srca.

Naravno da će kao odgovor na protivnikovu šuplju lopticu  biti Dankin  bekend. Smeč udarac, ona naravno samo na terenu sprema,  plasirajući svoju istinu lopticom visoko  u zrak.

Kroz mrežu neka ove riječi dopru do nje i neka joj teniski tereni budu oivičeni našim zagrljajima.

Uspravno Danka, pod zastavom crnogorskom i himnom za sve tvoje i naše  svijetle zore.

Ti, koja ne pristaješ na  sramotnoga ropstva lance.

Zato im smetaš.

Kad izuju kopita, neće osjetiti meku travu pod tabanima.

Lopticom tvojom visoko, do ptica!