Crnogorci i Crnogorke, vi kako gođ ‘oćete – ma se ja sa Mahmudovcima i Grobolupežinama nikad pomiriti neću (IV)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Na naslovnoj fotografiji su Građani u Riječkoj nahiji.

Lentrano je s volta od moje kuće navrh Oberah – đe mi stoji ognjište.

U prvom planu vidi se manji dio sela, a tamo podalje posred slike, preko (u naslućenoj denivelaciji terena) poljica Śenokos, u njezinom drugom planu – vide se gore Crmničke nahije: Bjelasica poviše Sotonića i, onamo upra(j) naziru se Sutorman i Sozina, dok je Paštrovska gora skroz desno.

Nije ova fotografija ovđen objavljena da biste se divili ljepoti mojega kraja, jer ovako lijepo svoje selo i njegovu okolicu ili, na osobit način, još ljepše – imate svi vi kojima ognjište stoji od Pljevalja do Ulcinja, i od Rožaja do Igala.

Ustvari, svi mi koji živimo u Crnoj Gori, tj. na ovom komadu Mediterana – privilegovani smo sporad izuzetne ljepote cijele naše male a slavne domovine.

Fotografiju priložih da bih vas zamolio da u njezinom donjem desnom uglu svrnete svoje oko i pozornost na plemensku Crkvu Svetoga Jovana Krstitelja i okolo nje obzidanu portu.

Crkva sa grobljem u porti koju vidite – pośed je, tj. imovina-svojina je takozvane SPC, tačnije: Srpske proklete crkve ili, Sekte Sava Prokletoga.

Kako je śedište toj poganskoj sekti u BG, grob mojih predaka, koji 1708. godine (iz)gradiše, potom obnavljaše, čuvaše i sačuvaše ovu crkvu, i grob mojih roditelja i moj budući – vlasništvo je beznadežno pestokupljevinske i bespomoćno pestogodišnje sužanjske Srbije.

Glede procenta Srbalja koji žive u Crnoj Gori, reklo bi se da je približno svakoji treći njezin postojbnik Grobolupežina!

Međutijem, nijesu u pitanju sa potonjega popisa samo onijeh 28,5% Srbalja (đe spadaju i neviđena spadala od Srbalja uteklica iz 90-ih), no je taj procenat podamno prebačio i 40%.

Kako to?!

Ne zaboravimo da u Crnoj Gori ima i onijeh (i to ne baš đeličak u procentima – naprotiv):

• koji se nacionalno ”tvrdo” izjašnjavaju ka’ Crnogorci, a svim svojijem bićem klijenti su tuđe, okupatorske takozvane SPC;
• koji nipodaštavaju 435 godina (04.01.1485. – 17.07.1920.) neprekidanoga(!) postojanja predačke im svete, čiste i zanago prečiste Crnogorske pravoslavne (od 1766. autokefalne) crkve, i
• koji su tokom litijaškoga vucaranja ulicama podržali Grobolupužine, sušto su i sami postali ”naše” Grobolupežine.

Daklen, svakoji drugi do treći postojbnik Crne Gore je Grobolupežina!

Svi su oni (ovizi klijenti) svojijem glasom na izborima doprinijeli da dobijemo ovaj srbočetničko-klerofašistički do sramote neugledni i do zastiđa nesposobni, ali opasni cirkus na vlasti, i da se tijem načini ovakovi zvek od države, odnosno – još neviđena kutara ili gungula u Crnoj Gori.

”Crnogorci” pouzdani klijenti tkz. SPC su nam najgrđi.

Sa ”četnicima od koljenice”, koji nose kame u svoje torbice da biše śekli/klali na koljenicama kožice – znamo na čemu smo, a sa ovijema ”našijema” …!?

Dalje, među (oduševljenim ili razočaranim) ljubiteljima toga, u moralnom smislu političkih profojgora punanoga cirkusa – ima i negdanjih liberala.

I tu nema ničesove naučne fantastike.

Ako već u poslaničkim klupama neočetničke višine, i u Vladi – śede ona nekolicina (zavazda) nesretnjih bivših liberala i simpatizera veličanstvenoga LSCG, tačnije – bajagi Crnogoraca ili, najtačnije – nikogovića mimo nikogovića, koji su danas najpouzdaniji saradnici neočetnika i srbaljskih klerofašista – začem se, potom, i još đeko(j)i vajni bivši (običan) liberal, od više svoje sičije ne bi ”teke malo” prestrojio i posta’ drugar otpadnik – četnički saradnik?!

U takvijema ubogim insanima košmarno spi samo inat i osvetoljubivost, koji vode njihovu ”pamet” i nacionalnu ”odgovornost” – podobno volovima u jaram.

Oni su iz inadžijske osvetoljubivosti spram DPS-a (i glamnoga čojka u DPS-u) glasali za URU (podle svaštočine i bezlične bljuštačine) ili ”Demokrate” (neočetničko-klerofašističke lisice u rukavice).

Tačno je da se DPS-ovomu CRNOGORSTVU može samo polovično vjerovati (ovi put, liše drugijeh – ističem samo ovu njihovu velju manu ili feler), a ko nešto plovično rabota – za takvu mu se rabotu veli: fušeraj.

Iako su polutani iz DPS-a u razdoblju 2006-2020., svoju priliku za gradnjom CRNOGORSTVA i zaštitom Crnogoracah i Crnogorki neodgovorno profrkali i maloumno proškurlali – to časnom Crnogorcu i Crnogorki ne smije biti pričina-razlog da skoknu do u tabor doslovice hudoga im/nam neprijatelja, i pod šator śeđeći mu podno skuta, ili s koljena – u ruke predadnu:

• crnogorsku kapicu, brkove, sablju, levor, verige sa ognjišta i ključ od crkve,

i tijem ostanu bez:

• imena, ponosa, slobode, časti, nade i dostojanstva.

Njima takvijema lijeka nema.

Tako nešto čine samo ljucke splačine.

Ne želim propuštiti da naglasim da glede jedne stvari ili svojstva – Srbalji imaju moje iskreno počitovanje-poštovanje, zarad toga što nikad, ali nikad – među njima nećete naći nijednoga nikogovića i splačinu, koji će ka’ poslanik u Parlamentu ili odbornik u nekojoj opštini (da im pučinu sad preskočim): glasati za nekoji zakon itd., koji bi bio imalo direktno uperen protivu ijedne važne ”srbske stvari” i interesa – pa ne znam kakav koalicioni dogovor da postoji i nekoji drugi interes da je u pitanju.

Mimogred, ako se DPS-ovci vrnu na vlast (a vjerovatno ‘oće):

• bez njihove apsolutno drugojače politike spram Srbalja nacionalista, srbaljskih klerofašističkih partija, okupatorske Srpske proklete crkve itd.;
• bez apsolutnoga revanšizma zarad svega tokom ove potonje dvije godine, i
• bez nepokolebljivoga i dosljednoga ispravljanja svojih silnih grešaka, kad su tokom desetina godinah, na sve moguće načine ugađali i popuštali ”ugroženim”, ”ubogim-jadnim-sirotim”, ”naivnim” i lažavim pripadnicima srbaljskoga naroda (primjerice: zapošljavali su ih skoro svuđe i podosta preko onijeh 28,5%, dovodeći te štetočine na, za državu i njezinu: bezbjednost, kulturu, obrazovanje, nauku itd., škakljiva radna mjesta(!)),

oni će, što bi se u narodu reklo: ka’ nezreli opetovano lepetnut s vlasti, samo što bi im to bio silazak zavazda.

Tadijer od njih više ništa ostalo ne bi, više no li od rijeke ponornice.

Znači, nema im više zaludnjega viška ”demokratskoga” palamuđenja niti jalovoga labikanja (lupanja, zvrjanja (uprazno)), no će se tizi nekizi (ovizi i onizi), tj. svakojizi đečki i đojke u DPS-u, morati dobro uozbiljit, kapit u glavu, i svojom odlučnošću i bastadurstvom (ako imaju mošanjah) moćno podlimit da bi o(p)stali na vlasti.

Kad u nastavku štiva budem napisa’ Crnogorci – to se neće odnašati na one ”Crnogorce” klijente okupatorske Sekte Sava Prokletoga, niti na ”Crnogorce” koji će na izborima opetovano (ili po prvi put) svoj glas dati URI ili ”Demokratima” (ostale ”građanske” i značaja podrepnica prculjak-partije nijesu bitne).

A kad metnem Srbalji odnašaće se na cca 95% toga naroda.

Summa summarum glede glavne teme štiva – (ne)mogućega umira pomeđu Crnogoracah i Srbaljah:

Na čijoj su strani, glede međusobno počinjenijeh (ne)đela: čast, čojstvo i tijem čistota?

Na crnogorskoj!

Ko se spram koga na ovom prostoru neviđeno ogriješio – strašne zločine počinio i nečasne rabote oposlio?

Srbalji spram nas Crnogoracah!

Ko treba da se stidi?

Srbalji.

Ovakovo nešto što ću navi čas nizdol pitati – učinjeću samo zarad toga što je formulacija koja slijedi, nažalost, postala ”moderna”.

Velim nažalost, jer je vjera stvar privatnosti, a ne javnoga alaburde bukanja i alagramento razmetanja.

Ko su među pravoslavcima i ”pravoslavcima” u moralnomu smislu normalni hrišćani; ko poštuje osnovne hrišćanske norme, i dovoljno smjerno postupa u skladu sa njima spram onoga drugoga naroda – a ko se to busa u svoje surogat ”hrišćanstvo”, djelajući sasma suprotno od onoga kako biše pravi hrišćani trebali postupati?

Ja sam apsolutno siguran da se ovdašnji Srbalji (gro njih), ka’ ortodoksni antihristi, sporad njihovoga simuliranja pobožnosti – moraju dooobro bojati Boga!

Koje smo Crnogorci spram Srbalja nekoje zbiljski velje nepočinstvo (ili nepočinstva) učinjeli – da smo im dužni ostali ljuckijeh riječi: molimo da nam oprostite?

Nikad, niđe i nimalo!

A oni nama?!

Sram ih i stid bilo!

I to zanavijek!

Opetujem, š njima takvijema umira nema!

Pomeđu ostaloga:

• Crnogorci ne otimamo tuđa vječna počivališta – niti svetinje koje su nam preci skupa s tamo-njihovijema gradili, čuvali i sačuvali;
• Crnogorci ne lupežaju tuđe grobove;
• Crnogorcima ne pristoji, i ni ‘laka nam na glavu nikad pomislila nije i neće – da pružimo ruku put onoga što nam ka’ tuđa svetinja ne pripada;
• Crnogorcima dostojanstvo, podarena nam čojska dukljansko-crnogorska krv našijeh predaka, s veljijem razlogom uzdignuto čelo i očinji vid koji pravo gleda – ne dozvoljava da se ogriješimo i nešto od nabrojanoga svojega moralnoga bogatsva pogubimo – i da tijem sami sebe izgubimo!

Š njima takvijema (fig.) se ne śedi ni u isti gostilnik, a kamoli za isti ta(v)ulin ili astal.

Moje društvo nijesu onizi kojizi su raspolućeni, liše toga što su pokvareni i zlonamjerni (to su zasebice kategorije), a to znači:

da sa svojega ovdašnjega ognjišta, ustranu obrnutija glava i usukanija šija – pogled imaju neprestano uprt put Beloga grada (koji je nekad ima’ 273 džamije – danas samo jednu(!)), a duša i sva pamet im obitava od Gnjilana, preko Arilja do Kanjiže, i nazad do Guče – sporad česa tijema glavurdanima od cincili-mincili nota teškośenih – tintare buče.

P.S.

Gostilnik je negdanja prekrasna crnogorska riječ za restoran.

Bilo bi zjelo umjesno i za pozdravit kad bi vlasnik nekojega restorana u Crnoj Gori u imenu svojega ugostiteljskoga objekta zvanično metnuo: Gostilnik ”taj i taj”.

I, kad biše iz jelovnika skrajnuli pođekoju uvezenu – a na našu velju žalost i sramotu zarad nepoštovanja predaka i jezika kojim zborahu – odomaćenu tuđicu, od kojijeh mi se stumbava u ožičicu:

šaran, riža-pirinač, kupus, krompir, šargarepa, čvarci, škembići, bijeli luk itd. (kojih do priđe 60-70 godinah nikad u Crnoj Gori bilo nije),

i metnuli po crnogorski:

krap, oriz, bijelo zelje, krtola, mrkva, žmire, drobovi, česan itd.

P.P.S.

Može bit da je neskromno, ali polažem ośetnu-znatnu nadu da će višina vas koji ovo čitate, Sava Nemanjina (čuvenoga Sava Prokletoga) đekad podanas zvati na način ka’ što ću ga ja navi čas po prvi put prozvati, a to je:

Śata Osmuđeni

P.P.P.S.

Slijedi još jedan, ovi put zisto potonji dio ovoga štiva.