“Žena ako odluči da prekine trudnoću – prekinuće trudnoću i bilo kakve restriktivne politike i zakonska rješenja po tom pitanju – neće smanjiti broj abortusa”, poruka je aktivistkinja sa CDT-ovog podkasta Akcija, na temu “Pobačaj u Jugoslaviji: Nekad bilo,sad se spominjalo”.
Feministički kolektiv fAKTIV iz Hrvatske već osam godina vodi borbu za radnička i socijalna prava žena, za reproduktivna i seksualna prava te protiv rodno uslovljenog nasilja prema ženama.
Aktivistkinja Ivana Živković, kaže da u toj zemlji postoji pravo na abortus i to piše u zakonu, međutim problem je u sprovođenju. Kako ističe, postoje doktori i bolnice koji ne žele sprovoditi abortuse i ženama se krši pravo na medicinsku njegu.
“Na papiru su brojne stvari dobre, bolje nego negdje drugdje, a u stvarnosti nemamo vam što više reći.” “Nemamo vam više što reći” je upravo naziv ovogodišnjeg marša koji fAKTIV organizuje na Osmi mart, dan žena. Ivana dodaje i da je problem u Hrvatskoj tzv. “priziv savjesti”.
Osim Živković, na temu abortusa u CDT-ovom podkastu Akcija, govorila je i profesorka filozofije i aktivistkinja Paula Petričević. Ona poručuje da je priziv savjesti nedovoljno regulisan i široko postavljen, te da se često tumači na pogrešan način.
I ona je na fonu koleginica iz Hrvatske i smatra da je zakonski okvir po pitanju abortusa u Crnoj Gori pun rupa.
“To nijesu stara zakonska rješenja koja smo mi naslijedili, pa sad treba to korigovati. To su nove stvari, koje su donešene u vrijeme kada mi navodno grabimo ka EU, usklađujemo zakone i sve ostale akte i činimo ih inkluzivnijim, a zapravo kao što vidimo dešavaju se nekako “ispod žita” stvari koje upravo govore suprotno”, kazala je Petričević.
Situacija u regionu u vezi sa abortusima varira od zemlje do zemlje, a statistika svakako nije pouzdana i ne pokazuje pravu sliku. Naprotiv, kažu sagovornice podkasta.
“Hrvatska je izbacila iz Ustava pravo na pobačaj, Srbija i Slovenija nijesu. Žene iz Hrvatske idu pobaciti u Sloveniju zato što ih niko ne pita zašto to rade, niko ih ne odgovara, niko ih ne tjera od šaltera do šaltera na volju ili ne-volju nekog doktora ili doktorice. To nam dosta govori šta smo sami sebi napravili nakon nekih godina, pogotovo kada je u pitanju pravo na pobačaj. Ali, mislim da dijelimo boljke. Dijelimo ograničen pristup reproduktivnim pravima, sve naše zemlje su prepune nasilja”, kaže
Živković.
“Bilo kakve restriktivne politike i zakonska rješenja po pitanu abortusa – ne smanjuju broj abortusa. Smanjuju kad se posmatra statistički, zato što se ne vide. Zato što ako smo abortus učinili nelegalnim, ograničena je njegova dostupnost i garantovane su sljedeće stvari: biće povećana smrtnost žena, biće povećane komplikacije i rizik za zdravlje žena i naravno i biće povećani prihodi nadriljekarima. Žena kad je odlučila da prekine trudnoću – prekinuće trudnoću”, dodaje Petričević.
Jugoslavija prije pola vijeka imala abortus u Ustavu Ovih dana je svjetskim medijima odjeknula informacija da je Francuska postala prva zemlja na svijetu koja je u Ustav uključila pravo na abortus. Međutim, nešto slično imala je i Jugoslavija i to u Ustavu iz 1974.
“Ne radi se o tome da smo mi imali to pravo ustavom zaštićeno prije 50 godina, nego su se ovdje desile takve stvari da smo mi uspjele to da zaboravimo. To je nešto o čemu treba da razgovaramo i kada pominjemo solidarnost – drugarice iz Hrvatske, Srbije Bosne i Hercegovine i šire, ta iskustva, ta znanja, tu zajedničku istoriju – to je nešto o čemu neprestano treba pričati i zašto ga ne ponavljati. Nećemo reći ništa novo, ali ćemo reći nekom novom”, ističe Petričević.
Živković dodaje da se moramo sjetiti šta je bilo prije Ustava i zakona i vratiti se na srž problema.
“Ajmo se sjetiti šta je bilo ‘40-te. Žene su umirale zbog toga što su izvodile pobačaj u kućnoj radinosti iglama za pletenje, žene su umirale jer su doktori to radili u nehigijenskim uslovima, jer bi u suprotnom dobili kaznu. Moramo se sjetiti šta je bilo prije toga, da bismo bili svjesni koliko je to revolucionarna promjena.”
Sagovornice zaključuju da nema sigurnih i garantovanih prava, te da se sve se mora osvojiti. Iako su svjesne da je potrebno malo političke volje i pritiska civilnog društva, saglasne su da trenutno duvaju vjetrovi koji ne idu u jedra ženskim pravima.