Bosa je usnula ispod žižule

Bosa je usnula ispod žižule

Novembar u Boki Kotorskoj po pravilu miriše na drhtavu sjetu.

Ovaj mjesec najavljuje rastanke, baš kao što lišće boje staroga zlata napušta krošnje i tišinom pada na zemlju.Baš kao što tice spremaju kufer za svoj put.

U tom kraćem koraku sunca praćenog vlagom što kaplje, zgasnula je jedna duša pjesnička, da zlatnim tragom što ga je na ovom svijetu ostavila kazuje put novoj pjesmi. Tamo u nekom kosmosu.

Bosiljka Bosa Pušić je zaspala zauvijek.

I dok su se kiše slivale u cvjetove hercegnovskih agava, umjetnica Bosiljka Bosa Pušić, omiljena nekadašnja profesorica književnosti u gradu od skalina, piše i slika, i vjeruje u osvit.

Da je mogla da bira đe će zauvijek usnuti bilo bi to Ispod Žižule ( istoimene knjige njene) dok Tondo nad Bokom raspliće srebro u vrijeme vladavine pune kugle njegove.
Luna je dozvala stare slike našeg drugarstva dok se ovo posljednje slovo za našu Boku ispisuje suzom.

Poznati glas njen unosio je radost koracima kojima je stizala na književne, poestke, ili slikarske večeri.

Luna će oprati bolest a more pod mirtama hercegnovskim je svakako lijek njezinoj dječijoj duši, govorili smo s nevjericom u ozbiljnost trenutka koji će nas rastaviti. Ma Boka ne može umrijeti, znali smo prokomentarisati.

Kako i ne bi kad je iz bolesničke postelje ovako zborila: Ako ne vjerujemo da će nam svanuti, neće nam ni svanuti.

Kiši i tmurno je, a tako je i u duši od svega što nas je snašlo ovih godina od korone pa na dalje , govorila je ova književnica i slikarka u njenom posljednjem razgovoru za Skala radio.

“Sve je tako onespokojavajuće i tako strašno kao da imamo olovni oblak nad glavom.
Ne znam gdje to vodi i da li su ljudi toliko sujetni, slijepi i gluvi da toliku energiju troše na nepotrebne stvari. Višestranačje sam zamišljala samo kao razliku u tome da li ćemo graditi hidrocentralu ili novo pozorište. Da li ćemo graditi parking ili ćemo graditi novi put. Međutim, ovo premašuje i najgora očekivanja. Bojim se krvi i nevinih žrtava. Bojim se da ovo ne pukne na neku ružnu stranu“.

Njena strana je umjetnost, pero i kist, pa i kada je bila na liječenju u banji Igalo, u kojoj je napisala dvije knjige. Jedna je ispovjedni roman pod nazivom „Daleki akordi“ sa sjećanjima na dane iz studentskog grada, u jakoj želji da oživi jedno biće koje joj je otvorilo i vidike i životni put, a to je njen suprug Ilija Pušić.

Drugu, knjigu za djecu, takođe je napisala u banji, u Art-kvart prostoriji za umjetnost, zahvaljujući divnom kontaktu sa učenicima dramske sekcije.

U to vrijeme Boka je završavala roman za djecu koji je htjela da nazove „Pozovi zvijezdu padalicu“.

Među javom i međ snom, umjetnicima se po pravilu dešavaju ljudi i susreti i to pravi ljudi u pravom trenutku. Ništa i nikad slučajno.

Zato Boka poručuje da nam preostaje da iz sebe iskopamo i posljednje trunke optimizma, jer ako ne vjerujemo da će nam svanuti, neće nam ni svanuti.
Draga Boko,

Živjela si vrijeme poštenja. Znaju to generacije koje si obrazovala i vaspitavala učeči ih nepomućenoj pobjedi dobra nad zlom, primjerima iz književnih djela i junaka sa stranica njinih. Ostala si da nikad ne odeš iz naših sjećanja, priča, smijeha našeg, iz naše čaše vina i naših zorohvata boemskih.

Bude se noćne tice,
bez sna je i more
A pjesnici ovdje mirno spavaju
Neka ti je lak san
D.J.