Bojović: Crnoj Gori fali adekvatnih servisa podrške mladim osobama

Tragedija u Beogradu, koja se dogodila juče, dovela je sve nas u regionu do kolektivne traume, kazao je Jovan Bojović, pravni savjetnik NVO Juventas u emisiji “Znam da znaš” Gradske RTV.

“Što se tiče ove situacije, ne mogu se usuditi da kažem šta je ovog dječaka dovelo do toga da počini ovakvo djelo. Ostavio bih da psihijatri i psiholozi nakon detaljnih opservacija daju svoje mišljenje. To ne može biti nakon jednog dana, trebaće nam malo više vremena da shvatimo šta je to što je tačno uticalo na njega. Čini mi se da tu postoji čitav kontekst, koji je nama sada nepoznat”, rekao je Bojović.

Čini se, dodaje, da je sistem vrijednosti drugačiji u odnosu na ono što bi trebao biti i da su ovakve situacije izazvane povećanom diskriminacijom i mogućnošću da djeca sama pristupe sadržajima koji u sebi imaju nasilan karakter, a koji ih mogu izazvati ili podstaći da i sami budu takvi.

U Crnoj Gori nema dovoljno adekvatnih servisa podrške mladim osobama, ističe Bojović, pogotovo onima koji su u riziku od socijalne isključenosti ili su socijalno isključeni.

“To mogu biti djeca koja kontinuirano trpe vršnjačko nasilje zbog različitih svojih karakteristika i osobina i samim tim ona bivaju tiša. To što su djeca mirna i tiha ne znači da nemaju problem, nego baš može da upućuje da imaju problem i da se bore sa njim”, rekao je Bojović.

U Juventasu kontinuirano apeluju da se rad pedagoško-psiholoških službi mora promijeniti, kaže i ističe da rad mora biti potpuno drugačiji i da nema dovoljno pedagoga i psihologa koji rade u školama u Crnoj Gori.

Moramo, dodaje, raditi na jačanju preventivnih mehanizama.

U crnogorskom Krivičnom zakoniku, naglašava, imamo krivična djela koja se mogu primjeniti u slučaju kada je maloljetno lice izvršilac prema roditeljima.

“Imamo krivično djelo koje se zove “zapuštanje ili zlostavljanje maloljetnog lica”, gdje akcenat stavljam na zapuštanje. Obaveze roditelja su da se brinu, staraju i vaspitavaju svoju djecu. Onaj roditelj koji zapusti svoje dijete u vaspitavanju do te mjere da počini neko krivično djelo, tada roditelj može biti kažnjen kaznom zatvora u trajanju od tri godine”, objašnjava Bojović.

Čini se, kaže, da nemamo često pozivanje roditelja na odgovornost. Nekada roditelji i nisu odgovorni, a kako ističe Bojović, oni najčešće ne znaju šta ima djeca rade kada napuste domove.

“Šta je to što su njihove preokupacije, šta njih interesuje i kako se oni generalno ponašaju mimo doma”, dodao je Bojović.

Odgovornost stručnih službi je još jedna stvar koju Bojović ističe kao važnu.

Škole, trebaju i moraju, kaže, biti bezbjedno mjesto za svu djecu i za zaposlene u školi.

“Vidimo po posljednjih slučajevima da to nije tako”, kaže Bojović.

Sistem odgovornosti je kolektivni, ističe, objašnjavajući da se pod time ne podrazumijeva samo institucionalna podrška nego cjelokupnog sistema kao društva u kojem svi imamo različite uloge.

“Tu je odgovornost i uloga porodice, kao primarne zajednice kojoj mi pripadamo, njega uloga u prevenciji ovakvih oblika. Odgovornost i uloga obrazovnog sistema, tu imamo nastavnike, pedagoge i psihologe. Odgovornost bezbjednosnog sistema, zatim medija, koja je vrlo važna, i odgovornost svih nas kao cjelokupnog društva”, dodaje Bojović.

Ono što mi možemo da uradimo, ističe, jeste da se više bavimo preventivnim mjerama, da imamo više servisa za pružanje psiho-socijalne podrške djeci i mladima, kao i roditeljima, kojima je važno pružiti podršku u vršenju njihovog roditeljskog prava u određenim izazovima koje imaju kada se njihova djeca susretnu sa određenim problemom.

“Ono što kao prvo možemo uraditi, jeste da oni koji su roditelji – a i oni koji imaju djecu u okruženju, rade sa njima – saslušaju djecu. Djeca često traže da budu saslušana, da kažu nešto što imaju. Saslušajmo djecu, bavimo se više djecom, posvetimo im više pažnje jer ćemo na taj način čuti šta je to što njih muči, da li imaju određene probleme, pa ćemo moći da se obratimo službama”, dodaje Bojović.

Kada razgovaramo, naglašava, sve je lakše. Dok ćutimo i krijemo problem u sebi ili unutar porodice sužavamo mogućnost da se pruži adekvatna podrška da bi taj problem bio riješen, a pored ostalog, zaključuje Bojović, i država mora da kreira nove mehanizme.