Piše: Andrej Nikolaidis
Da se razumijemo: licemjerje je uzidano u temelje civilizacije. Biti civilizovan znači, između ostalog, ili iznad svega ostalog, biti licemjeran.
Nema civlizacije bez konstitutivnog nasilja. Ona se, civilizacija, utemeljuje nizom barbarskih akcija: klanjem, paljevinom, diseminacijom svakovrsne surovosti. Kasnije, kada je naša nadmoć osigurana, na teren stupa kultura, koja sve to pozlati. Na koncu, mi postajemo civilizovani ljudi koji iznad svega preziru nasilje – ono što smo ostavili daleko iza sebe, zakopali bez obilježja, kao grob Ivana Gorana Kovačića.
“U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum…
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag”.
Ako je demokratija konačni politički izraz zapadne civilizacije (a nije, naravno), onda je ona najdalje od utemeljujućeg nasilja. Aha.
Sjetimo se: Fuko “U vladanju sobom i drugima” opisuje kako oligarhija postaje demokratija. Stvar je to ekonomska, jer bogati, dakako, nemaju interesa da druge oko sebe spriječe da osiromaše. Osiromašenje ostalih nužan je zakon, u svakom slučaju prirodni cilj svake oligarhije, veli Fuko.
Što je manje bogatih manje je onih koji mogu pretendovati na vlast. „I kako bi u neku ruku drugima omogućili da sve više i više osiromaše, oligarsi dobro paze da ne donose zakone protiv raskoši: što ljudi više budu trošili i budu se gubili u ludim i ispraznim troškovima za svoj luksuz i svoj užitak, tim bolje. Oligarsi ne donose ni zakone koji bi dužnike štitili od vjerovnika“, kaže Fuko.
Ali društvene tenzije rastu… Demokratija se, kaže Platon, „ustanovljuje kada siromašni, pobjednici nad svojim neprijateljima, pokolju jedne, prognaju druge, te s onima koji ostaju jednako podijele vladavinu i upravu“. Platon drži da je nasilje konstitutivno za demokratiju. Sad, da me ne bi opet optužili da pozivam na nasilje, da naglasim: ne kažem ja, nego Platon, a on nije tuživ. Budući da oligarhija sve ovo, dakako, zna, preostaje da nasilje kanališe tako da ono bude konstitutivno ne za demokratiju, nego za oligarhiju: da proizvede nasilje koje će učvrstiti njen, oligarhijin položaj, nakon što su ga kroz nasilje (na primjer naše ratove devedesetih) osvojili. Ako nema demokratije, a nema, ovako ili onako stvar će završiti u ovoj ili onoj vrsti nasilja.
I eto nama nove civilizacije i, u perspektivi, njene blistave kulture.
Moj problem sa crnogorskim licemjerjem nije licemjerje samo – nego to što nije civilizovano. To nije licemjerje muzeja i akademije, nego seoskog vašara i nakupaca. Naše je licemjerje bez civilizacije, bez kulture, bez pozlate. Naše nasilje nije utemeljilo ništa trajno. Osim navodne slobode. Koja je em najlomljivija stvar u svemiru: porcelan koji je nježna, bijela ruka junakinje Henri Džejmsovog romana upravo ispustila na pod, em neotporna na sitnosopstveničke interese heroja u borbi za nju.
Pogledajte, recimo, jutrošnju vijest:
“Generalni direktor Javnog servisa Boris Raonić opomenuo je urednika emisije ,,Zapis“ Miomira Maroša i novinara Miljana Živkovića koji je u toj emisiji ispoljio lično vjersko opredjeljenje krsteći se pred ulazom u dvorište Crkve Sveti Đorđe u Podgorici i ljubeći ruku svešteniku koji ga dočekuje, piše Pobjeda”.
Propagandist vlade koja je sastavljena u manastiru, vlade čiji ministri vjernost crkvi kojoj moć duguju ispoljavaju ljubljenjem popovskih ruku, crkvenih podova i od korone preminulih sveštenika, vlade koja ne samo da svakodnevno ispoljava “lično vjersko opredjeljenje”, nego je zbog tog opredjeljenja na Cetinju bila spremna zapaliti Crnu Goru, u čemu im je laganjem asistirao propagandist i njegova medijska kuća, opominje novinara jer je ispoljio “lična vjerska opredjeljenja”.
Ili glavar Demokrata, koji koliko juče šalje licemjernu poslanicu licemjerima iz URA-e, pa ih, kao Gospodar dijahronije, upozorava da će onaj ko glasa protiv vlade počiniti “najveću izdaju u istoriji Crne Gore”.
Čovjek koji čin glasanja protiv vlade vidi kao neoprostivu izdaju za sebe tvrdi da je demokrata. Ali čekajte: zar funkcionalna demokratija nije baš ona koja omogućava da vlade padaju, i to padaju što češće? Zar funkcionalna demokratija nije ona koja građanima omogućava da vlast mijenjaju kao gaće: prije nego se usmrdi? Ako je mjera crnogorske demokratije vječna vlada, protiv koje se ne smije glasati, jer to znači izdaju – kome treba totalitarizam?
Ima vic koji ide ovako… Umre Muji žena. Desetak dana nakon dženaze, sin stane pred oca, držeći gaće, pa pita: babo, babo, šta ide naprijed – žuto ili smeđe? Te gaće, to je naša vlada. U njoj nema zelenih i bijelih – samo žutih i smeđih.
Demokrata vergla tezu koja veli da je vlada “izraz izborne volje građana”.
Nije. Na izborima su pobijedile (makar deklarativno) suverenističke partije. Uprkos brutalnom miješanju, logističkoj, novčanoj, diplomatskoj i obavještajnoj intervenciji Vučićevoj, uprkos Crkvi Srbije koja je za njih upregla sve svoje goleme resurse, unionistima su za izbornu pobjedu nedostajala četiri mandata. Koja im je obezbijedio Dritan Abazović. Ideja klerikalne vlade koja će partijsko zapošljavanje, decenijsku praksu Đukanovićevog DPS-a, dići na novi, do sada neviđen nivo, vlade koja će obustaviti evropske integracije, nije pobijedila na izborima.
Upravo je suprotno od onoga što tvrdi vrli demokrata: glasati za ovu vladu izdaja je (ako ćemo već koristiti tu riječ koja ne bi smjela biti dio demokratskoga vokabulara) demokratije i evropske, vesternizovane Crne Gore.
Takvo je naše licemjerje. A zašto Nikolaidis drvi o potrebi vesternizacije ove zemlje moćne hipokrizije te slabe kulture i civilizacije? Zato što su tamo, na zapadu, kamo mi ne putujemo kroz prostor, nego kroz vrijeme, usavršili umjetnost pozlate nasilja i licemjerja: kojega zbog toga nije manje. Ali se lakše trpi.
“Crno mlijeko zore pijemo te noću
pijemo te u podne smrt je maestro iz Njemačke
pijemo te uvečer i s jutra pijemo i pijemo
smrt je maestro iz Njemačke i plavo mu oko
on gađa te olovnom kuglom i pogađa točno”,
veli Celan u “Fugi smrti”, u prevodu Trude Stamać.
Za takvu se Crnu Goru vrijedi boriti: onu sa manje istrage, poturica ili bilo koga drugog, manje crnog mlijeka zore, manje maestra iz Njemačke, onu sa više Celana.
Postovanje piscu.