Piše: Vladimir Jovanović
U borbi protiv odmetnika vlasti su se dovijale na razne načine – piše 1986. Mile Kordić u knjizi Crnogorska buna i odmetnički pokret 1919-1924 (Narodna knjiga, Beograd).
Ispričao mu narodni pjesnik Radovan Bećirović-Trebješki (1897-1986) da je poznavao Stanka Ivanovića-Sabaka, „odmetnika”, borca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore.
Sabak je iz sela Dragovoljići kod Nikšića. Prije Srba, komitovao je protiv Austro-Mađara.
Srbi su Sabaku ucijenili glavu; preživo je akcije i poćere, bačen u kazamat, sudili mu, ipak dočekao duboku starost…
.
Da bi likvidirali komite, Srbi su im podmetali i otrov. Bećirović svjedoči:
„Pričao mi je jedan od poznatih odmetnika, Stanko Ivanović Sabak, da je kod Žabljaka njegova grupa otrovana. Njihov jatak, koga su vlasti otkrile, pristao je da sarađuje sa žandarmima. Kad su odmetnici jedne noći svratili na večeru, stavio im je otrov u hranu. Odmetnici su brzo primijetili da su otrovani, pa su otišli do jednog izvora, stalno su pili vodu i povraćali. Stavljali su sebi kaiševe u grlo da bi izbacili otrov”.
Komitska osveta je bila surova: „zapamćeni su slučajevi da su ljudima stavljali noge u vatru i žive ih pekli”, „umjeli su da unakaze ljude, da vade oči”, „bilo je slučajeva da pojedinim pristalicama ujedinjenja na čelu nožem urezuju znak H.I.”
Godinama nakon Božićnoga ustanka, drumovi i naselja širom Crne Gore, brisani su prostor na kojem srpski žandarmi i vojnici i domaći izdajnici gube glave od komita.
Ubijeni su, na primjer, delegat kvislinške tzv. Podgoričke skupštine K.R. ili I.M. – najistaknutiji izdajnik u Morači.
Na Lepencu (kod Mojkovca) 6. maja 1921. pobijeno je pet žandarma; 28. avgusta 1922. kod Kolašina (Umikli vir) je ranjeno četiri vojnika i jedan ubijen; 22. septembra 1922. u Mučnici (Crmnica) zaustavljen je voz i pobijeno 11 vojnika i žandarma; u noći 1-2. maja 1923. u Zbornoj gomili žandarmi D.J. i Ć.H. su zaklani – osveta za ubistvo i kasapljenje mrtvoga komite Todora Dulovića; do kraja te, 1923. godine, pobijeni su: u Gornjem Polju kod Nikšića komandir žandarmerije G.V. i žandarmi M.Đ., P.B., M.Ž., S.Š., A.V.; i kod Momišića ubijeni žandarmi – njih trojica; u Cucama ubijeno još šest žandarma, jedan ranjen; kod Cetinja ubijena trojica žandarma…
O sudbini posljednjih komita Radovan Bećirović je rekao:
„Mnogi su zadnjih godina, pogotovu kad je preostalo samo nekoliko manjih grupa, poubijani za novac. Nagrade za ubistvo odmetnika, bile su vrlo velike, često pravo bogatstvo, pa ih je dosta stradalo i zbog ucena”.
Na komite, čak i svoje rođake, okupacione vlasti nagone čitava bratstva, pretvarajući ih u „kontrakomite”. Šta kažu arhivski dokumenti?
Bilježi se jedan od primjera: hajka na komitu Mata Bojanića iz Lješanske nahije. Zloglasni komandant „letećih odreda” Vojske Kraljevstva SHS, pukovnik Stojana Popovića – Srbin iz Vojvodine – naredbom br. 647 od 3. marta 1920. zapovijeda trupama da „posednu sve kuće Bojnića, tj. rođaka Matovih, na njihovu trošku”.
„…Da se sve bratstvo Bojanića, muški 15-70 godina, dignu iz svojih kuća da traže odmetnika, kojima se daje ultimatum da ga moraju uhvatiti i predati ga najdalje do 7. ov. meseca u 5 sati posle podne. U protivnom slučaju, ne predadu li ga na određeni rok, pali se, prvo odmetnikova kuća i uzima se njegovo pokretno i nepokretno imanje, a takođe i njegovih potpomogača. Bojanićima se ne prima nikakva molba ili garancija za isto dokle ga ne uhvate i predadu…”
Guslar Radovan Bećirović-Trebješki i sâm u mladosti hapšen kao zelenaš, ne misli da je komitski pokret mogao biti slomljen samo terorom. Nakon decenija guslarskoga veličanja srpske ideologije koja je uništila Crnu Goru, Bećirović je progovorio tek 1985, godinu prije svoje smrti, rekavši: da „takvi zulumi”, nakon 1918, „nisu zapamćeni iz vremena najcrnjih turskih pohara” (vidi na linku dolje).
Uzroke neuspjeha pokušaja obnove nezavisne Crne Gore oružanim putem, Bećirović – a završio je svega nekoliko razreda osnovne škole – sagledava u činjenici da u ustaničkome pokretu nije bilo, kako kaže, „pravih intelektualaca”, ali i da se na čelo nije stavio niko iz kraljevske familije Petrovića-Njegoša.
Takvo mišljenje je dijelio i Simo Živković, takođe citiran u knjizi „Crnogorska buna i odmetnički pokret 1919-1924”. „Mi zelenaši nijesmo imali pravih vođa”, kazao je Živković. „Kralj je bio ošupljoglavio, sinova kako valja nije imao. Nije kuća iskopana gdje niko ne ostane, no gdje ostane – niko!”
Kralj Nikola I se krajem 1918. spremao na povratak u Crnu Goru – imao je namjeru da se iskrca u Baru, nekdašnjoj dukljanskoj prijestonici, gradu koji je 1878. oslobodio viševjekovne turske okupacije. Ali su mu vlasti Francuske zabranile da napušti tu zemlju – lažno mu obećavajući pravdu na predstojećoj Mirovnoj konferenciji u Versaju.
Čak po izbijanju Božićnoga ustanka, Kralj se Crnogorcima obratio javnim apelom da se uzdrže od oružane borbe, jer ima svečana obećanja od sila savezničkih da će se obnoviti crnogorska država.
Jedan od tolikih svjedoka, i Bećirović potvrđuje veliki autoritet Petrovića-Njegoša na mentalitet ondašnjih generacija Crnogoraca i procjenjuje da bi ishod borbe za obnovu naše države bio neizvjestan da se u planinama Crne Gore nakon Božićnoga ustanka i docnije pojavio neko iz ove familije.
Na drugoj strani, svjedoči da su domaći izdajnici – vođe „ujedinjenja” – bili „nikogovići”, drugim riječima, zaključujemo, bez brutalne podrške Srbje, njezinih trupa, žandarmerije i novca, kvislinške odluke tzv. Podgoričke skupštine da se uništi hiljadugodišnja crnogorska državnost nikad ne bi mogle zaživjeti.
Radovan Bećirović-Trebješki, citiran u Kordićevoj knjizi na njemu nesvojstvenoj ekavici, kazao je:
„Pristalice kralja Nikole, odnosno samostalnosti Crne Gore, nisu u svojim redovima imali pravih intelektualaca koji bi ovaj pokret poveli i usmerili. Vođe pobune i čitavog ovog pokreta nisu bili prave vođe. Nisu, doduše, ni vođe pokreta za ujedinjenje imali nikakvog posebnog ugleda, što je i bio jedan od razloga nezadovoljstva, ali ni vođe pobune nisu uživali neki veliki ugled”.
„Da se, na primer, bilo ko od porodice Petrović odmetnuo u šumu i poveo za sobom odmetnike, veliko je pitanje kako bi se i kada čitav ovaj sukob završio. Treba, naime, dovoljno poznavati mentalitet Crnogoraca iz onog vremena, pa shvatiti da bi Petrovići bili u stanju da u šumu odvedu mnogo više ljudi nego što je otišlo, jer je ta dinastija u Crnoj Gori uživala ugled”.
S tim u vezi, Bećirović pominje komitu Milutina-Muja Bašovića (1893-1923), iz sela Pošćenje kod Šavnika, potomka istoimenoga junaka i serdara iz Uskoka.
„Muja Bašovića su odmetnici izabrali za vođu”, tvrdi Bećirović, „samo zato što mu je baba od Petrovića, što je najbolji dokaz koliko je ta dinastija bila uticajna u Crnoj Gori”.
(Kraj)