Arhitekta Miodrag D. Bajković – Posvećenost Crnoj Gori i arhitekturi

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Arh. Miodrag D. Bajković pripada redu onih najznačajnijih savremenih crnogorskih intelekutualaca koji je svoju posvećenost Crnoj Gori i njenoj borbi za očuvanje i reafirmisanje najljepših i najznačajnijih vrijednosti njenog stručnog, naučnog, jezičkog, crkvenog i državnog integriteta i identiteta. Ovaj neprevaziđeni montenegrista, ali i arhitekta kao da je proizišao iz misli svjetski poznatog američkog arhitekte Frenka Lojda Rajta (1867-1959) koji je jednom zapisao: ,,Velikim arhitektom se ne postaje toliko pameću koliko kultivisanim i bogatim srcem. Sve fine arhitektonske vrijednosti su i ljudske vrijednosti, ili u protivnom nijesu vrijedne.” Arh. Miodrag D. Bajković je nesebično utkao sebe u odbranu ovih vrijednosti ukazujući stalno na uzurpaciju i devastaciju spomenika kulture, ali i na degradaciju najstarijih crnogorskih svetinja (crkava i manastira). Da nije bilo i da ni danas nema njegovog stručnog, naučnog i javnog angažmana i mišljenja kao intelektualca, ni dan danas ne bi znali kako i na koji način je SPC u Crnoj Gori uništila (osakatila i degradirala) brojne crkve i manastire. No, pored ovoga, njegova javna misao iskazana u brojnim časopisima, publikacijama, portalima, stručnim i naučnim radovima, publikacijama čini da njegova jaka intelektualna etika i estetika budu ispred vremena i prostora u kome sada živimo. Izuzetan erudita i polemičar skrenuo je odavno pažnju javnosti na sebe i svoj rad.

Miodrag D. Bajković rođen je novembra 1960. godine na Cetinju. Njegovi su korijeni vezani za selo Građane – Riječka nahija, a posebno za selo Sotoniće (Crmnica), odakle je njegova majka, za koje je posebno vezan. Dvanaesti je direktni potomak kneza Bajka (rođenog oko 1520. umro oko 1600), iz Njegoševog “Gorskog vijenca”. (Ovo nije mit, kao što je često slučaj u Crnoj Gori, nego apsolutna istina.) Kao dječak i mladić primao je i proživljavao kulturne uticaje živopisnih rodnih Građana i crnogorskog miljea, naročito iz crnogorske srednjovjekovne države i nasljeđa orijentalne običajnosti, načina života, umjetnosti, literature itd. Rana izloženost multikulturalnim uticajima omogućila mu je razvoj ka magičnom iskustvu i respektu istorijskih i kulturnih razlika, što je na njega dodatno uticalo da arhitektura bude njegov životni poziv. Završio je Osnovnu školu ,,Maksim Gorki”’ i Gimnaziju ,,Slobodan Škerović”’ u Titogradu. Jedan je od rijetkih koji je zbog svoje nadarenosti i perfekcionizma, koji ga i dan danas prati, diplomirao 1986. godine u Ljubljani na ,,Univerza v Ljubljani – Fakulteta za arhitekturo” – u klasi profesora Vladimira-Braca Mušiča i stekao zvanje univ. dipl. ing. arh. Svoj profesionalni i radni angažman započinje: 1986-1990 Sekretarijat za urbanizam Opštine Budva, 1990-1993 Biro za projektovanje i izgradnju ,,Premis” – Budva, 1993-2008 Ministarstvo uređenja prostora Crne Gore, 2008-2018 Biro za urbanizam i projektovanje – Herceg Novi. Njegova posvećensot arhitekturi uzdigla ga je na pijedestal najznačajnijih savremenih crnogorskih arhitekata koji su ljubav prema svom pozivu iskazali kroz brojna arhitektonska rješanja i djela od kojih neka svojom ljepotom prevazilaze okvire savremene struke.

Iz njegovog dosadašnjeg bogatog stvaralačkog opusa izdvajamo: Više stambeno-poslovnih zgrada u Budvi (na različitim lokacijama); prve (novoizgrađene) privatne poliklinike u Crnoj Gori ,,Ars Medica” (prva faza), u Podgorici; stambeno-poslovne zgrade u Podgorici (odmah kod Gimnazije put zapada); stambeno-poslovne zgrade u Podgorici (blizu ,,Krivoga mosta”); stambeno-poslovne zgrade u Podgorici (pri Morači, naspram ,,5 solitera’’); prodajnoga centra u Radanovićima (Opština Kotor); stambene zgrade s hotelom u Igalu; hotela u Kumboru – Opština Herceg Novi. Pored ovih projekata ostali su i značajni neizvedeni projekti i to: – tri kuće (rezidencije i hotel) na tri kantuna u najužem dijelu istorijskoga jezgra Cetinja kako sam Miodrag D. Bajković navodi (nikad neće moći prežaliti što u njegovo rodno Cetinje ne izgradi barem jednu od njih tri – i, uopšte, da nikad nijednu ne izgradi na Cetinje); hotela u Budvi (pri šetalištu ka Starom gradu – do hotela ,,Mogren” i brojni drugi. Rijetki su arhitekti koji su na tako poseban i lijep način obilježili svoju karijeru Još su rjeđi oni koji su bili duboko svjesni svog crnogorskog bića, a on ga je utkao filigranskim i zlatnim nitima ispisujući najljepše stranice arhitekture i montenegristike. Kao arhitekta najviše žali što do sada nije izgrađena crkva-hram u Podgorici (ili neđe drugo u Crnoj Gori) po jednomu od njegova tri projekta koje – na način ličnoga viđenja i pristupa savremenom oblikovanju sakralne arhitekture na našem, crnogorskom komadu Mediterana – koje je odavno uradiio za svoju dušu ili po svojoj želji, a posvetio ih je i poklonio Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a samim tim i crnogorskom narodu kao svetioniku luče i slobodarstva kroz mnogobrojne vjekove razgoneći tamu i gradeći put slobodarstva.

Pored navedenih projekata pobjednik je i konkursa vezanih za arhitekturu i to: konkurs za stambeno-poslovnu zgradu u Podgorici, pri Morači – naspram ,,5 solitera’’ – 1. nagrada; konkurs za kapelicu u Budvi (otkup rada-dodijeljena je samo prva nagrada); međunarodni konkurs za urbanističko-arhitektonsko rješenje ,,Trga Ivana Milutinovića” u Podgorici (koautor – otkup rada).

DOPRINOS MONTENEGRISTICI

Arh. Miodrag D. Bajković pripada redu najznačajnijih intelektualaca s prostora Zapadnog Balkana koji su početkom devedesetih godina digli svoj glas. U prirodi arh. Miodraga Bajkovića kao intelektualca je da stalno preispituje sve vrijednosti, uključujući i sopstvene, što ga održava na dostojnom intelektualnom nivou u ime univerzalnih ljudskih vrijednosti: istine, slobode, jednakosti, solidarnosti i socijalne pravde. Biti intelektualac njegovog opsega znači boriti se protiv jednostranog ideološkog i dogmatskog shvatanja svijeta, misleći u alternativama i otvarajući puteve za nova i bolja ljudski prihvatljivija rješenja. Shavatajući da Crna Gora i sveta i apostolska CPC mora uspostaviti svoju državnost i svoj kontunitet koji joj je silom i nepravdom bio oduzet nakon 1918. godine. Arh. Bajković je stalnim isticanjem ponosnoga dukljanskoga porijekla – opčinjen veličanstvenom Dukljom, uzvišenim Vojislavljevićima i slavnom dukljanskom kulturom za nas Crnogorce, kao i pripadnike svih naroda i vjera koje on iskreno poštuje i posebno uvažava, stalno ističući da je dukljanska kultura i materijalni dokazi o njoj iz tog iz tog perioda sačuvani, bila bi što i Aleksandrijska biblioteka za čitavo čovječanstvo. Istovremeno, Bajković uvijek kao intelektualac preispituje sebe i uvijek je u svojim javnim nastupima postavljao pitanje: što (ni)sam ili nijesmo učinili da se izbjegne beznađe u crnogorskom društvu s početka devedesetih, ali ništa manje ni dan danas, u narastanju velikosrpskog nacionalizma, i da li sam nešto uradio da se pronađe spas od haosa, odnosno što mogu učiniti na daljem napretku duboko podijeljenog društva u Crnoj Gori. A to znači da su intelektualci pozvani ne samo da novim (humanijim) idejama bude samosvijest i društvenu savjest građana, već i da im ukažu na put do ostvarenja takvog projekta i to primjerom vlastite djelatnosti stručne i naučne misli. Početkom 1989-e oficijelno je pripadao među 20 prvih opozicionara novoj vlasti nakon tkz. ,,antibirokratske revolucije’’, pretečama današnjeg DPS-a (dok su se još zvali komunistima – 1989), a da nije ni on i (ostalih 19) bio/bili pripadnici partija – u pitanju je potpisivanje peticije kad je masa pred Skupštinom Crne Gore pozivala na oružje da se ide, a govornici sa skupštinskih vanjskih stepenica nijesu imali ništa protivu toga oružja koje su okupljeni zatražili od njih. Arh. Bajković je bio od prvoga do poslednjeg dana član Liberalnog saveza Crne Gore. Takođe je bio prvi predsjednik Odbora LSCG za Budvu. U svojim rodnim Građanima, zajedno s mještanima, formira prvi seocki Crkveni odbor Crnogorske pravoslavne crkve u čitavoj Crnoj Gori. Građanske hrabrosti mu nikada nije valilo zbog njegovog dubokog osjećaja ili viđenja građanske dužnosti i nacionalne odgovornosti, počevši od etike do struke.

Arh. Miodrag D. Bajković kao važnu ulogu intelektualca (po)smatra u demistifikaciji stereotipa, te zbog toga (intelektualac) mora da se poveže s vrijednostima istine da bi se odgovorno borio sa životnim iskustvom, nasuprot klero-nacionalističkim mišljenjima koja svoju formu grade na jakom nacionalizmu u kome želi da dominira SPC i njen vjersko-politički kler. Bajković je intelektualac koji zahtijeva procjenjivanje suštine racionalnosti kao ključne vrijednosti ljudskog života, u cilju suprotstavljanja odsustvu uma, jer politika intelektualca je politika istine, a ne politika crkvenih dogmi SPC. Kao takav, arh. Bajković je ne samo intelektualac, već i moralna savjest crnogorskog društva jer postavlja ozbiljna pitanja, kao i pitanja o onima koji imaju moć. Arh. Miodrag D. Bajković postavio je sebi zadatak prikupljanja vrijedne arhitektonske građe o svjetovima koji nažalost nestaju. Osnovno obillježje njegovih arhitektonskih radova su narativnost, deskripcija i konkretnost u otkrivanju procesa i struktura na nacionalnom graditeljstvu. No, to ne znači da u čitavom dosadašnjem opusu arh. Bajkovića ne postoji izražen metodološki i logički plan. Naprotiv, u njegovim radovima se lako prepoznaje naučna opreznost. Otuda potiče utisak otkrivalačkih napora arh. Bajkovića, zaljubljenog u dio narodnog nasljeđa arhitekture, za koje je ubijeđen da ima daleko veću vrijednost od one koja joj je u nacionalnoj kulturi Crne Gore priznata. Arh. Bajković je u svojim djelima, prilozima, radovima, izlaganjima, stručnim i naučnim skupovima sačuvao arhaičnost izvornog crnogorskog jezika baš onakvog kakvog su njegovali naši preci kroz vjekove, i za to mu treba odati posebno priznanje. Arhitektura je za njega način života, razmišljanja, izazova i ambicija. Ali ne samo to, arhitektura je za Bajkovića i profesionalna i društvena odgovornost kojoj često kao društvo (makar ovo trenutno) nijesmo dorasli. Istovremeno, Crna Gora je u njegovom srcu, a ljubav prema svom narodu snažna i neodstupna. Svojim stručnim i akademskim radom u razvoju urbanističke misli svakim danom iznova daje svoj autentični pečat ukazujući stalno na potrebu metodologije urbanističkog planiranja na našim prostorima, njegove dragocjene savjete protkane bogatim iskustvom, najvišim standardima struke, nauke i akademske etike. Možemo reči arhitekta, ali, isto tako, možemo reći jedan je Miodrag D. Bajković. Angažovanost intelektualaca u smislu odbrane moralnosti i humane vizije budućnosti Crne Gore da bi se podržala nada da naša država može biti bolja i da se može naći izlaz iz velikosrpskog nacionalizma, nameće se danas kao kategorički imperativ intelektualnog (Bajkovićevog) poziva. U arh. Bajkoviću vidimo i nalazimo intelektualca koji je veoma visokih moralnih načela. On je intelektualac koji je spreman da i dalje ostane odgovoran, čak i kada te odgovornosti zahtijevaju najteži izazovi, ali i najveću žrtvu – sebe. U svojim analitičkim, stilski savršenim tekstovima s nepogrešivom tačnošću predviđa događaje od presudne važnosti za crnogorski identitet.

Njegova Bibliografija (objavljeno u stručnim časopisima ili zbornicima):

Studija: “Devastiranje (bestraganje) crnogorskijeh manastirah”;

Kritičko-teorijski tekst: “Pogled na crnogorsku arhitekturu 20. i 21. stoljeća”;

Kritičko-teorijski tekst: “Pogled na urbanizam “Bloka 5” u Titogradu”;

Studija-naučni rad: ,,MANASTIR BEŠKA – njegovo devastiranje i degradiranje – drugojači pogled na period izgradnje negdanje trobrodne, troapsidalne bazilike.”

Posebno treba naglasiti da je jedan od priređivača knjige ,,Vrijeme gladnih i žrtvovanih”, autora Stevana Bajkovića.

Autor je brojnih tekstova, članaka i studija iz različitih tema ili oblasti interesovanja, objavljenih u elektronskim i štampanim medijima. Tu posebno moramo izdvojiti rad o crnogorskom jeziku pod naslovom: ,,Jedan sasvim drugojači stav (od ,,naučnjačkoga’’) glede crnogorskoga jezika’’. Govoreći izvornim crnogorskijem jezikom u kome su sačuvane brojne rijetke riječi i izrazi.

Bio je član: “Komisije za utvrđivanje stanja nepokretne baštine kulture Crne Gore” (2004) i “Stručnog tima za izradu elaborata o revalorizaciji nepokretnih kulturnih dobara”(2013-2014). Oba ova dva projekta bila su u nadležnosti Ministarstva kulture Crne Gore. Od 2021. godine vanredni je član DANU (Dukljanske akademije nauka i umjetnosti).

Oženjen je ima sina Radovana, snahu Lauru i unuku Laru.

Na kraju, završiću svoj esej o arh. Miodragu D. Bajkoviću onako kako sam i započeo, citatima koji ga na najljepši način oslikavaju, i njega i negov dosadašnji život i rad. Lešek Kolakovski (1927-2009), poljski filozof i istoričar zapisao je o intelektualcima sljedeće: ,,Intelektualci nijesu pozvani nipošto da upravljaju svijetom. Nihova najvažnija funkcija je da baštine i prenesu sveukupnost ljudske kulture kao javnog dobra. Kako oni sami kažu, njihov rad jedino ima smisla ako se pretpostavi da je, uprkos svim borbama i sukobima, čovječanstvo ipak suštinski određeno istom umnom strukturom. Ni svi sukobi svijeta ne mogu uništiti kontinuitet i jedinstvo ljudskog intelektualnog napora… Ideja da bi čovječanstvo trebalo da se ,,oslobodi” svog intelektualnog nasljeđa i stvori novu ,,kvalitativno drugačiju” nauku ili logiku, podrška je OPSKURANTISTIČKOM DESPOTIZMU.”