Piše: Goran Barović
Legendarna politička satira Lučana Sekija nastala prije nešto malo više od pedeset godina iskazana kroz strip „Alan Ford“ danas se živi u Crnoj Gori. Iako plasiran po većem dijelu svijeta kažu da je ozbiljno zaživio samo u Italiji i bivšoj Jogoslaviji. Strip je distribuiran u svim republikama nekadašnje Jugoslavije i imao više izdanja, ali danas imam nedoumicu kako je koncipiran sadržaj stripa. Da li je Seki bio toliki vizionar da je mogao predvidjeti, da će dešavanja iz ovog fantastičnog djela biti stvaran život jedna male države na Balkanu, ili su današnji akteri naše političke scene čitali čuvenog Alana Forda (u šta debelo sunjam, čak i da je većina čula za njega) pa počeli pretvarati u stvarnost scene iz stripa i otjelotvorivati njihove čuvene citate.
“Bolje živjeti sto godina kao milioner, nego sedam dana u bijedi!” plasirao je Bob Rok, a nas u to ubjeđuju još uvijek aktuelni ministri koji su najavljeni kao eksperti koji su negdje tamo plaćani desetinama hiljada, ali eto oni su odlučili da se žrtvuju, sve zbog nas, i odlučili da dođu, dam nam “pomognu”, da bi i mi živjeli bolje, ali koliko vidim do sad su ostali na onom “Za domovinu ću dati sve, pa čak i nokat.“ Mi tog boljitka nešto ne vidimo, a kad ćemo i do koga je, što nam je ovako, stalno se pitam? Mora da mi živimo bolje, nego to ne primjećujemo, pa možemo izvesti zaključak da je nešto do nas, jer oni stalno ponavljaju da nam je bolje, a mi nikako da kažemo da nije, pa valjda bi rekli da nije, i čim ćutimo, dobro nam je! Oni nam saopštavaju neku statistiku koja potvrđuje njihovu priču, a to što narodu svakog dana standard pada, njihova statistika ne vidi. Zato narode, gledaj statistiku, a ne novčanik i cijene i biće ti bolje. Kako ne znam, ali tako kažu!
Iako nam je dolazak nove vlasti najavljen kao spektakularna promjena, običan narod primjećuje samo kozmetičke izmjene. Ima promjena, nije da nema, to funkcioniše po principu, “do skoro su se punili njihovi, a sad se pune naši”, a ostali neka sačekaju neka druga vremena. I bivšim i sadašnjim je zajednička jedna nit, Superhikova izjava “Kradem od siromašnih da bih dao bogatima” koju uspješno sprovode, a svakodnevno smo svjedoci ponašanja pojedinih, napr. jednog gradončelnika koji je iz čuvenog stripa zapamtio samo kad “Br. 1” dijeli platu i kaže “Jedan za sve, sve za jednoga.” Ne konstatuje ovaj primjerak Homo (upitno) sapijensa (ne mogu reći čovjek jer to podrazumjeva neke karakteristike koje pomenuti nema) ni državu, ni opštinu, ni inspekcije ni naloge nadležnih organa, već gura kako on hoće, ali narod bi rekao “može mu se”. Brzo su se ovi novi uklopili u one fotelje koje su nekad pripadale “onima” i bile loše, prljave, problmatične, ali kad smo mi sjeli u njih, i sad su dobre, čiste i ispravne i u potpunosti nam sada odgovara ona “Bolje je biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan, džaba ti što si bolestan.” (Bob Rok).
Neki koji bi trebalo da dignu glas većinski i dalje ćute. Džaba prozivke i „udaranje“ na moral i etiku. Džaba veći dio javnosti čeka mišljenje i upute od „pametnih i školovanih“ (očigledno samo školovanih) da se jave i kažu kuda i kako, ali ćutolozi su većinska kategorija. Tačno mislim da se na narednim izborima formira „Stranka Ćutologa“ da bi uzeli barem tri četvrtine glasova, naravno, ako bi glasali samo za sebe, tj. ako ih neko prije glasanja ne prepadne, nego opet ne bi imao ko da ispred njih izađe i biračima kaže hvala, jer bi ćutali. Očigledno se drže one Grunfove “Bolje živa kukavica nego mrtvi heroj!” Po nekad se iz ostatka popuacije neko i javi, no to odjekne po principu “Ko spava, nije budan.” (Alan Ford) pa ne znam je li bolje da se ne javljaju, ako im je nastup tako protumačen. Za ćutologe, ako formiraju stranku, predlažem slogan “Stranke istine”, (možete je uzeti slobodno jer vas neće tužiti za plagijat, od njih nema niko živ, to su samo izmišljeni likovi iz stipa) “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo” tako da vas sjutra niko ne može prozvati da nijeste ostvarili obećano.
Situacija u zemlji je već duže vrijeme nepromijenjena. Odvija se po principu, daj da vidimo šta se radi u komšiluku, a o našm problemima će neko drugi brinuti. Više se gleda „preko plota“ nego u svoje dvorište. Slušajući domaće zvaničnike, izgleda da je važnije kako će Vučić balansirati između zapada i istoka, nego kako da riješimo domaće probleme. Neko ko gleda sa strane rekao bi da mi nikakvih problema nemamo, pa iz dosade razmatramo tuđe teme. To što nam institucije ne rade, što su se odgovorni opravdano zabrinuti kako će biti sjutra, nema veze, što su nam bezbjedonosne službe u tuđim rukama, nema veze, što nam đeci u školama prijete bombama, nema veze, što svako sebi daje za pravo da se na najprljaviji i najprizemniji način obraća ženama, nema veze, … ispade da znamo da nemamo veze, ali nema veze što nemamo veze?
Kao što je već poznato, većina TV kuča nam je u vlasništvu „stranaca“ pa se i bave stranim temama, odnosno njihovim temama, opravdano, njihove su. Od svih dostupnih TV stanica (ne računa se Javni servis,on nije rangiran, nema osnove) samo se jedna računa da je domaća, a i na njoj u poslednje vrijeme umjesto „crnogorskse“ priče, raspravlja se samo o dešavanjima u Srbiji. Kako će, đe će, šta će, sa kim će? Dovode se gosti koji traže rješenje za njihov dalji put i opstanak, sa kim su u svađi, a sa kim nijesu, sa kim su dobri i dokle će biti i td. Ni slova o Crnoj Gori. Ni jedne riječi o domaćim problemima, kao da ih nemamo. Počeo sam da sumnjam da i mi živimo u Srbiji i da se u međuvremenu nešto desilo, a da ja to nijesam registrovao. Niko da se sjeti da pozove nadležnog ministra i upita ga kako će se riješti problemi sa očiglednim nedostatkom osnovnih životnih namirnica, i dokle će i ovo malo domaćih proizvođača hrane moći da izdrže svakodnevne udare na primarnu proizvodnju, ili odgovornog za bezbjednosne službe zbog učestalih prijetnji da će nam škole biti minirane, i što nam se razni registrovani bjelosvjetski kriminaci i teroristi i profašitičke grupe šire po zemlji, kako će se prevazići nagomilani problemi u turističkoj privredi, koja bi trebala da nas, koliko toliko, izvuče iz ponora u koji upadamo, a da ne pominjem čišćenje deponija smeća koje „uljepšavaju“ našu „ekološku“ državu.
Kad se desi neko pojavljivanje, eksperti nam saopšte “dolje oni živio ja“ a ako im se uputi neki glas razuma, koji prikazuje sumornu stvarnost, odgovorni se brane kao “TNT grupa” po principu “Poznati sicilijanski advokat tvrdi da je sve to plod policijske mašte.“ Neke “lijepe” vijesti nam saopštavaju kao da se ne radi o nama (imamo brašna za još deset dana), o vrlo važnim temama za budućnost, vezanim za natalitet ministar raspravlja sa kaluđerom. Koja je njihova ingerencija i iskustvo sa tim ne znam, ovaj sa dvoje đece je tek na nuli, a ovaj drugi u celibatu, ali niko ne zna sve, pa mi je lakše. Da je u pitanju drugi ministar, po svom vlastitom priznanju višenacionalni i viševjerski ljubavnik i jedan kaluđer, koga neki krugovi zovu otac Makarije, pa da ih i saslušamo, ovako … , jedna ministarka već traži novi angažman, koliko je sigurna u kvalitet svog rada i svoje angaživanje za posao za koji rekoše da je ekspert, a druga već planira političku karijeru, samo još vaga između brojnih ponuda (bojim se, biće tuča oko ovakvog kadra ali treba ih razumjeti, “kvalitet je to”, ali tu je policija, vojska i vatrogasci pa dako ih razdvoje). Zbog sveukupne situacije, postali smo predmet šale u regionu (drugačija je izvorna formulcija, ali mi vaspitanje ne dozvoljava da je citiram) pa nam se jedan iz komšiluka sa “zadovoljstvom” obraća pitanjem, ”Šta ćete sad bez našeg brašna?”, a drugi mu odgovara “ne brini ti njihovu brigu, oni prošvercuju brod kokaina iz Južne Amerike do Evrope, a ne koju tonu brašna” (bije nas “lijep” glas) ili još jedna na istu temu koja kaže “Crna Gora ima brašna za deset dana, a kokaina bar za godinu ipo”. Običan narod sluša, trpi i ćuti, ne reaguje na svakodnevna poskupljenja jer kako bi rekao Ser Oliver, “Cijena? Prava sitnica.” Ne znam dokle će sve ići, samo da se jednog dana ne obistini reklama sa “plaže za bogate” “Kako je to moguće?! Bogat sam, a utapam se!”
Neko je komentarisao da se u pojedinim, manje ili više odgovornim organizacijama i instucijama čuju “unutrašnji šumovi”. Kako je lijepo minimalistički definisan haos. Državom haraju uragani, a njima šumi!? Jedina nam je nada da će uragan u naletu pokupiti ovaj talog sa površine i odnijeti ga neđe daleko, pa da će, kad jednog dana prođe (ne lipši magarče do zelene trave) ostati bistra voda. Samo se bojim, da ćemo da završimo po onom što bi Grunf rekao, “bilo je i većih problema pa ih nijesmo rijesili!!!”
(Autor je redovni pofesor UCG i član DANU)