Ako sad nije viđela ko su joj partneri, Evropa je potpuno oslijepila

Piše: Slavko Mandić

Naše pravosuđe smatra da je sasvim primjerena retorika kojim se služe politički nasilnici u parlamentu i izvan njega, pojedini visoki partijski dužnosnici, navodne javne ličnosti od značaja za kulturu i društvo, zbog čega su i zavrijedili visoke pozicije na prilično oštećenim institucionalnim ljestvicama. Valjda zato pravosuđe ne vidi kad i kako treba reagovati kada se pomame pojedini iz lokalne i državne vlasti, kojima manjka elementarno vaspitanje i minimum etike, uglavnom i estetike, pa mu zato ništa ne znači kad preśednik nikšićke opštine pokaže srednji prst prilikom intoniranja nacionalne himne, čime je uvrijedio državu Ustavom zaštićenu, ili njegova oboljela provokacija kojom pokušava da konstatuje da četničkom vojvodi, po vlastitom tumačenju, Andriji Mandiću, prvom čovjeku Skupštine Crne Gore – lijepo stoji „zgrada Zetske banovine“ na Cetinju, te da to „normalno Švabama smeta“.

Velikosrpska Šubara, po nadimku, ili sa izvora kojekude Marko Kovačević, želio je na ovaj način da uvrijedi poslanika DPS-a Oskara Hutera, od kojega je i moralno i ljudski udaljen nekoliko svjetlosnih godina. Šubari to nije prva laž. Ima ih sijaset i upravo je takav način politički neemancipovanog lika, problematične retorike, nevaspitanog prostaka bez manira, kod lidera srpskih popova kandidovao za gradonačelnika Nikšića. Ne bilo kojeg grada, već onog rasadnika kulture, industije i sporta, grada čiji je značaj bio kapital crnogorskog razvoja. Njegov zadatak je bio dnevno urušavanja grada pod Trebjesom, poništavanje i ponižavanje njegovog tradicionalnog postojanja kroz vjekove i njegove duhovnosti, u čemu je prednjačio. Primitivnom retorikom Šubara je na najbolji način zadovoljavao porive šefa njegove partije, uz jasnu činjenicu da je permanentno dodvoravanje Andriji Mandiću, jedina neophodnost koja omogućava opstanak na mjestu đe se pune džepovi, zapošljava familija, prijatelji, komšije, kumovi i na taj način se zbrinjavaju budući sigurni glasovi.

Uvrede upućene Huteru, a prije svega svakodnevno Crnoj Gori, filovane su izraženim govorom mržnje, koji sijeva prema neistomišljenicima i pripadnicima naroda druge vjere i nacije. Šubara ne podnosi nikoga ko nije svetosavac, a zvjerstva od njegove nacije i vjere učinjena drugim narodima smatra neophodnom borbom za srpsko pravoslavlje, kao jedinu religiju koju svijet poznaje. Jer, nijesmo prvi put čuli od sektaških varijabila da je i sam Gospod Bog čisti Srbin.

Ne čini se da je Crkva Srbije sa tom konstatacijom previše zadovoljna, a da je tako, vrhovni gospodar zemlje i svemira ne bi dozvoljavao ovoj klerošovinističkoj manipulatorskoj svijesti da ovoliko zaglupljuje i sebe i svoj narod. Jer, čak i bukvalno, pastva kojoj su zahvatili prilično od duše, upravo je oličenje i njihov pogani proizvod. On je rezultat prijetnji i vulgarnog istupa prema Huteru i svima koji nijesu kao što su oni. Oni kojima bi se istorijski moglo spočitati običajno vjekovno pravo prve bračne noći, i šetanje crevalja oko kuće u noćnim satima. Pa što onda reći, kome poručiti Šubaro, što mu prija i mu ne prija?

Ali neće i ne može to čovjek koji druguje sa civilizacijom. Čovjek koji cijeni razliku kao vrijednost koja daje kvalitet i novu vrijednost. Ali može Šubara. Prirodno, jer mu čak i estetika ukazuje na put kojim takav jedino može. I može njegov šef. I vrhovni, koji iz mantija viri.

Rekoh, naš pravosudni sistem nije prepoznao niti jednom uvredu izrečenu na nacionalnoj osnovi onima druge vjere i nacije, niti je, ne daj bože, primijetio govor mržnje, što bi značilo da mora reagovati po službenoj dužnosti. Ali kad ga vidio nije, nije ga ni bilo. Tako je to iz ugla pravosuđa, ali nije iz ugla istine. Ona je konkretna, jasna i kod nje nema slobodnog sudijskog uvjerenja. Zbog toga Šubara i nekakvi Vraneši mogu da mrze javno i da prijete, śećajući narod na strahote iz nekog od minulih peroda njihovih života.

Andrija Mandić neće biti smijenjen. Namjera onih koji su podnijeli inicijativu bila je u razotkrivanju onih koji se zaklinju u evropske puteve Crne Gore, za koju se navodno zalažu svim svojim bićem. Razumije se, i za evropske novce ponajprije. To je javno, ali tajno ne dirajte nam vojvodu. On je njihov ugaoni kamen temeljac. Njihova pro ruska i srpska politika. Zavlačit će Evropu koliko god mogu. Donijeće i sankcije Rusiji, ali ništa od toga neće primijeniti. Putin će im poslati onu spodobu od Dodika da im izrecituje što im je činjeti. Sve po tačkama i sve će ovce u stadu zdušno prihvatiti date im zadatke. Zato je, da se kome ne bi omaklo, Spajićeva Evropa sad tražila da se skine s dnevnog reda inicijativa o smjeni vojvode Mandića. Evropski zadužitelj Crne Gore Milojko, ne da brata kojeg EU i Amerika neće. Za njega je on oličenje državne, dobrosusjedske, evropske politike. Ne smetamu mu Dodik jer je došao u pośetu drugu. Jest da se mogao najavit, kako to protokol nalaže, ali se prijatelju ne najavljuje kad ćeš doć. Pogodovo ako je ovaj čeona vlast i ništa manje do četnička. Ovaj prvotimac kiklopske političke svijesti usput je izvrijeđao vlastitu državu Bosnu i Hercegovinu i pokazao koliko sličnosti ima u njemu i drugu mu Andriji.

Pokušajem smjene vojvode sa čelnog mjesta u CG parlamentu opozicija je postigla što je željela. Pokazala je svijetu ko su likovi koji štite šovinizam i afirmišu govor mržnje, ko slobodu gazi i uništava kulturu, istoriju i tradiciju jedne zemlje, nezavisne i članice NATO alijanse. Ko se lažno predstavlja Evropi i svijetu kao partner kojme je naum u poštovanju zapadnih vrijednosti. Pa ako im je za to neophodan Andrija Mandić, Putinova i desna i lijeva ruka, onda, ubilo se. Evropi je sve servirano. Mogu i studirati svaku izgovorenu riječ na sjednici koja je sve sama kazala. Pa i priznanje velikosrbina Milana Kneževića da je htio oružje kako bi išao na Tuzi, sa diktafona sa koga je parlamentarcima, ali i ukupnoj javnosti emitovao preśednik DPS-a Živković, potvrđujući na taj način da je Knežević slagao kad je tvrdio da to nije istina. Sve se jasno čulo. Ako to nije dovoljno evropskim slijepcima, onda teško da će išta biti. U to se dokazano uzdaju Demokrate, PEZ i neki ostaci politika koje su nekad postojale kao ozbiljne partije.

Zastava tuđe države u kabinetu preśednika Skupštine Crne Gore nikome nije problem. Ni skoro izumrlom NVO sektoru, ni intelektualcima, Akademiji nauka. Osim rijetkih, drugi su u bunilu.

Cinična je Andrijina priča o njegovoj težnji da konačno pomiri narod. Još jedna velikosrpska laž. Nije mu to namjera nikad bila. I neće biti jer je jasno da to nije moguće zato što se fašizam i antifašizam nikada ne mogu pomiriti.

U toj grupici ljudskih minijatura izdvaja se još jedan neznavenko. Nekakav Vraneš. Ko zna okle je stigao u ove naše krajeve i kad, ali mu je cilj jasan. Popovi ga metnuše na čelno mjesto Pljevalja, kako bi poslali poruku tamošnjim Bošnjacima.
Bratski sukob predstoji „evropski opredijeljenim partijama“ Demokrata i PES-a.
Obje bi da gospodare upravom policije, nakon nelegalne smjene Brđanina.

Njega je, mislilo se, podržavao Spajić, ali se otvorilo pitanje ima li iko koga koga on istinski može podržati? I stati iza njega, pa čak i po cijeni vlastitog micanja sa čelnog mjesta? Osim kreditne linije, podrške za bilo što drugo nema. Rajo je nešto drugo. Za njega mora. Zašto, ne piše čak ni u skaj aplikacijama.

Danas jedan dio Crne Goruje tuguje. U kabinetima vojvode Andrije i pljevaljskog cara sa izrazitim srpskim imenom Marijo, zastave njihovih država će biti spuštene na pola koplja. Izgubio je Nole. Slomio ga je sto i neki igrač, čija je snaga u glavi. Ovaj crnogorski Srbin, kome niko to nije bio od đedova i prađedova, danas je vučićoliki reket, a od svih Srbija, najmilija mu je ona u Crnoj Gori.

Nakon tri dana, zastava Mahmuda II, koju je poklonio Srbima, vraća se na čelno mjesto nezavisne Crne Gore, članice NATO saveza. To može kad je u institucijama sistema virus za koga još vakcine nema.