Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, na čelu sa predsjednikom Miloradom Popovićem uputilo je apel za odbranu crnogorske kulture i nacije.
Apel prenosimo u cjelosti:
Crnogorska kultura, nacija, društvo i država, razaraju se sistematski, u decenijskom kontinuitetu, od velikosrpskih struktura čiji su centri u političkim, kulturnim, vjerskim, bezbjednosnim institucijama zvaničnog Beograda. Riječ je o tzv. denacifikaciji, po ukrajinskom scenariju, tačnije asimilaciji i uništenju crnogorske kulture i nacije, razaranju građanskog i prozapadnog duha društva, te pokušaju manipulacija manjinskim narodima – i kroz projekat Otvoreni Balkan – kako bi i oni postali moneta za potkusurivanje u procesu mijenjanja nacionalnog i političkog karaktera Crne Gore, čiji je konačni cilj podjela i nestanak države koja je dobila suverenitet na referendumu 2006. godine.
Velikosrpska agresija na Crnu Goru postala je još razuđenija, opakija i intezivnija u potonje dvije i po godine, od pokretanja „protestnih litija“, koje su sinergijski mobilisale velikosrpske, panslavističke, antizapadne strukture, za parlamentarne izbore 30 avgusta 2020. godine. Poslije pobjede probeogradskih i promoskovskih stranaka na izborima, koji su održani pod strahovitim izvanjskim pritiskom, ključna mjesta u domenu kulture, obrazovanja, na državnom univerzitetu, finasijskom, ekonomskom, bezbjednosnom sektoru, zaposjeli su ekstremni velikosrpski kadrovi klerikalne provinijencije. Uz to, marionetske vlade u Podgorici, u potonje dvije godine, sprovode sistematsku diskriminaciju, marginalizaciju i getoizaciju nacionalnih Crnogoraca, asocijacija i organizacija koje afirmišu crnogorsku književnost i umjetnost, govornika crnogorskog jezika, kulturnih stvaralaca, simpatizera i vjernika Crnogorske pravoslavne crkve, kao i istaknutih djelatnika, kritičara velikosrpske, panslavističke ideologije i politike. U gotovo svim lokalnim sredinama – pa i u Nikšiću, drugom po veličini gradu u Crnoj Gori – gdje je na vlasti velikosrpska koalicija, svi javni prostori postali su nedostupni za književnike, umjetnike i intelektualce koji afirmišu crnogorsku nacionalnu kulturu, ili imaju opozicioni stav prema velikosrpskoj ideologiji.
Uz to, važno je istaknuti da država Srbija, oficijelno i neoficijelno, preko Srpske kuće, eparhija Crkve Srbije, stranaka, raznih udruženja i nevladinmih organizacija sa velikosrpskim predznakom, godišnje ulaže milione eura, a vlade Krivokapića i Abazovića, diskrecionim postupcima, iz budžetskih rezervi i na druge načine, dodjeljuju stotine hiljada eura udruženjima i organizacijama koje ne priznaju crnogorsku književnost, kulturu i naciju. S druge strane, organizacije i asocijacije koje simbolišu i podstiču razvoj i afirmaciju recentne i tradicionalne crnogorske kulture i duhovnosti, CDNK, PEN centar, DANU, CPC, režimski mediji kontinuirano demonizuju, njihove čelnike proglašavaju za „pećinske nacionaliste“ i „fašiste“, i pritom su od strane Vlade lišeni i simboličke materijalne pomoći, koju je država prema važećim zakonima obavezna isplaćivati.
Da beogradski režim nakon instaliranja marionetske vlasti 30. avgusta u Podgorici, Crnu Goru tretira kao okupiranu teritoriju s formalnom suverenističkom simbolikom, pokazali su i lokalni izbori u Nikšiću 2021., gdje se srpska propagandno-politička mašinerija ponašala na isti način kao da su izbori raspisani, na primjer, u Novom Sadu ili Nišu. Kulminacija poniženja crnogorske nacije i države očitovala se četvrtog i petog septembra 2021. godine, prilikom intronacije srpskog mitropolita Joanikija na Cetinju, i povodom potpisanog tzv. Temeljnog ugovora, 3. avgusta 2022. godine. U prvom slučaju srpske službe su uz pomoć svojih agenata u Vladi Crne Gore, zloupotrijebili resurse Vojske Crne Gore i naredili napad na mirne demonstrante na Cetinju. Takođe su 3. avgusta 2022., u kolaboraciji s premijerom Abazovićem i djelovima Beogradu lojalnih bezbjednosnih službi, helikopterom srpske policije, ilegalno transportovali su patrijarha srpskog Porfirija, i dovezli ga u Podgoricu, poput latinskoameričkih krijumčara, mimo oficijelnih državnih prijelaza.
Koliko je razuđena i rigidna strategija i akcija asimilacije crnogorske nacije i uništavanja institucija nominalno suverene države Crne Gore, od strane rusko-srpskih imperijalista – čije su ambicije da je trajno pretvore u antizapadnu koloniju na Mediteranu, u srcu Evropske unije i NATO-a – razorno učinkovita, zorno je pokazalo tajno potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora, oktroisanog u Beogradu. U tom imperijalnom dokumentu eksplicitno se negira, ne samo suverenitet crnogorske države, nego se i falsifikuje autohtona hiljadugodišnja crnogorska kulturna, duhovna i crkvena tradicija, o čijem nastanku i trajanju postoje nebrojeni istorijskii izvori prvog reda.
Još je važno istaknuti, u kontekstu novih nasrtaja na crnogorsku naciju i državu, da su reakcije Zapadnih saveznika, na učestale i očigledne agresivne akte Beograda, kao i na spregu marionetskih vlasti u Podgorici sa militantnim kleronacionalističkim i kriminalnim organizacijama srpsko-ruske provinijencije, neadekvatne, nedosljedne, nesrazmjerne opasnostima u kojima se danas nalazi crnogorsko društvo. Brojni posmatrači, specijalni izaslanici Evropske unije i SAD, ambasade zemalja NATO, međunarodne organizacije za ljudska prava, uglavnom se javnosti obraćaju uopštenim frazama o kriminalu i korupciji, dok Crna Gora, prvi nominalni kandidat za Evropsku uniju, sve više podsjeća na latinoameričke i afričke banana republike. Visoki predstavnici, ambasadori, brojni analitičari, brzo su zaboravili da je Crnoj Gori, 24 oktobra 2016. godine, na dan parlamentarnih izbora, bila namijenjana sudbina „male Ukrajine“, i da je scenario građanskog rata propao spletom srećnih okolnosti, ali da su planeri i organizarori tog državnog udara danas mnogo moćniji i uticajniji nego prije šest godina.
S druge strane, unutrašnji otpor uništenju crnogorske nacije, državnog suvereniteta, građanskog i multikulturnog bića Crne Gore, slab je, neorganizovan, bez potrebne energije i strategijskog smisla. Ova činjenica se u dobroj mjeri reflektuje i na slabu vidljivost i marginalizaciju Crne Gore, na potcjenjivanje destruktivnog potencijala crnogorskog pitanja u kontekstu kriza na Zapadnom Balkanu. Elem, pogrešna ili nejasna politička percepcija Zapadnih birokrata i eksperata u vezi sa Crnom Gorom umnogome je determinisna i usko stranačkim, sitnotrgovačkim mentalitetom i praksama koji prevladavaju u suverenističkom stranačkom, medijskom i intelektualnom miljeu.
Stoga, jedini trezveni i odgovorni pristup i odgovora na sadašnju tešku situaciju u kojoj se nalazi Crna Gora je stvaranje jedinstvenog pokreta otpora, prodemokratskih stranaka, građanskih pokreta, nevladinih građanskih i kulturnih organizacija, nestranačkih intelektualca i dijaspore. Jer, velikosrpske stranke i organizacije u Crnoj Gori, koje vode, politički, popagandno, finansijski i na druge načine usmjeravaju i koordiniraju institucije Beograda i Moskve, višestruko su nadmoćne u odnosu na prozapadne suvereniste, koji su bez strateškog saveznika, to jest aktivne pomoći Zapadnih političkih i bezbjednosnih struktura. Zato, samo ujedinjeni pokret otpora, utemeljen na svjetonazorskoj osnovi odbrane od kleronacionalizma i antrizapadnog resantimana, daje aktivnu šansu i perspektivu suverenistima da se odupru imperijalnoj ideologiji koja je od 1991. godine, pokrenula četiri rata na prostoru bivše Jugoslavije. Borba za opstanak malobrojne političke, nacionalne i državne zajednice – što potvrđuju vjekovna crnogorska iskustva – podrazumijeva stvaranje strateškog i akcionog jedinstva u odbranu elementarnih ljudskih prava, sekularnog društva i institucija moderne države.
Ujedinjeni pokret otpora neophodan je, dakle, i da vjerodostojno osvijesti međunarodne čimbenike kako se danas u Crnoj Gori, iza raznih demagoških parola, dubinski još uvijek vodi stara, nikad dovršena geopolitčka bitka o tome hoće li se Crna Gora trajno situirati među zemljama Zapadne demokratije ili će postati prirepak „srpsko-ruskog sveta“. Samo proaktivnom, fokusiranom i inteligentnom akcijom suverenisti mogu uvjeriti partnere sa Zapada, da oni ne trebaju podržavati demokratska prava građana Crne Gore samo iz principijelnih razloga nego i zbog svojih strateških geopolitičkih interesa.
Ujedinjeni pokret otpora, takođe će omogućiti manjinskim narodima, koji su plebiscitarno glasali za crnogorsku nezavisnost 2006. da lakše prepoznaju i odbace političare koji su se, bez vidljivog razloga, stavili u službu zvaničnog Beograda, čije su šovinističke i genocidne politike prema njihovim sunarodnicima na Kosovu, Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, dovele do brojnih individualnih i kolektivnih tragedija.
„Ljudima stalno treba govoriti o slobodi“, kaže Njegoš. No, bilo bi naivno očekivati da će stranački političari, koji su, istina, predvodili poces državnog osamostaljenja i integracije u NATO, ali nijesu razumjeli, ili nijesu htjeli razumjeti, strateški prioritet dovršetka konstituisanja moderne crnogorske nacije, koja je rison d'etre smisla i opstojnosti nezavisne, građanske Crne Gore. O nedoraslosti i neodgovornosti naših političkih protagonista svjedoči i aktuelne lokalne koalicije suverenističkih stranaka, u jeku najbrutalnijeg napada na sve crnogorske vrijednosti, sa marionetama Aleksandra Vučića i Joanikija Mićovića. Ovakav sitnotrgovački mentalitet, koji uskostranačke ciljeve pretpostavlja oštim interesima, destruktuvnije djeluje na stanje duha pristalica i aktivista za odbranu časti, prava i slobode Crne Gore, od stvarnih prijetnji i teškoća koje im pripremaju režimski organi i organizacije koje su orkestrirane od filočetničkih i klerikalnih ideologa.
Stoga je nužno da nevladin sektor iz domena ljudskih prava, te kulturne i intelektualne asocijacije i inicijative, kroz pripreme dosijea o diskriminacijama po političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovci, protesne književne večeri, performanse, peticije, otvorena pisma, neprestano vrše pritiske na domaće političke protagoniste, i važne međunarodne adrese. Insitucije EU i NATO treba stalno podsjećati, da se danas i ovdje, kao i u Kijevu ili Harkovu – istina drugim sredstvima – odvija dramatična borba za odbranu jedne istorijske nacije i države, njenog prava na demokratski izbor, te na malignost istovjetne imperijalne ideologije koja danas satire Ukrajinu, i jednako zlokobno prijeti da Crnu Goru pretvori u zemlju političkog haosa i bezakonja.
U prilog ovoj inicijativi, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika(CDNK), poziva intelektualce, javne djelatnike, građanske aktiviste, domaće i inostrane nevladine organizacije za ljudska prava, međunarodne književne i kulturne asocijacije, da javno izraze protest protiv velikosrpskog hegemonizma koji kontinuirano i sistemski sprovodi asimilaciju i uništenje crnogorske kulture i nacije, kao i državnog suvereniteta, građanskog i multikulturnog bića Crne Gore.
Tekst je donekle OK ali ne nudi konkretno rjesenje. Strategija koja se predlaze je strategija fronta koji zapravo ne postoji. Treba formirati front pa onda strategiju. CG treba novi LSCG u koji ce se utopiti sve pro-cg snage ali sa novim i harizmaticnim ljudima. Sve ova lica koja smo gledali u zadnjih 10-20g u pro-cg bloku moraju da odu. Ne pravi se hljeb od starog brasna.
Mi trebamo radikalnu crnogorsku partiju koja ce se zvati drugacija od ovih ostalih..za cast i slobodu naroda..
Draga Tara. Radikalizam nije nikad dobro rjesenje. Treba cuvati hladnu glavu.
Potrebno je formiranje Crnogorskog Fronta-a (pandan DF-u). Jedini problem je proslost, velicina, dominantnost DPSa kao najveceg faktora u tom bloku. DPSu, sa Djukanovicem na celu, ljudi ne vjeruju. Njegovo je vrijeme proslo a on to nikako da shvati.
Potrebni su novi ljudi koji ce iskoristiti snagu koju DPS jos ima. Einstein je rekao: “Mentalitet koji je stvorio problem ne moze ga i rijesiti”.
Asimilacija ili ucijena nam je baš sa suprotne strane, sa zapada, NATO-a.
Nešto mnogo važno ste zanemarili gospodine Milorade Popoviću. Zaboravili ste da je glasač običan čovjek,. Zbunjen, zaokupljen stravičnom borbom za elemetnarnu egzistencju, dezorijentisan u daljoj prošlosti (do 1984), obmanut i obmnanjivan u periodu od 90-tih do danas, uskraćenog elementarnog znanja za moralan rad i život, podložan svim najgorim uticajima užasnih pokvarenih, zlokobnih političkih struktura koje se razvijaju stravičnom snagom u cijelom svijetu, a neposredno okruženje je vrh tih snaga. Kratko, Vaš pgled na rješenje Crnogorskog pitanja je jasan i pravilan. Samo nedostaje: kako, gdje, kad, čim i konkretno ko. I na kraju, strašan značaj pridajete “eliti”. Zanemarujete običnog čojeka. A… Pročitaj više »
Nasa crnogorska politika je kriva..da su oni bili stroziji..ovo zlo se ne bi desilo u drzavi CG..Strane drzave..ne smiju donirati politicke partije u drzavi CG..zato treba sto prije antidrzavne SS partije zabraniti u drzavi CG..zbog uticaja..mita korupcije..i podrivanje drzave CG..