za aktuelno.me
piše: Željko Vukmirović
Demagogija, koja kao metoda podrazumjeva obmanjivanje i poticanje strahova, mržnju, pohlepu i paranoju, očigledno je našla plodno tlo u Americi, ali i u Crnoj Gori. I sad smo glavni. Mi i Ameri. Svako sa svojom kleronacionalističkom vlasti.
Kako tamo, tako i ovamo. Demagogija svojim optužbama odrađuje posao i djeli nacije.
Oni tamo imaju svoje države “bible belt”, a mi okupaciju od strane Srpske pravoslavne crkve.
I mi, baš kao i oni, imamo samo nešto uobičajenog demagoškog bukanja, prilično tajnovitog muljanja, malo realizacije pripremljenih odluka i obaveznog skorojevićkog nasilništva.
Kod nas, pak, sadašnjim ministrima teško da i oni iz kuće mogu da povjeruju da su stvarno postali ministri. Ovome se pridodaje ponajprije potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Ispostavilo se da njega ne zarezuju ni na zvaničnim sastancima, a kamoli da ga uvažavaju po bilo kojoj drugoj osnovi. Mada, sasvim se dobro snalazi sa preuzimanjem zasluga. Kao zvanična demagoška smijurija pridružila mu se i koleginica Jelušić. Kao pravi hit nezaobilazna je mistarka Bratić za koju studenti od svih njenih predavanja pamte samo beskrajne besjede o crkvi. Ili onaj novi ministar vanjskih poslova koji od iskazanog neznanja i bahatosti izaziva ozbiljne sumnje. Ukratko, čovjek ne daje znake života. Samo znake umišljenosti. A bogami i znake snishodljivosti u izvršenju zadatog.
I tako stižemo do zaključka. Imamo posla sa kleronacionalistima i crvima. I mi i Ameri. Samo što su oni imali više sreće. Izvući će se. Jer, moraju nešto da rade. Nekako da se izvlače iz te demagogije.
Kod nas se kraj ne naslućuje.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
Samo jedna riječ: MUSOLINI