Piše: Joseph S. Nye Jr. (Al Jazeera)
Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio invaziju na Ukrajinu 24. februara, zamišljao je brzo zauzimanje Kijeva i promjenu vlade analognu sovjetskim intervencijama u Budimpešti 1956. i Pragu 1968. Ali nije tako bilo. Rat još bjesni i niko ne zna kada će i hoće li se završiti.
Dok su neki posmatrači pozivali na rani prekid vatre, drugi su naglašavali važnost kažnjavanja ruske agresije. U konačnici će ishod biti određen činjenicama na terenu. Budući da je prerano za pogađati kada će rat biti okončan, neki su zaključci očito preuranjeni. Naprimjer, argumenti da je era tenkovskog ratovanja završena su pobijeni kada su se borbe premjestila iz predgrađa Kijeva na sjeveru u doline Donbasa na istoku.
No, čak i u ovoj ranoj fazi, postoji barem osam lekcija, što starih, što novih, koje svijet uči (ili ponovo uči) iz rata u Ukrajini.
Pod broj jedan, nuklearno odvraćanje donosi rezultate, ali ovisi više o relativnim ulozima nego o sposobnostima. Zapad je odvraćen, ali samo do izvjesne granice. Putinove prijetnje su spriječile zapadnjačke vlade da pošalju vojnike (iako ne i opremu) u Ukrajinu. Ovaj ishod nije odraz nikakve superiorne ruske nuklearne sposobnosti; odraz je jaza između Putinove definicije Ukrajine kao vitalnog nacionalnog interesa i definicije Zapada, koji Ukrajinu vidi kao važan, ali manje vitalan interes.
Nejednaka ekonomska međuzavisnost
Zatim, ekonomska međuovisnost ne sprečava rat. Iako je ova lekcija bila naširoko priznata, posebno nakon što je Prvi svjetski rat izbio među vođećim svjetskim trgovinskim partnerima, ignorisali su je njemački kreatori politika, kao što je bivši kancelar Gerhard Schroder. Njegova je vlada je povećala njemački uvoz i ovisnost o ruskoj nafti i plinu, možda nadajući se da bi prekidanje tih veza bilo preskupo za obje strane. Ali iako ekonomska međuovisnost može povećati cijenu rata, očito ga ne sprečava.
Osim tog, nejednaka ekonomska međuovisnost može biti iskorištena kao oružje od strane manje ovisnog sudionika, ali kada su ulozi simetrični, malo je moći u međuovisnosti. Rusija ovisi o prihodima od izvoza energije da finansira svoj rat, ali i Evropa ovisi o ruskoj energiji, pa nije u prilici da je potpuno odsječe. Energetska međuovisnost je ugrubo simetrična. (S druge strane, u svijetu finansija, Rusija je ranjivija na sankcije Zapada, koje mogu više štete nanositi kako prolazi vrijeme.)
Naredna lekcija nas uči kao iako sankcije mogu povećati izdatke za agresre, one ne odlučuju o ishodu kratkoročno. Direktor CIA-e William Burns (bivši američki ambasador u Rusiji) navodno se sastao s Putinom u novembru prošle godine i upozorio ga, ali bezuspješno, da će invazija izazvati sankcije. Putin je možda sumnjao da će Zapad ostati ujedinjen u temi sankcija. (S druge strane, kineski predsjednik Xi Jinping ponudio je samo ograničenu podršku Putinu iako je govorio o prijateljstvu „bez granica“ s Rusijom, možda zbog zabrinutosti da bi Kina mogla postati metom američkih sekundarnih sankcija.)
Važna lekcija je i ta da informacioni rat pravi razliku. Kako je prije dvije decenije istakao John Arquilla iz RAND-a, ishodi modernog rata ne zavise samo o tome čija vojska pobjeđuje, već i tome „čija priča pobjeđuje“. Pažljivo američko razotkrivanje podataka o ruskim vojnim planovima pokazalo se poprilično efikasnim u „predrazotkrivanju“ Putinovih narativa u Evropi i znatno je doprinijelo zapadnjačkoj solidarnosti kada se desila invazija kako je i predviđeno.
Zatim, i tvrda i meka moć su važne. Dok prisila nadjačava uvjeravanje kratkoročno, meka moć može napraviti razliku dugoročno. Pametna moć je sposobnost da se kombinuju tvrda i meka moć tako da jedna drugu jačaju umjesto da protivrječe. Putin to nije uspio postići. Ruska brutalnost u Ukrajini izazvala je takvu odbojnost da je Njemačka odlučila konačno obustaviti cjevovod Sjeverni tok 2 – ishod koji američki pritisak od nekoliko godina nije uspio postići. Nasuprot tome, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, bivši glumac, iskoristio je svoje profesionalno izbrušene vještine dramatizacije kako bi predstavio atraktivan portret svoje države, osiguravši ne samo suosjećanje već i vojnu opremu koja je ključna za tvrdu moć.
Cyber sposobnost nije magično rješenje
Osim tog, cyber sposobnost nije magično rješenje. Rusija je koristila cyber oružje da interveniše u ukrajinskoj elektroenergetskoj mreži od najmanje 2015, i mnogi analitičari su predvidjeli cyber udar protiv infrastrukture ove države i vlade na početku invazije. Pa ipak, iako je navodno bilo mnogo cyber napada tokom rata, nijedan nije odredio šire ishode. Kada je hakovana satelitska mreža Viasat, Zelenski je nastavio komunicirati sa svijetom preko mnogo malih satelita koje osigurava Starlink.
Štaviše, uz trening i iskustvo, ukrajinske cyber odbrane su se poboljšale. Kada je rat počeo, kinetičko oružje je omogućilo veću pravovremenost, preciznost i procjenu štete za zapovjednike nego cyber oružje. Sa cyber oružjem, ne znate uvijek je li napad bio uspješan ili je odvraćen. Ali s eksplozivima, vidite utjecaj i možete lakše procijeniti štetu.
Najzad, najvažnija lekcija je jedna od najstarijih: rat je nepredvidiv. Kako je Shakespeare napisao prije više od 400 godina, opasno je da vođa „poviče ‘Pustoš!’ i pustite pse rata“. Obećanje kratkog rata je opasno zavodljivo. U avgustu 1914, evropski lideri su očekivali da će se čete „vratiti kući do Božića“. Umjesto tog, oslobodili su četiri godine rata i četvorica tih vođa su ostala bez prijestolja. Neposredno nakon američke invazije na Irak 2003, mnogi u Washingtonu su predvidjeli da će taj podvig biti lagan („Izvršena misija“ pisalo je na ratnom plakatu tog maja) ali ovaj rat je potrajao godinama.
Sada je Putin taj koji je pustio pse rata. Možda se okrenu protiv njega.