Iako se katastrofa u nuklearnoj elektrani u Černobilju desila na današnji dan prije 37 godina posljedice po zdravlje ljudi, životinja i biljaka se i dalje osjećaju. Negativni utcaji osjećaće se još 300 godina, ali to, prema riječima sagovornika portala N1, neće imati značajnije efekte na širu okolinu.
Kako za portal N1 kaže Đorđe Lazarević, stručnjak za nuklearnu energetiku, radi se elementima čiji je period poluraspada 30 godina, poput cezijuma i stroncijuma. U pitanju su fisioni proizvodi, a 300 godina se dobija množenjem poluraspada sa 10, koliko se računa da je teren oslobođen od radioaktivnosti.
„To su elementi koji neće izaći dalje od 30-ak kilometara od Černobilja. Mogu se naći primjera radi u drvetu, a u atmosferu mogu da stignu ako dođe do npr. do požara od groma. Ovi elementi ulaze u atmosferu i tada je potrebno skloniti se“, kaže Lazarević.
Najosjetljiviji problem, koji je riješen tek prije četiri godine bilo je stanje takozvanog Sarkofaga, konstrukcije u kojoj je pohranjen četvrti energetski blok u kome se desila havarija.
On je prvobitno sagrađen prema privremenim planovima i u nevjerovatno teškim uslovima 1986. godine. Sarkofag nije predviđen za trajnu eksploataciju i predstavljao je potencijalnu opasnost 33 godine.
Tako je 2019. godine poslije devet godina rada, utrošenih 2,2 mlijarde eura od čega je finansijska pomoć Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) iznosila 1,5 milijardi eura završen sarkofag koji je najveća pokretna struktura na kopnu ikada napravljena. Duga je 257 metara i teška 36.000 tona.
Lazarević navodi malo poznatu činjenicu široj javnosti da su ostali blokovi nuklearne elektrane zatvarani postepeno sve do 2000. godine.
„Posljednji je zatvoren na insistiranje Evropske unije“, kaže Lazarević koji radi u Elektrotehničkom institutu Nikola Tesla.
Priroda se ne budi
Iako se mogu vidjeti fotografije i reportaže o tome kako „u zabranjenoj zoni Černobilja ponovo cvjeta život“, utisak da se priroda oko reaktora oporavila je varka.
Istina je da u crvenoj zoni oko bivše nuklearke ima dosta manje vrsta insekata, ptica i sisara.
Povremeni izvještaji da su u toj zoni snimljene vrste koje su ugrožene na drugim mjestima nisu dokaz zdrave životne sredine.
Sudeći prema dugoročnoj studiji u kojima se posmatraju životinje u jako kontaminiranim područjima pokazuju znatan rast mortaliteta, stope tumora, kraći životni vijek, brže starenje, promjene u krvi, izrasline i druge faktore koji ugrožavaju zdravlje životinja.
Viđene životinje su prije svega posljedica toga da na područiju od 2.600 kadratnih kilometara zabranjena zona odnosno da na njoj nema ljudi i ljudskih aktivnosti što je životinjama privlačno.
Lokalci i turisti
Iako bi mnogi pomisli drugačije, ljudi i dalje obitavaju ljudi i to ne samo oni koji prirodom posla moraju da uđu u crvenu zonu, kao što su patrole MUP-a. U pitanju je lokalno stanovništvo koje se uprkos svemu vratilo u svoje domove. Statistika o broju povratnika ne postoji, a prema procjenama iz 2016. godine baratalo se sa brojkom od 180 ljudi, mahom starijih.
Lazarević kaže da je prilikom stručne posjete vidio te ljude, da oni dobijaju penzije u toj zoni i da se čak bave poljoprivredom.
Uprkos, u prosjeku pet do 10 puta većoj radijaciji nego što je prihvatljivo, hiljade turista sve do početka rata u Ukrajini dolazile su u zabranjenu zonu. Radijacija nije svuda ista, a turisti idu u obilazak opremljeni Gajgerovim brojačem.
Mutacije DNK nema, ali kancera ima
Prije dvije godine objavljena je studija koja se bavila promjenama i mutacijama kod djece roditelja koji su preživjeli černobiljsku katastrofu. Pokazalo se da njihovi potomci nemaju veliki broj genetskih poremećaja u odnosu na ostalu populaciju. To važi i za djecu koja su preživjele katastrofu a za koje se pričalo da imaju izražene mutacije. Prema ovoj studiji, njihov DNK nije mutirao u odnosu na djecu rođenu u drugim djelovima svijeta.
Ipak, od 1992. do 1996. godine kod onih koji su bili djeca ili adolescenti u vrijeme nesreće dijagnostikovano je više od 4.000 kancera tiroide.
Brojke strave i užasa
Katastrofa se desila u noći između 25. i 26. aprila 1986. godine. U nuklearki je tada bilo 176 radnika. Odmah je umrla 31 osoba, a 600.000 radnika, koji su radili na saniranju požara, bilo je izloženo visokoj radijaciji, dok je 135.000 ljudi evakuisano iz zone radioaktivnosti. Oko 70 sela je bilo kontaminirano toliko da su morala biti iseljena i potom potpuno sravnjena sa zemljom. Zračenje je bilo hiljadu puta veće od dozvoljenog.
Iste noći u atmosferu je otišlo 50 tona uranijuma, a naknadno još 70 tona kao i 900 tona visoko radioaktivnog grafita, izazvavši više od 30 požara.
Zagađeno je na hiljade kvadratnih kilometara Ukrajine, Belorusije i Rusije zbog čega je oko 350.000 ljudi napustilo svoje domove.
Oko 5,5 miliona ljudi, uključujući million djece, nastavilo je da živi u kontaminiranim zonama. Ujedinjene nacije procijenile su da je do devet miliona ljudi direktno ili indirektno kontaminirano.
I poslije 20 godina praćeno je više od dva miliona ljudi koji su bili izloženi prekomernoj radijaciji.
„Najmanje 500.000 ljudi umrlo je od ukupno dva miliona ljudi koji se zvanično vode kao žrtve Černobilja“, rekao je Nikolaj Omeljantes, bivši zamjenik šefa Nacionalne komisije za radioaktivnu zaštitu u Ukrajini.
Serija
Nedavno je emitovana serija koja se bavila ovom nesrećom. Snimana je što je više moguće autentičnije. Ipak, dok su scene i kostimi bili kao nekad, preživjeli iz Černobilja nisu dijelili napisano u scenariju.
Jedna od njih je Ljudmila Ignatenko, supruga vatrogasca Visilija koji je gasio požar poslije eksplozije reaktora.
Ljudmila je bila trudna u vrijeme kada se desila katastrofa, ali je uz supruga bila do posljednje trenutka, njegujući ga u bolnici.
Bebu je rodila poslije smrti supruga, ali je djevojčica umrla četiri sata poslije rođenja od posljedica radijacije.
Iako su obradili njenu tragičnu priču, Ljudmila kaže da je nisu konsultovali i da nije zadovoljna svojim likom.
„Nisam mogla da napustim svog supruga iako sam znala za rizike i ne vidim zašto me zbog toga kritikuju. Moja patnja je ogromna, a mogu reći da su posljednji dani mog supruga bili daleko strašniji nego što se može zamisliti. Gušio se u sopstvenim organima“.
Ljudimila je, prema rasploživim podacima, živa danas i ima djecu.
Radnik nuklearke Serhij Mirnij je istakao da je serija najbliža stvarnim događajima, ali da je dalja od stvarnosti koja je njemu poznata. On je bio je među onima koji su poslati da sakupljaju radioaktivni otpad.
„Ono što se dešavalo u realnosti je bilo mnogo interesantnije i emotivnije nego što se može zamisliti“, rekao je on.
Oleksij Breus radio je kao inženjer u Černobilju, a jutro posle katastrofe došao je u svoju smjenu, ne znajući šta se dogodilo.
Istakao je da serija krivi uloge nekih ljudi u priči o Černobilju.
„Direktor elektrane, glavni inženjer i njegov zamjenik predstavljani su kao zlikovci, ali oni to nisu bili“, dodao je.
Najveća nuklearna katastrofa
Iako je teško uporediti ispuštanja radijacije između nuklearne katastrofe u Černobilju i bacanja atomske bombe, ipak se procjenuje da je oko 400 puta više radioaktivnog matarijala ispušteno prilikom nesreće u Černobilju, nego atomskim bombardovanjem Hirošime i Nagasakija zajedno.
Ovaj predio neće biti bezbjedan za život još hiljadama godina. Zabranjena zona je zagađena radijacijom i 37 godina od atomske havarije. Trećina te oblasti je kontaminirana transuranijumskim elementima čije je vrijeme poluraspada 24.000 godina.
Tu se, prema Lazarevićevim riječima, radi o plutonijumu 239, koji nastaje kao rekacija na rad jezgra u elektrani. Ipak sav plutonijum se nalazi u sarkofagu i neće izaći iz njega.
Kako kaže, danas su dešavanja iz 1986. godine gotovo nemoguća.
„Černobilj je bio veliko upozorenje, pogotovo u Evropi. Međutim, tek poslije akcidenta u Fukušimi 2011. godine pristupilo se nuklearnoj sigurnosti na drugi, pravi način kako se slično ne bi ponovilo. Primjera radi, jedan od najvećih izazova je da elektrana ostane bez napajanja energijom. To je bila noćna mora ranije. Sada su sistemi takvi da elektrana može da radi i tri dana sa strujom iz sopstvene rezerve. O tome se mora voditi računa, jer u suprotnom, boje je odustati od nuklearne energije ako se previše rizikuje“.