Novi ruski Raspućin

Piše: Nina L. Khrushcheva (balkans.aljazeera.net)

Jevgenij Prigožin, šef grupe Wagner, napada ruski vojni vrh i upozorava da bi se obični Rusi, sve više frustirani zbog manjka napretka u ratu u Ukrajinu, mogli pobuniti. Je li režim ruskog predsjednika Vladimira Putina u stvarnoj opasnosti?

Rat Rusije protiv Ukrajine ne ide po planu, najblaže rečeno. A sada Prigožin, šef privatne vojne kompanije, eskalira svoje javne napade na rusku vojsku. U vrijeme kada Kremlj agresivno guši neslaganje, kako mu to prolazi?

Od pokretanja svoje „specijalne vojne operacije“ u februaru 2022, predsjednik Vladmir Putin tvrdi da pokušava ostvariti niz ciljeva. Nakon što je prvobitno tražio „denacifikaciju“ i „demilitarizaciju“ cijele Ukrajine (tako što će preuzeti kontrolu nad njom), on je sebi dao u zadatak da oslobodi regiju istočnog Donbasa. Također je govorio o odbrani „historijskih granica“ Rusije i insistira da ga je Zapad prisilio da napadne Ukrajinu.

Ove retoričke promjene odražavaju dinamiku na bojnom polju – posebno, ponovljene neuspjehe ruskih snaga, njihove greške i pogrešne procjene. Jednostavno rečeno, Putin pokušava sačuvati obraz. Ali Prigožin, na kojeg se Putin sve više oslanja kada su u pitanju pobjede na bojnom polju, to otežava.

U intervjuu širokog obima sa prokremljovskim političkim blogerom Konstantinom Doglovom, objavljenom 24. maja, Prigožin je kritikovao specijalnu vojnu operaciju. Umjesto da denacifikuje Ukrajinu, primijetio je on, Rusija je učinila „svjetski poznatom“. I daleko od „demilitarizacije“ Ukrajine, Rusija ju je militarizirala: „Ako su [Ukrajinci] ranije imali 500 tenkova, sada imaju 5.000. Ako je ranije bilo 20.000 iskusnih boraca, sada ih ima 400.000.“

Prigožin je okrivio ruske elite direktno, posebno visoke vojne vođe, optuživši ih za nedostatak posvećenosti ratu. Upozorio je da bi se obični Rusi, sve više frustrirani manjkom napretka, mogli pobuniti. Jedino rješenje, prema njegovom mišljenju, je da se eskaliraju ratni napori, proglasi vanredno stanje i pokrene „novi val mobilizacije“. U suprotnom, „Rusija bi mogla propustiti priliku“.

Prigožin ne griješi što dovodi u pitanje posvećenost ruskih elita ratnim naporima. Početkom juna je Konstantin Zatulin, zamjenik u Državnoj dumi ispred Putinove stranke Jedinstvena Rusija, izrazio sličan osjećaj, da su “mnogi ciljevi ove operacije izgubili značenje … nema rezultata”.

On insistira da se Rusija treba pregrupisati i nastaviti, ali njegovi su komentari izazvali zbunjenost onim što se dešava u vrhu Kremlja. Praktično cijela vlada, uključujući ministra odbrane Sergeja Šojgua, koji je Prigožinova omiljena meta, bi voljela izbjeći daljnu eskalaciju, i vojska možda smišlja strategije s tim ciljem.

Ovo je pragmatična odluka. Većina vladajuće klase u zemlji vjeruje kako je Rusiji teško „pobijediti“ u ovom ratu. Što se više bori, to bi se Rusija mogla sve više pretvoriti u neku vrstu Sjeverne Koreje, države spremne žrtvovati sve – životni standard, sigurnost, pa čak i suverenitet, dok postaje sve više ovisna o Kini koja žudi za njenim resursima – da bi zadovoljila opsesije svog vođe.

‘Neprijatelji posvuda’

Ali Prigožinu taj ishod nimalo ne smeta. On želi da se Rusi odreknu materijalnih dobara (nema veze što on zarađuje ogromne sume od rata) u ime mitske „jedinstvene države-civilizacije“ koju Rusija i širi “Russkiy mir” (“ruski svijet”) predstavljaju. Po njegovom mišljenju, odbijanje ruskih elita da sasvim prihvate džingoizam (ekstremni oblik nacionalizma) je neodbranjivo, posebno sada kada raste broj poginulih ruskih civila u ukrajinskim napadima na ruskoj teritoriji. On nije jedini koji tako msili.

Neumorna propaganda možda nije uvjerila obične Ruse da se pridruže ratnim naporima, ali je potaknula njihov bijes. Kada sam boravio u Moskvi u januaru, mogli ste slobodno izraziti nezadovoljstvo Kremljem, barem u relativno privatnom društvenom okruženju. Sada, kao u Staljinovo doba, neprijatelji su posvuda. Prijatelji i komšije prijavljuju jedni druge, a konobari prisluškuju goste.

Neki od ovih razjarenih Rusa počinju vidjeti neprijatelje posvuda, i više im ne smeta puna militarizacija ruskog političkog i ekonomskog sistema. I dalje su za Putina, ali kako se rat odugovlači, sve više sumnjaju u njegovu moć. Dakle, postaje li revolt koji Prigožin predviđa, i izgleda priželjkuje, sve vjerovatniji?

Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je uzeti u obzir Prigožinov utjecaj, koji se temelji na strašnom popisu pobjeda grupe Wagner na bojnom polju i njenih zvjerstava. Bijesne Ruse možda privlači i njegova nemilosrdna retorika („pas umire psećom smrću“, kazao je on na videosnimku pogubljenja maljem bivšeg Wagnerovog plaćenika koji je zamijenio strane u Ukrajini).

Činjenica da Prigožin može kritikovati ratne napore bez posljedica – njegov sagovornik Dolgov je otpušten zbog intervjua s njim – samo pojačava njegovu mistiku. U Sankt Peterburgu, njegovom rodnom gradu, moguće je obići Nabokovljev ili Puškinov Peterburg s vodičem, a sada i Prigožinov.

Na Raspućinovom putu

Ali Prigožin ne koristi svoj utjecaj da izazove Putina. Naprotiv, kada napada rusku vojnu i političku elitu, on skreće pažnju s čovjeka na vrhu. I, u konačnici, Putin se vjerovatno slaže s Prigožinom u većini stvari.

Nakon gotovo 25 godina na vlasti, Putin nema kapaciteta da vodi revoluciju na terenu. Ali rat u Ukrajini, i njegova često poremećena retorika, pokazuju da je on u srcu huškač.

Prigožin je izvan sistema, ali sistem je ono čemu on služi. U tom smislu, umnogome podsjeća na Grigorija Raspućina, „mističnog monaha“ koji se sprijateljio i ostvario veliki utjecaj na posljednju rusku carsku porodicu, Romanove, prije revolucije 1917.

U oba slučaja, državi je nedostajala koherentnost, a onaj na poziciji nije pokazao adekvatno vodstvo, čak ni dok je izdavao naređenja.

Pojavili su se marginalni elementi kako bi popunili prazninu, ne pokušavajući pogoditi šta šef želi i izvršavajući to, već time što su se etablirali kao sile na koje treba računati – sve s narodnim bijesom u pozadini.

Putin bi se mogao poistovjetiti s Prigožinom i cijeniti doprinos grupe Wagner naporima da se uništi Ukrajina. Ali mora shvatiti da Prigožinova nezavisnost, odvažnost i ambicija potkopavaju društveni mir koji je od suštinskog značaja za opstanak režima.

Raspućin je došao do strašnog kraja nakon što je postao meta dekadentne elite. Prigožin bi mogao biti na sličnom putu.