Novi koronavirus sada ima i zvanično ime: COVID-19. Trebalo je malo vremena za to. Genom virusa je sekvenciran dvije nedelje pošto se pojavio, ali ni mnogo kasnije nismo znali kako da nazovemo ni njega ni bolest koju izaziva.
U prvom periodu, pričalo se o “pneumoniji iz Vuhana”, po gradu u središnjoj Kini gdje su detektovane prve infekcije ljudi. Ali preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, koja je i krstila COVID-19, glase da treba po svaku cijenu izbjegavati davanje imena bolestima po mjestima ili ljudima. To je pokušaj da se izbjegnu “neželjene negativne posljedice do kojih može da dođe ukoliko se stigmatizuju određene zajednice”.
Krajem januara, jedan australijski tabloid u vlasništvu Ruperta Merdoka objavio je na naslovnoj strani crvenu masku i velika slova “Pandamonijum kineskog virusa”. Insistiranje na riječi “panda” bilo je upadljivo, tako da nije bilo riječi o štamparskoj grešci. Jedan kineski student iz Melburna protestovao je u drugom listu, u tekstu pod naslovom “Virus nije kineski”.
Ali epidemije, šta god mi mislili o tome, često imaju društvenu ili političku pozadinu.
Dva kulturološka faktora mogu da objasne kako se prirodno pojavljivanje jednog virusa u jednom sisaru moglo pretvoriti u globalnu zdravstvenu krizu. Za početak, evo kontroverznog dijela ovog razgovora: oba ta faktora su suštinski, mada ne isključivo, kineski.
Prvi je duga i neslavna istorija ubijanja glasnika u Kini.
Ljekar koji je na društvenim mrežama prvi upozorio na opasnost epidemije bio je upozoren od policije da ne širi paniku. Nedavno je preminuo, inficiran virusom.
Epidemija SARS-a – koju je izazvao jedan drugi koronavirus – koja se pojavila u južnoj Kini krajem 2002. dugo je, skoro mjesec dana, bila zataškavana. A hirurg koji je prvi uključio alarm bio je u vojnom zatvoru punih 45 dana.
Godine 2008. pojavio se novi skandal. Formula za bebe bila je zagađena, jer je jedan veliki proizvođač u mlijeko u prahu dodao melamin. Četiri godine kasnije, zviždač koji je prvi ukazao na taj problem izboden je nasmrt.
Praksa kažnjavanja onog koji otkriva neželjenu istinu traje još od doba Konfucija.
Mudrac je uzeo stranicu iz jednog još starijeg spisa, “Klasika pjesništva” (poznata i kao “Knjiga pjesama”), kolekcije stihova sakupljanih od desetog vijeka prije naše ere, ili čak i ranije, i na tim osnovama osmislio jedno pravilo: “Ako želiš da ukažeš put, prvo čuvaj sebe.” Ovo možda zvuči nevino, dok ne počnete da razmišljate o sudbini jednog od Konfucijevih voljenih učenika, Ci Lua, poznatog i kao Džung Ju: ubijen je kada je razotkrio jednog uzurpatora u feudalnoj borbi za prevlast.
U trećem veku, ova maksima dobila je još ciničnije značenje, u eseju o sudbini, autora Li Kanga, filozofa: “Drvo koje raste više od šume biće na udaru bure.” Ovo je kasnije pretočeno u moderniju posljedicu: “U lovu će stradati ona ptica koja prva promoli glavu.”
Jasno je da su neki kineski vladari želeli da im podanici iskreno govore o problemima – ali ne previše često i vrlo oročeno.
Kažnjavanje ljudi koji govore istinu nije izum moderne, komunističke Kine – iako je partija možda usavršila tu praksu. A sada je ućutkivanje glasnika pomoglo da se proširi COVID-19.
Drugi kulturološki faktor koji je obilježio ovu epidemiju jesu tradicionalna kineska vjerovanja o moći pojedinih namirnica, koja ohrabruju opasne navike. Prije svega, postoji jedan aspekt kulture ishrane u Kini koji se naziva “đinbu”, što otprilike znači “napuniti rupu”. Taj koncept odavno se zapatio i kod Kineza koji sebe ne smatraju tradicionalistima niti ezoteričnima.
Ova holistička teorija nameće vjerovanje da je bolest bolje liječiti hranom nego ljekovima. Bolesti nastaju kada organizam ostaje bez krvi ili energije – ali ne od krvi i energije kakvu proučavaju biologija ili fizika, već neke mistične verzije.
Što se muškaraca tiče, za njih je najvažnije da napune energetsku prazninu, što nas odmah dovodi do pitanja seksa; za žene, akcenat je na zamjeni krvi, koja povećava ljepotu i plodnost. Rijetke biljke i divlje životinje su one koje donose najviše energije, posebno ako se jedu sirove ili svježe. U zimu, kaže ovo vjerovanje, tijelu je posebno neophodno više “đinbu” hrane. (Da li bi to moglo da objasni zašto su se i SARS i ovaj novi koronavirus pojavili baš u zimu?)
Oni koji vjeruju u “đinbu” imaju i ovu rečenicu: “Djelove tijela jačaju namirnice koje su istog oblika ili imaju istu funkciju.” Poštovaoci ove teorije imaju i spisak egzotičnih namirnica, a čija je metoda dobavljanja ili spremanja uglavnom veoma okrutna, i previše grozna da bi na ovom mjestu bila opisana.
Vidio sam zmije i penise bikova ili konja – blagotvorne za muškarce, kaže ova teorija – na menijima restorana u južnoj Kini. Slijepi miševi, koji su vjerovatno bili originalni izvor koronavirusa i SARS-a, navodno su dobri za vid – posebno granule od njihovog izmeta, koje se često romantično nazivaju “biserima noćnog sjaja”. Žučne kese se uzimaju od živih medveda da bi se izliječila ili predupredila žutica; tigrova kost je za erekciju. Mnogo običniji ali ne manje popularni izvor je cibetka palmašica, četvoronožac koji je vjerovatno prenio SARS ljudima. Ako ih kuvate sa mesom zmije, nećete patiti od nesanice.
Konzumiranje egzotičnih životinja dugo su podržavali čak i ljekari. Vjerovanje da ih je zdravo jesti proširilo se kroz čitavu kulturu tog naroda.
I neki drugi narodi u mnogim zemljama jedu egzotično meso. Ali samo je u Kini ta navika ušla u kolektivno nesvjesno.
Trenutno širenje COVID-19 pomognuto je od dve fundamentalno kineske kulturološke navike. To nije lako čuti. Ali je neophodno istražiti sve uzroke koji stoje iza ove smrtonosne epidemije, ma kakvi da su – jer ako to ne uradimo, desiće nam se još jedna.