Kada je Jevgenij Prigožin pokušao svrgnuti rusku vladu sa svojom plaćeničkom kompanijom, grupom Wagner, posmatrači na Zapadu s uživanjem su ovaj zamalo državni udar opisali kao slabost ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ali, pomnijim razmatranjem nameće se zaključak da je samoljublje manje zagarantirano od brige. Ruske političke slabosti su velike, ali i pogoršane trima stvarima koje su prisutne u velikim, industrijaliziranim državama, među kojima su i Sjedinjene Američke Države i Kina: 1) sve slabija država; 2) privatizacija nasilja; 3) sve veća moć nedržavnih grupa i identiteta. Ove odlike predstavljaju teške, ali savladive izazove u miru i relativno malim borbenim operacijama. Međutim, te iste odlike mogle bi se pokazati zapaljivim pod pritiscima velikog rata. Potencijal za oružanu pobunu nekog tipa više se ne može smatrati nezamislivim, piše Timothy R. Heath u National Interestu (NI).
Centralne vlade širom svijeta doživljavaju pad legitimiteta zbog nesposobnosti da osiguraju jednake usluge i mogućnosti za svoje građane usred usporavanja ekonomskog rasta i pogoršanja situacije na polju nejednakosti. U SAD-u i Evropi ljudi su se pobunili zbog nedoličnog ponašanja policije, smanjenja socijalnih davanja i slabljenja ekonomskih izgleda. Kina se također suočava s velikom nejednakošću, zastarjelim sistemom socijalnih davanja i sve slabijim prilikama, ali izbjegla je masovne proteste po cijenu nemilosrdne represije i političke indoktrinacije. Ipak, izbijanje protesta protiv predsjednika Xi Jinpinga zbog restrikcija povezanih s nultom tolerancijom prema COVID-19 pokazali su ograničenja oštrog pristupa Pekinga. Širom industrijaliziranog svijeta tinja nezadovoljstvo, prenosi Al Jazeera.
Duboke posljedice za nacionalne države
Privatizacija nasilja pogoršava problem slabljenja legitimiteta. Rušenje državnog monopola na nasilje dešava se u formi nasilja od strane kriminalaca i drugih privatnih aktera, kao i kroz sve dublju ovisnost o privatnim vojnim kompanijama. U SAD-u je nasilje koje čine kriminalci, usamljeni revolveraši i politički ekstremisti prestrašilo ljude i poljuljalo povjerenje u policiju. Gubitak povjerenja u vlast je, zatim, motivirao pojedince da nabave vlastito oružje kako bi se zaštitili. Nivo nasilnog kriminala u Kini ostaje jednako visok kao i u SAD-u, a u vijestima se često pojavljuju izvještaji o masovnim ubistvima nožem. Dosluh između policije i mafijaških bandi dodatno je poljuljao povjerenje javnosti u lokalne vlasti.
Sve slabiji legitimitet nacionalnih država nosi duboke posljedice za vojske koje im služe. Kako opada legitimitet države, opada i spremnost mladih da se za nju bore. Vojske nemaju izbora i moraju se osloniti na dobro plaćene profesionalce i, sve više, privatne kompanije s kojima sklapaju ugovore. Blizu polovine osoblja koje je služilo u američkim operacijama u Iraku i Afganistanu činili su plaćeni profesionalci, naprimjer, a doslovno sve kineske prekookeanske sigurnosne operacije izvršavaju privatne vojne kompanije. Stoga države doživljavaju pad u svom monopolu na nasilje i slabi njihov stisak na oružane snage.
Osim toga, sve slabiji legitmitet centralnih vlada i privatizacija nasilja dešavaju se paralelno s porastom privlačnosti nedržavnih grupa i identiteta. Za brojne građane, etničke, religijske popkulturne i druge grupe i identiteti postali su privlačniji od patriotizma. Subnacionalne i transnacionalne identitetske grupe mogu imati natprosječni utjecaj zahvaljujući, dijelom, pojačavajućem efektu digitalnih medija. Kako opada povjerenje u vladu, takve zajednice mogu vidjeti vlasti kao prepreke ili čak predatore. U SAD-u su, naprimjer, naoružane milicije prijetile izabranim zvaničnicima, dok su se u Kini manjinske grupe nasilno usprotivile represiji države. Klijentelizam sve više dominira lokalnom politikom i industrijom.
Šokovi ili veliki pritisci pokazuju ranjivosti
Fragmentacija seže dalje od nedržavnih sudionika. Subnacionalne vlade su također postale otpornije na nacionalni autoritet. U SAD-u politička polarizacija i kontinuirano nisko povjerenje u federalnu vladu pogoršali su probleme neposluha saveznih vlada. Naoružane milicije i pojedinci kojima je nanesena šteta povremeno prijete vlastima, kao što se dogodilo u nevjerovatnim pokušajima otmice guverenera Michigana ili u slučaju napada na muža predsjedavajuće Zastupničkog doma Kongresa Nancy Pelosi. Kineske pokrajine rutinski prkose zahtjevima Pekinga da suzbije kontraproduktivne ekonomske prakse koje pojačavaju dužničke probleme. Kineski zvaničnici također se bore da kontroliraju prkosne populacije na Tibetu, u Xinjiangu i Hong Kongu. A izgledi za uvjerljivo potčinjavanje Tajvana čine se udaljenijim nego ikad, piše u tekstu.
Kombinacija oslabljenih država, privatizacije nasilja i rastuće moći nedržavnih i subnacionalnih grupa, vlada i identiteta povlače za sobom nove sigurnosne rizike za sve države. Ovi trendovi već dugo prave veliku štetu širom zemalja u razvoju, ali sve su više prijetnja i za razvijeni svijet. Opasnosti ostaju umjerene u mirnodopskim uslovima jer su resursi razvijenih država dovoljni da osiguraju nelagodnu stabilnost. Iz istih razloga, manje vojne operacije koje zahtijevaju malo u pogledu dodatnih poreza ili regrutacije također predstavljaju manju prijetnju za nacionalnu stabilnost. Putin se suočio s nevelikom opasnošću kada je vodio niz manjih sukoba u periodu od 2008. do 2014. godine. Kina je na sličan način upravljala razmiricom s Indijom na granici i izvela je razne operacije iz sive zone u prvom lancu otoka uz malu prijetnju nestabilnošću. A SAD je godinama održavao relativno manje operacije, posebno u oblasti borbe protiv terorizma, nakon što je umanjio svoje velike operacije u Iraku zbog raširenog umora od rata.
Međutim, šokovi ili veliki pritisci mogu iznijeti na vidjelo prisutne ranjivosti. U SAD-u se razaranje koje je nanijela pandemija COVID-19 podudarilo sa znatnim metežom koji je kulminirao napadom na američki Capitol 6. januara 2021. godine od rulje razbjesnjelih građana, napadom bez presedana. U Kini je akumulirani stres uslijed brzog rasta, akutne nejednakosti i široko rasprostranjene korupcije potakao stotine dnevnih lokalnih protesta počevši od 1990-ih. Kako bi se nosili s nemirima, povećali su interni budžet za sigurnost, koji je, od 2010. godine premašio odbrambeni budžet. Nemilosrdni šef stranke Chongqing Bo Xilai iskoristio je nezadovoljstvo gajenjem političkog stila koji se suprotstavlja Pekingu. Uznemireni, kineski lideri su na kraju doveli do njegovog pada. Štaviše, Xi Jinping je izveo veliko gušenje neslaganja pod zastavom “borbe protiv korupcije“ dok je provodio brutalnu represiju i neumornu političku indoktrinaciju da odvrati buduće izazove i kontrolira nemire.
Nekoliko katastrofalnih bitaka ili neuspjeha…
Rat velikih razmjera između dvije najbogatije sile na svijetu mogao bi gurnuti ove države preko njihove tačke pucanja. Mnoge ratne igre istražuju scenarije gdje se američke i kineske vojne snage sudaraju u Južnom kineskom moru. Ali, politički rizici rata možda će se pojaviti tek nakon tih hipotetičkih sukoba. Ruske vojne snage su imale loše rezultate, ali je Putinova kontrola ostala netaknuta tokom prvih nekoliko mjeseci invazije. Poteškoće su se pojavile kada je država iscrpila fond profesionalnih vojnika. Kada su regruti bez entuzijazma imali razočaravjaući nastup, Moskva se okrenula Wagnerovim vojnicima na ugovoru, koji su iskoristili svoju polugu. Drugi vojni lideri kasnije su izazvali autoritet Moskve, a Putinov stisak se u skladu s tim činio nepouzdanim.
Isto tako, SAD-u i Kini bi vjerovatno trebalo više obučenih vojnika nakon početnih sukoba. Iako je velika pažnja posvećena izazovima dopunjavanja municije i oružja, problematičnijim bi se moglo pokazati dopunjavanje redova visoko obučenih vojnika. Vojni rok je i dalje veoma nepopularan u postindustrijskim društvima, dijelom zato što se njihove vojske već umnogome oslanjaju na dobro plaćene profesionalce i vojnike iz privatnih vojnih firmi. Rat koji bi uključivao veliki broj žrtava i pad životnog standarda, što bi rat između SAD-a i Kine gotovo sigurno podrazumijevao, vjerovatno bi dodatno oslabio podršku za ove dvije vlade.
Dopunjavanje četa zahtijevalo bi ili regrutaciju ili angažiranje privatnih vojnih kompanija. SAD bi mogao preferirati privatne vojne kompanije kako bi izbjegao politički nered koji bi mogao pratiti regrutaciju. Nasuprot tome, Kina bi vjerovatno radije izabrala regrutaciju nad politički opasnim angažiranjem privatnih kompanija koje ne osjećaju obavezu prema Komunističkoj partiji Kine. Iskustvo Rusije ukazuje na to da bi prvo moglo ponuditi bolji učinak na bojnom polju po cijenu nepouzdane kontrole. Regrutacija bi mogla donijeti snažniju političku kontrolu po cijenu nesigurnog učinka na bojnom polju. A s raspoloživim resursima posvećenim ratnim naporima manje bi ih bilo dostupno za rješavanje domaćih potreba. Nepopularni rat vlade koja nije u stanju zadovoljiti potrebe ljudi bio bi izuzetno ranjiv na politički metež. Širenje domaćeg nereda i nasilja samo bi dodatno oslabilo podršku vladi. U takvom nestabilnom stanju nekoliko katastrofalnih bitaka ili neočekivanih neuspjeha moglo bi biti dovoljan uzrok unutardržavnog nasilja ili oružane pobune.
SAD, Kina i veće države imaju političke probleme
Nije poznato da li bi privatne grupe, privatne vojne kompanije ili elementi narodne vojske mogli riskirati nasilje usred rata velikih razmjera između SAD-a i Kine. Ali, postoje opravdani razlozi za zabrinutost. Kroz historiju, ratovanje se često sastojalo od znatnog miješanja međudržavnog i unutardržavnog ratovanja. Industrijsko doba je period u kojem su konsolidirane, ujedinjene države iskusile sigurne domaće frontove, dok je vođenje velikih ratova ostalo historijski neuobičajeno. Slučaj Rusije ukazuje na to da je možda došao kraj ovom neobičnom periodu. Ruske institucionalne slabosti su daleko ozbiljnije od onih u SAD-u ili Kini. Ipak, proteklih nekoliko godina pokazuju da SAD, Kina i druge veće države imaju značajne vlastite političke probleme. U ratu velikih razmjera opasnost koju mogu predstavljati nasilni građanski sukob, vojna neposlušnost ili narodni ustanak ne može se odbaciti. Organizirano domaće nasilje može imati različite oblike. Nezadovoljni nedržavni sudionici mogli bi iskoristiti neizvjesno okruženje da izazovu vlasti. Otuđene zajednice mogu napasti druge zajednice. Ohrabreni politički rivali mogli bi pokušati preuzeti vlast. Takve dramatične radnje su uobičajene u krhkim zemljama u razvoju danas. Mogle bi se pojaviti u nekom obliku u SAD-u ili Kini ukoliko bi ove države bile oslabljene stresovima velikog rata.
Osobe zadužene za planiranje odbrane trebale bi uzeti u obzir ove političke ranjivosti u pripremama defanzivnih i ofanzivnih planova. U odbrambenom smislu, službenici zaduženi za planiranje ne bi više trebali pretpostavljati da je domaći front ujedinjen i stabilan. Udar na američke snage možda neće rezultirati “Pearl Harbor“ trenutkom nacionalnog jedinstva, nego samo pogoršati akutne i nerješive političke podjele, slično kao što je to učinila pandemija COVID-19. Potrebno je osigurati da se dovoljni resursi namijene za kontrolu opasnosti organiziranog domaćeg nasilja. Vojne operacije moraju biti smanjene na nivo koji trajno krhko stanje podrške javnosti može podnijeti. Za ofanzivne operacije kineska ranjivost će vjerovatno predstavljati unosnu metu. Stalno nezadovoljne manjinske regije, potencijalni raskoli između centralne vlade i utjecajnih regionalnih moćnika i tinjajuće nezadovoljstvo širom zemlje mogli bi se rasplamsati pod pritiscima rata. Svaki napad na domaću sigurnost Kine bi, naravno, izazvao odmazdu. Gdje bi rat mogao eskalirati od te tačke ne može se predvidjeti, ali bi, po svoj prilici, velike domaće prijetnje za obje strane trajale dok traje rat, zaključuje se u tekstu.