Piše: Jasmin Agić
U kojoj fazi se nalazi rat u Ukrajini, pitanje je na koje bi mnogi vojni stručnjaci i politički komentatori voljeli dobiti jednoznačan odgovor. Ipak, takva vrsta pojašnjenja situacije jednostavno je nemoguća, jer nakon skoro dvije godine od izbijanja rata postaje jasno da se Ukrajina i Rusija nalaze u izuzetno teškoj situaciji.
Ono što se danas pojavljuje kao ključni faktor u ratu jeste mogućnost raspolaganja logistikom, pa ne smije začuditi zašto su infrastrukturni objekti meta napada, posebno sa ruske strane, koja u masovnim raketnim napadima cilja putne komunikacije, civilne objekte, skladišta i fabrike oružja i municije te prostore za skladištenje energije.
Funkcionalnost infrastrukture kojom će oružje i municija biti dopremani do prvih linija fronta postaje ključni faktor u sticanju taktičko-vojne prednosti, smatra vojni analitičar Nedžad Ahatović.
„Ključni problem je proizvodnja municije i artiljerijske municije i ko bude imao više logistike odnosno ko bude mogao više dopremiti artiljerijske municije. U ovakvom tipu rata, statičnom, Stellungskreig, gdje imate fortifikacijske utvrde duž cijele linije fronta, ključna stvar će biti doprema više logistike i ratnog materijala svake vrste na front kako bi na određenom dijelu tog fronta izvršili taktičko-operativni, pa onda i strategijski proboj“, kaže.
Vojna opremljenost
Ono što sada postaje vidljivo, kao jedan od najvećih problema za Ukrajinu i njen odbrambeno-oslobodilački rat, jeste činjenica da zaostaju u vojnoj opremljenosti u odnosu na Rusiju, koja je napregnula svoje vojno-industrijske kapacitete i sada proizvodi više oružja, a posebno municije.
„Ruska Federacija trenutno ima prednost u proizvodnji municije tri puta u odnosu na NATO zemlje i dva puta kada je riječ o ratnom materijalu – tenkovima, transporterima, raketama u odnosu na zapad. Ono što im je uskraćeno sa zapada, kao što je elektronska oprema, tj. čipovi, to dobijaju preko Kine, Sjeverne Koreje i Irana i nadopunjuju svoj logistički nedostatak. Povećavaju ratnu proizvodnju koju zapad ne može da prati ne zato što nema novca, jer prema riječima šefa britanske diplomatije Davida Camerona, finansijski omjer moći zapada u odnosu na zemlje BRICS-a je 25 naprema 1. Iako imaju finansijska sredstva, nemaju razvijenu široku proizvodnju municije i logističkih potrepština koje su ugasili nakon hladnog rata jer im nije trebalo“, pojašnjava Ahatović.
Ruska potrošnja municije u ratu koji vodi protiv Ukrajine je ogromna, a statistički podaci pokazuju da Rusija s mnogo više žestine troši svoje vojno-materijalne resurse u odnosu na Ukrajinu.
„Na zapadu se ubrzano radi da se dostigne barem onaj dio proizvodnje koje Rusi mogu da naprave. Rusi mogu napraviti 3,5 miliona granata kalibra 152 milimetara godišnje, a oni su do sada u Ukrajini potrošili oko 6-7 miliona granata tog kalibra, što je njihov osnovni artiljerijski kalibar. Potrošili su dvije godišnje proizvodnje u Ukrajini i zato povećavaju proizvodnju, a dobijaju municiju i iz Sjeverne Koreje i Irana. Njihovo dnevno naprezanje artiljerije na cijelom frontu je između 35 i 40 hiljada opaljenja, dok Ukajina ne može doseći jedva 10 hiljada projektila koje mogu ispaliti dnevno. Ukrajina nema dovoljno municije kako bi vatrenom podrškom pokrila sve svoje operativne pokrete koje imaju na frontu“, kaže.
Rusima nedostaje borbenog morala
Ono što je veliki nedostatak Rusije jeste nedostatak kvaliteta, iako imaju značajnu prednost u kvantitetu. Poseban problem je i nedostatak borbenog morala koji generiše ostale nedostatke na frontu.
„Rusi imaju kvantitet, imaju dovoljno tenkova, dovoljno transportera, municije, avijacije ali nemaju kvalitet. Dakle, njima fali vojni kvalitet. Vojna moć se obračunava jednadžbom kvalitet puta kvantitet. Ovdje kvalitet ruskih oficira i komandne strukture i morala koji imaju je jako nizak i zato ne mogu da naprave pomak, osim u taktičkom smislu, ali ne mogu napraviti proboj od 300 kilometara. O uništenju ukrajinske vojske mogu samo sanjati“, pojašnjava Ahatović.
Pojačano rusko raketiranje ukrajinskih infrastrukturnih i civilnih objekata ima svoje razloge, kaže Ahatović dodajući da Rusija sada koristi krstareće rakete sovjetske proizvodnje.
„Ruska Federacija još uvijek ima stare zalihe sovjetskih krstarećih raketa koje može da upotrijebi iz zračnog prostora koji nije branjen. Ukrajina je dobila vrlo sofisticirane protuzračne sisteme i oni kontrolišu jako puno prostora, dok Rusi ne smiju da uđu u teško branjeni prostor i gađaju sa distance. Ti projektili su stari i nisu precizni, ali oni gađaju velike ciljeve, infrasrukturu, industrijske centre, fabrike i skladište municije, aerodrome, neke velike ciljeve koje mogu pogoditi starim raketama“, kaže.
Ukrajina ima drugačiju metodologiju, jer ima značajno savremenije raketno oružje, a i njihove mete su pažljivije birane.
„S druge strane, Ukrajinci koriste vrlo sofisticirane rakete zapadne proizvodnje koje gađaju gotovo u 5×5 centimetara. To su GPS navođene rakete koje pogađaju sa nekih 300 kilometara okvir prozora na zgradi. Oni gađaju ruske ciljeve vojne infrastrukture, prije svega, jer je njima bitno da smanje dovoz ruske municije na front. Njima je prioritet pogoditi rusku logistiku“, zaključuje Ahatović.