U utorak 24 marta 2015. iz Barselone je poletio avion Džermanvingsa i nikada nije stigao u Diseldorf. Posle 40 minuta, srušio se u francuskom Alpima, na visini od oko 1500 metara i raspao se na najstinije djelove. U avionu je bilo 144 putnika i šest članova posade. Istraga je utvrdila da je kopilot aviona namjerno srušio letjelicu.
Pravno suočavanje sa ovom tragedijom još uvek traje. Porodice poginulih su tužile su Savezni zavod za vazduhoplovstvo. Kažu da vlasti nisu smjele da dozvole kopilotu da upravlja avionom zbog toga što su nadležni znali za njegovo teško psihičko oboljenje.
Đaci na povratku sa razmjene
Među poginulima su 14 učenica i dva učenika desetog razreda, kao i dvije nastavnice gimnazije Jozef-Kenig u gradiću Haltern am Ze. Vraćali su se sa razmjene đaka, koju ova škola tradicionalno njeguje.
Na svaku godišnjicu, u tom gradu se održava pomen žrtvama. Crkvena zvona zazvonila su i ovog 24. marta u 10.41. – u vrijeme kada se avion srušio u Francuskoj. Ljudi zastaju na ulicama. Ožalošćeni polažu cvijeće i svijeće ispred dva spomen obilježja u gradu.
Više od 1.000 učenika i nastavnika gimnazije okupiće se i ove godine u školskom dvorištu, prvog dana posle uskršnjeg raspusta koji u Sjevernoj Rajni Vestfaliji počinje sjutra i završava se 6. aprila. Pročitaće imena poginulih đaka i nastavnica.
– Kada svi stoje napolju, užas nesreće ponovo postaje veoma prisutan – kaže Ulrih Vesel, direktor gimnazije.
Kako grad tuguje održava sjećanje na one koje je izgubio
Haltern am Ze ima nekoliko spomen-obilježja koji podsjećaju na poginule u nesreći.
Slike 16 đaka i dvije nastavnice vise na ulazu u školu, i jedna učionica je uređena kao spomen soba. Na ulazu u školsko dvorište nalazi se spomen park koji čine se 18 stabala trešnje, cvjetna livada, spomen-ploče boje rđe sa imenima žrtava i stub sa svijećom koja neprekidno gori.
Još jedno spomen obilježje nalazi se na opštinskom groblju – simbolično oblikovano kao učionica. Sastoji se od ukupno 18 ukrasnih stabala jabuke, i spomen-kamen od granita na kojem su uklesana su imena poginulih, krst i crna traka sa brojem leta 4U9525.
Nastalo je i pozorište koje nosi ime Lea Dripel, koja je imala samo 16 godina, kao i većina đaka koji su tada poginuli. Njena majka i mnogi drugi ljudi, preuredili su bivši bioskop u malo amatersko pozorište.
A, prije samo nekoliko dana, još jedna grupa đaka koji uče španski jezik, posjetila je partnersku školu u Španiji.