Najprije ebola, a sada korona: hoće li kubanski stručnjaci suzbiti ovu epidemiju? Akcije „Armije bijelih kecelja“ donijele su Havani ne samo međunarodni prestiž, već i dobar priliv deviza.
Trag vodi u Havanu. U svjetskoj krizi sa korona-virusom jedan kubanski medikament ima važnu ulogu. Interferon alfa-2b. Ovaj antiviralni preparat, prema navodima kubanskog vladinog lista Granma spada u 30 medikamenata koje Peking primjenjuje u terapiji.
Kada je riječ o globalnoj primjeni tog lijeka, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je trenutno uzdržana. „Nemoguće je komentarisati šanse za liječenje bez kliničkih studija“, objašnjava Dina Pfajfer iz medicinskog štaba SZO za DW.
Medicinska saradnja između Kube i Kine bi ipak mogla biti i prilog socijalističke zemlje borbi protiv epidemije COVID-19. Kubanski medikamenti i serumi obično nijesu poznati po primjeni na ratnim područjima, ali kubanski ljekari – jesu.
Posebno se o tome pričalo povodom njihove akcije u jeku epidemije ebole 2014. u Zapadnoj Africi. Kuba je poslala više od 460 lekara i njegovatelja u Sijera Leone, Liberiju i Gvineju, 165 njih je radilo po direktnom nalogu SZO.
GIGA
„SZO ima veoma pozitivna iskustva sa kubanskim ljekarima kada je riječ o akciji protiv ebole“, kaže Bert Hofman, stručnjak za Kubu instituta za latinoameričke studije GIGA. „Kubanske brigade su brzo mobilisane i bile su efektne“.
Hofman prognozira da će i u borbi protiv korona-virusa biti tražena kubanska ekspertiza. „Imaćemo koronu i u mnogim siromašnim zemljama sa slabim zdravstvenim sistemima. Ako SZO hoće da na to reaguje, kubanski ljekari bi mogli da se angažuju i u Africi“.
„Armija bijelih kecelja“ – tako je Fidel Kastro nazvao kubanske ljekare koji su služili u međunarodnim misijama. Od 1963, prema navodima kubanskog Ministarstva zdravlja (MINSAP) bilo je više od 600.000 akcija u 164 zemlje. Trenutno je u 67 zemalja angažovano oko 30.000 kubanskih stručnjaka, posebno u Africi i Latinskoj Americi.
Zdravlje kao poslovni model
Ono što je nekada bilo znak međunarodne solidarnosti, razvilo se u poslovni model. Prema organizaciji UN za trgovinu i razvoj (UNCTAD) devizni prihodi Kube od medicinske pomoći iznose nešto manje od 11 milijardi dolara. Poređenja radi, kubanski izvozni artikli kao što su sirov šećer, duvan, nikl i rum, 2018. godine su donijeli nešto manje od tri milijarde dolara.
„Poslije 1989. je Kuba morala da razmotri kako da dođe do deviza“, objašnjava Hofman. Zato je Havana odlučila da „svoju medicinsku snagu pretvori u privrednu, i to onu koja prevazilazi snabdijevanje sopstvenog stanovništva i solidarnost u slučaju humanitarnih katastrofa“.
Mnogo ljekara, malo medikamenata
Kubanski zdravstveni sistem ima mnogo ljekara, no, s obzirom na ekonomsku krizu i nedostatak deviza, nema dovoljno medikamenata i medicinske opreme. Vozači taksija koji se plaćaju u dolarima zarađuju više od ljekara.
Kubanskom zdravstvenom sistemu zato pomažu mnoge međunarodne organizacije, među njima UNICEF, panamerička zdravstvena organizacija Međunarodna alijansa za vakcinisanje GAVI ili Karitas.
„Kubanski sistem je suprotnost sistemu SAD“, piše Njujork tajms: „Na Kubi je pristup slobodan i osnovno snabdijevanje funkcioniše. U SAD je medicinsko snabdijevanje skupo i visokotehnološko.“
Kuba vakciniše više zemalja od SAD
Statistika kaže da na Kubi vlada uspješna prevencija i osnovna medicinska zaštita. Tako je smrtnost djece u SAD veća nego na Kubi. Na Kubi se vakciniše više djece nego u SAD, a gotovo svi građani sprovode mjere prevencije kancera.
Iako Kuba nije medicinski uzor za SAD, ta socijalistička ostrvska država koja izdvaja 11 odsto svog BDP za javno zdravlje, u Latinskoj Americi i mnogim afričkim zemljama važi kao jedna od najnaprednijih.
Sada je korona-virus stigao i do Havane. Dvanaestog marta je, prema izvještaju novina komunističke partije „Granma“, troje italijanskih turista pozitivno testirano na virus i upućeno u Institutu za tropsku medicinu Pedro Kouri (IPK). Saopšteno je da je tok bolesti kod njih „povoljan“.
Za Berta Hofmana korona-kriza pokazuje ne samo preotivrječnosti između bogatih i siromašnih, već i između diktature i demokratije. „Države poput Kube i Kine su u velikoj prednosti kada je kada je riječ o rigidnom suzbijanju epidemija, jer je zahvat države direktan. Postoji jedna vojna rutina; tamo se, ako treba, u slučaju nužde isprazni cio aerodrom. To su akti samovolje koji u ovoj situaciji mogu da djeluju pozitivno.“