Arktik je jedno od najljepših mjesta na našoj planeti. Velika prostranstva leda pokrivaju duboki okean. Dom je za mnoge vrste životinja i smješten je uz sjeverni pol, gotovo netaknut ljudskom civilizacijom.
Mnogo manje je poznato da je Arktik prebogat rudama, gasom i naftom. U morskom dnu ispod Sjevernog ledenog okeana smješteno je oko 90 milijardi barela nafte – oko 13 odsto neotkrivenih svjetskih rezervi nafte – i oko 30 odsto neiskorišćenog prirodnog gasa na planeti. [Podaci: Američka uprava za energetske informacije.]
Arktički region takođe dijeli osam država: Kanada, Grenland (kao autonomna teritorija Danske), Island, Norveška, Švedska, Finska, Rusija i Sjedinjene Države. Nekoliko zemalja među njima je već predalo formalne papire Ujedinjenim nacijama za priznavanje njihovog statusa kao zemalja Arktika uz argument da posjeduju dijelove ogromnog arktičkog morskog dna.
Arktik ni u jednoj drugoj zemlji u regionu ne igra važniju ulogu od one u Rusiji, ističu mnogi eksperti. Resursi u gasu i nafti, koja sama Rusija posjeduje, već su odigrali ključnu ulogu u obnavljanju ekonomskog bogatstva zemlje, jačanju njene političke stabilnosti, usponu Vladimira Putina, kao i vraćanju Rusije na svjetsku scenu kao ambiciozne sile koja traži povratak svog uticajnog mjesta u međunarodnom poretku.
U očima Moskve, arktički region nije samo važan izvor daljeg ekonomskog rasta Rusije, već sve više predstavlja polaznu tačku za projektovanje ruske moći u širem području sjevernog Atlantika.
U avgustu 2019. godine, ukupno 30 ruskih brodova učestvovalo je u vježbi kojom se NATO-u blokira pristup Baltičkom, Sjevernom i Norveškom moru, čime bi se zatvorilo Skandinavsko poluostrvo u cjelini.
Bivši komandant američkih kopnenih snaga u Evropi, penzionisani general Bendžamin Frenklin Hodžis ukazuje i na rastuće zajedničke komercijalne interese Kine i Rusije na Atlantiku:
„Sa otapanjem leda u posljednjih nekoliko godina Rusija je počela da poseže za sve većim dijelom Arktika. U februaru se pojavio i prvi ruski brod koji je ikad plovio direktno iz Tihog okeana do Atlantika, prateći velikog ledolomca takođe ruske proizvodnje, što je značajno. Novi sjeverni morski put iz Điangsua u Kini do ruskih proizvođača gasa na arktičkoj obali, mogao bi da zamjeni sadašnji mnogo duži put kroz Suecki kanal.”
Postojeći ekonomski plan za Arktik, kinesko vođstvo nazvalo je “Polarni put svile.” Kina, (koja se nalazi 3,000 kilometara daleko od polarnog kruga), izaziva sve veću zabrinutost zbog strateških implikacija njenih ekonomskih aktivnosti, koje bi dugoročnije mogle da poprime i vojnu dimenziju.
Zabrinutost na planu globalne bezbjednosti izražava sam generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg.
Pred NATO samita u junu, Stoltenberg je listu Dojče Vele, rekao da bi sve topliji Arktik mogao da podgrije i geopolitičke tenzije:
„Vidjeli smo pojačano vojno prisustvo Rusije, koja otvara ruske vojne objekte na Arktiku. Kina je 2018. godine sebe proglasila ‘blisko-arktičkom’ državom. Dakle, otapanje Arktika je već promjenilo bezbjednosni ‘pejzaž’ u svijetu.”
Po Hodžisu:
“Trebalo bi slijediti pokrenutu inicijativu generalnog sekretara Stoltenberga za jačanje NATO-a, koja je već u toku, uključujući poboljšanje opšte spremnosti, poboljšanje vojne mobilnosti, poboljšanje razmjene obavještajnih podataka, poboljšanje vazdušne i protivraketne odbrane alijanse.”
Upozorenja o sve širem uticaju Kine i Rusije stižu i od strane američkih zvaničnika. Po riječima Keneta Brejtvejta, bivšeg ambasadora SAD u Norveškoj i donedavnog sekretara američke mornarice:
„Kinezi i Rusi su svuda, posebno Kinezi. Bili biste uznemireni količinom kineskih aktivnosti na obalama Norveške.”
General Hodžis sa svoje strane upozorava:
“Kada podmornice počnu da probijaju led, potom krenu vojne vežbe popriličnih razmjera zajedno sa širenjem infrastrukture, nastupa opasnost da čitav prostor mogu i da kontrolišu. Bez odupiranja tome de facto bi pokazali da ustupamo prednost drugima.”
Hodžis, ujedno, ističe i novonastalu pojačanu bezbjednosnu saradnju između samih nordijskih zemalja, uključujući Dansku, Finsku, Island, Norvešku i Švedsku, koje nisu sve članice NATO-a. Sve su, međutim, u susjedstvu Rusije, što ih je nagnalo da pojačaju domaću vojnu spremnost, povećaju svoje vojne budžete i unesu dopune u zajedničkoj vojnoj strategiji.
Izmjenjeno bezbjednosno okruženje stiglo je i sa neizvjesnim rokom trajanja, zaključuje Hodžis.