Od tišine Podgorice do olimpijskog blještavila Tokija nije ostalo još mnogo tri velika vaterpolo imena ovih dana u našem glavnom gradu polako počinju da sklapaju kockice za toliko čekane Olimpijske igre.
Dejan Udovičić sa Sjedinjenim Američkim Državama, Dejan Savić sa aktuelnim olimpijskim prvakom Srbijom i Vladimir Gojković sa našom reprezentacijom učestvuju na turniru u Podgorici. Takve tri trenerske (i vaterpolo) priče teško da ćete u istom trenutku naći u nekom drugom kutku planete.
Njih trojica, u pauzama između napornih treninga, bili su sagovornici Dnevnih novina.
Nemamo stres Ajkula
Za razliku od Crne Gore, koja će od 14. februara da se bori za mjesto pod olimpijskim suncem, selekcije Srbije i SAD, potpuno su mirne kada je u pitanju plasman u Tokio.
– Da, to je ono što je dobro za nas preko Panemeričkih igara plasirali smo se na Olimpijske igre. To je slučaj i sa Srbijom i mi možemo na drugačiji način da gledamo određene stvari, počeo je Udovičić.
– Dobro je što smo mirni po tom pitanju i ne moramo da razmišljamo o stresu koji imaju selekcije koje moraju da idu na kvalifikacioni turnir u Roterdamu, dodao je Savić, koji je tako turnir u Podgorici mogao da iskoristi da pruži šansu i nekim novim ”definima”.
S druge, strane “ajkule” dobro znaju da su za njih olimpijske kvalifikacije u čuvenoj holandskoj luci turnir godine.
– Sigurno najvažniji turnir za nas sa plasmanom na Olimpijske igre zaokružili bismo sve ono što smo radili u prethodnih skoro pet godina kada smo krenui u rekonstrukciju, jasan je Gojković.
U ”eri korone” možda i više od rivala sve trenere brinu muke sa kovidom-19.
– Ovo sada nisu normalne okolnosti i zaista je teško nešto procijeniti kada su Olimpisjke igre u pitanju, nema dilemu Udovičić.
– Svako pokušava u svom domenu da se snađe najbolje što može, a mi smo našli naš način tako što smo cijelu reprezentaciju poslali u Evropu i tako smo napravili mini-bazu na Starom kontinentu. Trenutno u Grčkoj imamo naših 13 igrača.
Za selektora Srbije važno će biti kako oporaviti igrače od (pre)duge pauze bez pravih takmičenja.
– Vrijeme pod koronom je učinilo svoje i napravilo nepovratnu rupu, pa opet treba da se kreće od nule u pojedinim fizičkim stvarima. Kad se sve pogleda mislim da nijedan selektor tokom ciklusa ili mikrociklusa nije imao kompletan tim na broju, istakao je Savić.
Kada je nastup na Igrama u pitanju onda su, ipak, i mnoge druge stvari važne.
– Sve to oko korone je veliki hendikep, ali uvijek je na prvom mjestu psihološki momenat spreme, a s druge strane i ta sreća zdravstenog biltena i prilagođavanja trenutnoj situaciji, dodao je Savić.
Uz brige oko korone, Crnu Goru sve više muče i povrede.
– Cijelo ljeto smo se radili samo za olimpijske kvalifikacije, imali smo i Svjetsku ligu u Debrecinu, ali već tada su krenuli probemi kojima se nismo nadali. Očekivali smo da bi neko mogao da bude pozitivan na kovid-19, ali sada imamo probleme i sa povredama i dosta je diskutabilno ko će da nastupi u Roterdamu, objasnio je Gojković.
Ipak…
– Imamo još 15 dana i dalje sam zadovoljan sa njima koje imamo na raspolaganju i nadam se da ćemo ostati na ovom broju i da ćemo uraditi sve da se plasiramo na Olimpijske igre, jasan je selektor naše reprezentacije.
Crnoj Gori je mjesto u Tokiju
U svakom slučaju kada su Olimpijske igre u pitanju, dva velika trenera, koji su ovih dana gosti u našoj zemlji, očekuju da će im se u Tokiju pridružiti i Crna Gora.
– Crnoj Gori je stvarno bitan taj turnir u Roterdamu i ono što sam do sada vidio, Crnogorci su stvarno u dobrom ritmu i mislim da će sve biti kako treba što se njih tiče, nema dilemu Udovičić.
Isto razmišlja i njegov imenjak Savić.
– Crna Gora vječito pokazuje kvalitet, tu nema greške. Od Evropskog prenstva, pa do svih ovih utakmica radi se o ozbiljnom kolektivu sa izuzetnim pojedincima koji su uklopljeni tu.
Mislim da ima velike šanse da ode na Olimpijske igre, kao i da to zaslužuje, jasan je selektor Srbije.
Trofejni stručnjak i njegovi “delfini” u Tokiju će braniti zlato.
– Sigurno da u Tokiju nema favorita. Naravno, svi pričaju da mi branimo zlato, ali moramo da budemo svjesni da ne igramo mi sami vaterpolo, posebno, jer je Srbija posljednjih godina u određenoj krizi iako to ne znači da nismo na istom nivou na kojem smo bili. U svakom slučaju mislim da su osam-devet ozbiljnih reprezentacija pretendenti za osvajanje medalja između ostalih i Crna Gora i SAD, smatra Savić.
A kako svoja dva gosta i prijatelja na Olimpijskim igrama vidi selektor Crne Gore?
– Za Srbiju će to biti posljednje veliko takmičenje te generacije i oni će sve uraditi da ponovo osvoje zlato posebno jer na posljednjem takmičenju nisu imali dobar rezultat. sAd? Vidi se i u Podgorici da igra dobro, ima dobru fizionomiju, zna šta želi i ekipa je protiv koje nikome neće biti lako u Tokiju, ocijenio je Gojković.
Udovičić: Drago mi je zbog njih dvojice
Razlika u godinama između ova tri vaterpolo stručnjaka nije velika, ali je Dejan Udovičić onaj koji ima više iskustva, onaj koji je već vodio velike trenerske bitke dok su Savić i Gojković još bili u bazenu. A da li je u tom periodu mogao da predosjeti da će njih dvojica slijediti njegov put?
– Oni su i prije mene znali da će da budu treneri, kroz smijeh je naglasio Udovičić.
A potom i podvukao ono što su njegove kolege već postale.
– Svako ima neki svoj način rada. Ono što je bitno za dobrog trenera i onog koji uvijek ide na najviši plasman jeste da uvijek želi najbolje i da uvijek radi 24 sata. Drago mi je zbog njih dvojice oni idu svojim putem, već su dokazani treneri. Mislim da su i Crna Gora i Srbija na duže staze ‘zbrinute’ što se selektora tiče, jasan je Udovičić, koji je svojevremeno Srbiju vodio do dva evropska zlata (Beograd 2006. i Ajndhoven 2012), svjetskog trona (Rim 2009), a ima i dvije olimpijske bronze (2008. i 2012).
Mašina, kompjuter, stariji brat
Na drugoj strani, životni i sportski putevi Dejana Savića i Vladimira Gojkovića uvijek su bili isprepletani. Zajedno su u kapici Srbije i Crne Gore osvajali evropska (Kranj 2003) i svjetska (Montreal 2005) zlata, zagrizli olimpijsko srebro (Atina 2004), branili boje Sinteza iz Kazanja. N akon toga bili i rivali u bazenu (poput za nas nezaboravnog finala u Malagi 2008), a danas su kolege treneri.
Kako bi Savić opisao Gojkovića iz sva tri pomenuta perioda?
– Vlado je uvijek bio mašina, kompjuter tu nema greške. A kao trener? Već sam ga okarakterisao kao trenera starog kova koji stravično modernizuje svoju metodologiju rada, kapacitet i prije sve ga uklapa moderni vaterpolo sa budućnošću, objasnio je Savić.
Na isto pitanje odgovorio je i Gojković.
– Opisao bih prije svega kao velikog prijatelja, uz kojeg sam dobio priliku da odrastam kada sam ušao u zajedničku reprezentaciju i koji me je prihvatio kao mlađeg brata. U suštini, tek sam kasnije shvatio koliko me on voli i koliko je vodio računa o meni. On kao igrač? Veliki vaterpolista, prije svega jedan od igrača koji je spustio ego i podredio ga timu, tako da nikada u uspjesima nije bio do kraja istaknut.
Kao trener?
– Dovoljno je samo reći koliko je medalja osvojio sa tom fantastičnom selekcijom Srbije i koliko svi ti igrači vjeruju u njega, zaključio je Gojković.