Milošu Šćepanoviću, poput Vladimira Gojkovića, u igračkoj kolekciji uspjeha sa crnogorskom reprezentacijom, fali ”samo” olimpijska medalja.
Kao dio velike generacije iz tri pokušaja (od Pekinga, Londona do Rija) nije uspio da dođe do odličja. Boli možda najviše London, ali… Sport je surov, upoznao je dobro i tu stranu i magistrirao na nepredvidljivosti Olimpijske igre.
Sada, pet godina kasnije, kao dio stručnog štaba ,,ajkula, ponovo se vraća takmičenju gdje je doživio bolne udarce.
U ulozi trenera, pomoćnika bivšeg klupskog iz Jadrana i reprezentativnog kolege, vidi lijepu priču mladog iskusnog tima. Spreman da pokaže da rezultati od prošle godine u Budimpešti na EP, zaključno sa Svjetskom ligom u Tbilisiju, nijesu slučajni.
Milina je raditi
– Obično pred velika takmičenja čovjek ima utisak da još malo vremena ima da bi se još nešto moglo uraditi. Ali ovaj put ne znam šta bih dodao, osim da smo sve sproveli po planu i to najviše zahvaljujući momcima koji su maksimalno motivisani. Bilo je i padova, zato jer su pripreme fizički bile zahtjevne, kao i okolnosti koje su nas pratile. Zato i njima sada treba malo oduška.jersu godinu proveli od izolacije do rada u zatvorenim ili poluzatvorenim prostorima. Tako da smo sa te strane relaksirali priču, jer treba glavu osvježiti za posljednji dio u Japanu koji nas čeka.
Vaterpolo tim 15. jula putuje u Japan, do ulaska u Olimpijsko selo radiće sa Srbijom.
– Treba se prvo klimatizovati, a onda pokušati sve elemente koje smo prošli da primjenimo u igri i uđemo u takmičarski ritam. Prve dvije utakmice, tako smo ih odredili, su ključne i bitne, prije svega za samopouzdanje i ulaz u sami turnir. Važno je, a što se vidi, da se ekipa super osjeća i zaista je ljepota raditi sa reprezentativcima. Zajedno smo prošli veliki dio onoga što smo zamislili, imamo i injekciju samopouzdanja sa Svjetske lige, ali ne smije da zavara. Limit nije dostignut, siguran je Šćepanović.
Ekipa je nahranjena optimizmom od početka 2019. godine i raste iz takmičenja u takmičenje. Nažalost, u mnoge obaveze ulazila je oslabljena, a nepopularan trend nastavljen je u borbi za najboljih 12 za Tokio. U finišu priprema Đuro Radović je zbog problema sa leđima propustio Svjetsku ligu i nije uspio da zaliječi povredu, poput golmana Dejana Lazovića.
– To nas prati već neko vrijeme. Priča je zaista teška oko povreda, a Dejanu i Đuru je najteže. Prije svega žao mi je, posebno Lazovića, koji je u dužem nizu godina bio nosilac igre reprezentacije. Znamo dobro koliko nam obojica znače. Nažalost, povrede nas prate od kvalifikacionog turnira u Roterdamu. Ali imamo i nove momke, koji će vjerujem, u dobro kreiranom ambijentu se iskazati i nadomjestiti u nekoj mjeri izostanke.
Na OI u Tokiju samo su Aleksandar Ivović, Draško Brguljan i Uroš Čučković sa iskustvom ovog takmičenja. Puno je debitanata i zato je bilo važno da se dođe do formule i zaobiđu prepreke zahtjevnog takmičenja.
– Niko ne zna šta nas čeka, a nadam se da će ovakav ambijent biti sad i nikad više. Po mnogo čemu biće specifičan, a onda imamo i ovu dimenziju OI koja je posebna. Veliki je broj debitanata, za koje sam siguran da su se na pravi način kroz treninge i radom spremili. Jer, kada se otrpi sve to, tijelo i glava ojačaju i spremni su za napore. Vjerujem da će se na najbolji način prikazati rad koji je uložen u pripremnom periodu, a ne sumnajm da će svako pružiti maksimum. Svako odstupanje od toga, kompromis ”danas ću lako, pa ću tamo …”, može da poremeti. Ko god da dođe na Igre željeće da pruži maksimum, ali samo spremni će to moći da urade.
Porodični i zdrav odnos je našem timu donio seriju uspjeha. Padale su velike vaterpolo sile, a nemoguće priče pretvarali su u moguće.
– I mimo treninga žive zajedno kroz razne aktivnosti. To je jedini način kako možemo doći do većeg rezultata. Vjerujem da ekipa može da da maksimum, a koliki je ne znam. Olimpijske igre podrazumijevaju borbu sa sobom i limitima kroz pokušaje da budeš najbolji što si ikad bio.
”Ajkule” će prolaz u četvrtfinale tražiti u grupi sa Australijom, Španijom, Hrvatskom, Kazahstanom i Srbijom (reprezentacije poređane po redosljedu mečeva). Grupa je najjača moguća.
“-Velike utakmice odlučuju lopta, jedan dobar blok… U takvim utakmicama je sve bitno. Naši rivali su različiti. Znamo ih, ali, na primjer, imamo problem da skautiramo Australiju, koja zbog poznate situacije nije igrala zvanične utakmice. Obaviće pripreme sa SAD, a pitanje je da li ćemo, ako odigraju neki meč, dobiti materijal. Ali znamo šta možemo otprilike da očekujemo i bez obzira na to da nađemo način da se spremimo. Sa nama su još Španija, Hrvatska, Srbija najveći mogući nivo. Naravno, ne treba se opterećivati, jer nijesmo ekipa koja treba da se opterećuje, treba da uživa, da se nadmeće i pokuša da bude na svom nivou i malo iznad. Očekujem četvrtfinale gdje treba pružiti i više od maksimuma.
Ohrabruju izdanja protiv mnogih favorita u Tokiju.
– Hrvatsku smo nekoliko puta zaredom pobijedili. Kvalitet je na njihovoj strani, ali smo uspjeli. Vidjećemo u kojem će stanju biti Srbija i Španija koja je igrala finala tri puta za redom na velikim takmičenjima. Dugo su momci zajedno, ali znaćemo do tančina način igre i šta možemo da očekujemo. Biće teško parirati, ali imamo svoje kvalitete. Ne treba da razmišljamo da smo inferiorni u odnosu na bilo koga, jasan je Šćepanović.