Većina crnogorskih internacionalaca ostalaj e u zemljama u kojima igraju fudbal nakon izbijaanja pandemije virusa kovid-19.
Naših ,,stranaca” ima širom svijeta, a u dalekom Bangladešu je napadač Luka Rotković, koji je više od mjesec i po izolovan u svom apartmanu u glavnom gradu Daki, doslovno odvojen od spoljašnjeg svijeta, saigrača, treninga i utakmica.
Azijska zemlja ima više od 160 miliona stanovinika, a kako površinski nije velika naspram takvog broja žitelja, mjere prevencije u borbi sa zarazom su jako stroge. Popularni ,,Terminator” za Pobjedinu Arenu priča o trenutnoj situaciju u tom dijelu Azije, gdje je fudbal stao 13. marta, kada je njegov tim Bangladeš Polis odigrao posljednju utakmicu u prvenstvu.
“Nekoliko stranaca je uspjelo da ode, a među njima i Argentinac Barkos, koji iza sebe ima respektabilnu karijeru. Ja sam ostao, iz razloga što je Bangladeš dugo odolijevao korona virusu. Ovo je zemlja u koju se teško ulazi, a to čak važi i za sportiste. Vlasti su računale da će održati situaciju pod kontrolom, sa malim brojem zaraženih. Ipak, kada je štit probijen, broj slučajeva je počeo da raste. Danas ima oko šest hiljada zaraženih i više od 150 preminulih. Od kada se pojavio prvi slučaj, život se promijenio. Svi smo u kućnom karantinu, ne radi ništa, osim manjeg broja prodavnica koje su otvorene do 14 časova, kao i riblja pijaca sa smanjenim radnim vremenom. Ovako jake mjere su na snazi do kraja maja, a do tada bi trebalo da prođe vrhunac virusa”, kaže Rotković.
Tridesetjednogodišnji Podgoričanin je neko ko ima ratnički duh, ko se bori do kraja, maksimalno dajući sebe. Takav je u životu, sportu, treningu, takmičenju…
Ko ga zna sa terena ili ovako na prvi pogled, pomislio bi da mu nije lako kada je zatvoren, da teško može da obuzda temperament ako nema oslobađanja energije.
Luka je možda i bio takav sa dvadesetak godina. Vrele glave, vrele krvi. Danas, kada je premašio tridesetu, kao neko ko je mnogo radio na sebi, ne samo fizički nego i duhovno, sa iskustvom koje je prošao, to je momak koji razumije realnost.
I prihvata je s pravilnim rezonom.
“Već duže vremena sam neko ko puno čita, a to mi je pomoglo da budem duhovno miran, stabilan psihološki. Nedostaju mi stvari koje svakodnevno radim napolje, ali nema nikakve nervoze zato što sam neko vrijeme iza zatvorenih vrata. Uz knjige, serije, filmove i sate treninga u kućnom ambijentu prevazilazim problem koji se javio svuda u svijetu. Moje tijelo je jako, moja glava je jaka. Na vezi sam sa porodicom i prijateljima iz Crne Gore, jedni drugima smo podrška. Bitno mi je da su oni zdravi i srećni, a ja ću izdržati sve. I pobijediti, naravno”, poručio je snažni golgeter.
Dok se nije pojavio korona virus, Rotkoviću je bilo lijepo u Bangladešu. Dobar klub u vlasništvu policije, popularnost među navijačima, što je najvažnije liga u eskpanziji, sa 66 stranaca.
Fudbal je u međuvremenu stao, a neće ga biti sigurno ni u maju.
“Baš danas su stigle informacije da nekoliko klubova traži da se prvenstvo prekine trajno. Odigrali smo šest kola, ali pitanje je šta će biti dalje. Do kraja maja sigurno neće biti ni treninga. Možda u junu bude uslova. Svi čekamo. Tako je svuda širom planete”, kazao je Rotković, koji dodaje:
“Možda je bilo predrasuda oko Bangladeša i ovdašnjeg fudbala koji je i za mene bio velika nepoznanica. Ali, prijatno sam iznenađen. Nekako se sve desilo spontano. Prihvatio sam poziv za jedan Fifin turnir ovdje, odigrao fenomenalno, dao tri gola na pet utakmica. Na tom turniru su učestvovali timovi iz Malezije, Indonezije, Indije… Nevjerovatan je osjećaj igrati pred 50.000 ljudi, koliko može da stane na tom stadionu gdje smo učestvovali. To je nešto što ću pamtiti do kraja života. Fudbal u Aziji mnogo napreduje. Puno se ulaže. Finansije su bolje nego u Evropi. Dobio sam dobre uslove, apartman, kuvara, vozača i čovjeka koji mi pomaže u svemu što mi treba. Prihvatio sam i pogodio. Onda se pojavio virus i sve stopirao”, ističe bivši ofanzivac Petrovca, Mornara, Budućnosti i Titograda. Rotković je igrao u Izraelu, Kazahstanu, Bjelorusiji i Južnoj Koreji.
Gdje je bilo najljepše?
“Lijepo mi je bilo svuda. Gdje god sam igrao, navijači su bili uz mene. Žao mi je što nijesam uradio više u Južnoj Koreji, sjajnoj zemlji. Jednostavno se nijesu poklopile kockice, trener mi nije dao pravu šansu. U kazahstanskom Okžetpesu sam dao dosta golova, a ako bih morao da biram izabrao bih Bjelorusiju, kao državu gdje sam se najljepše osjećao. Nosio sam dres tamošnjeg velikana Dinamo Minska, koji je bio ozbiljan klub i u doba velike ruske države. Posebno pamtim gol koji sam dao u derbiju protiv BATE Borisova kada sam utrčao u publiku. To je bila prekretnica da među navijačima kluba dobijem poseban status”, odgovorio je Rotković. Ostavio je trag i na crnogorskoj sceni, gdje je Petrovcu donio istorijski, jedini, trofej Kupa, a potom postigao dva gola u velikoj evropskoj pobjedi nad Anartozisom.
Bio je efikasan i u dresu Mornara i Mladosti, a najmanje je dao Budućnosti, za koju je emotivno vezan, ne skrivajući da je to klub za koji navija. Proveo je dvije polusezone pod Goricom, ali nije igrao puno, samo jednom se upisao u listu strijelaca.
Ima želju da to ispravi jednog dana.
“Bio sam na vrhuncu forme, mlad, došao sam u Budućnost sa ogromnim motivom nakon dobrih partija u Petrovcu. Volim Budućnost i Podgoricu, imao sam 22 godine, želio sam da uradim velike stvari. Ali, nije bilo onako kako sam zamislio. Ostaje žal. Ostala je praznina. Volio bih da se nekad vratim pod Goricu, da uz huk varvara i podršku sa tribina osvojimo duplu krunu. Onda bih punog srca mogao da završim karijeru”, zaključio je Rotković.