Petrovac je ostao jedan od klubova koji od obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine nije ispadao iz najvišeg fudbalskog ranga, nakon što je odigrao turbulentan i iscrpljujući dvomeč baraža s Arsenalom.
Takva je bila cijela sezona ”nebo-plavih” – prožeta lošim rezultatima i organizacijom, štrajkovima igrača, odlaskom pa ekspresnim povratkom trenera, dugom držanju ,,fenjera“, da bi na kraju razvedrilo i nad Malim brdom.
Petrovac je do opstanka došao boljim izvođenjem jedanaesteraca, srećno i spretno, poslije 180 minuta u kojima nije bilo primjetno da je cijelu sezonu igrao u višem rangu od Arsenala.
– Uspjeli smo da ostvarimo cilj za koji smo se borili tokom cijele sezone, postavljen usljed okolnosti koje su nas pratile od početka. Otišao nam je bio veliki broj igrača, a nijesmo imali dovoljno finansija za prelazni rok i morali smo da se baziramo na mlade i jeftinije igrače. Bilo je vrlo turbulentno, sa dosta problema, ali igrači su od prvog do posljednjeg dana profesionalno odrađivali obaveze. Sazrijevali su kroz sve što smo prošli, nekoliko mladih je skrenulo pažnju na sebe, a cijelo vrijeme bili su kompaktni, disciplinovani i to nas je dovelo do uspjeha, sumira trener Nenad Vukčević.
– U prvoj polusezoni bilo je utakmica u kojima smo zasluživali više, ali nas nije ispratila sreća i gubili smo bodove primajući golove u finišu. Na polusezoni smo promijenili krv ekipe, otišlo je četiri-pet igrača, isto toliko došlo, i potom smo dva mjeseca pred kraj prvenstva bili gotovo otpisani. Bio je i onaj period kad sam se rastao sa klubom, pa se vratio. Vjerovali smo u tom trenutku da možemo da uspijemo i vezali smo tri pobjede protiv Rudara, Budućnosti i Iskre, gdje smo se digli, prestigli Titograd i do kraja mu nijesmo dozvolili da nas stigne.