Mješavina sitno sjeckanog voća ili povrća u gotovo cijeloj Evropi naziva se „Salata Makedonija“. Genije nepoznatog kuvara i narodna mudrost su, kao i obično, tačno osjetili i vješto sintetizovali istorijske, geografske i kulturne činjenice u jednostavan i višeznačan izraz. Toliko pogodan da je njegova upotreba izašla izvan kulinarstva te u mnogim jezicima već znači mehaničku mješavinu nejednakih stvari.
Krize identiteta
Istoimena država (danas Republika Sjeverna Makedonija) koja je nastala 1991. nedvojbeno odgovara ovom opisu – njeno je stanovništvo pravi etnički mozaik. Međutim, njeni su rukovodioci izgubili priliku da uguše u klici teškoće koje iz toga potiču.
Umjesto da definiše svoju državu kao ujedinjenje vrijednosti (građanska, demokratska i socijalna republika poput Francuske ili jednostavno parlamentarna republika poput njoj susjedne Grčke) politička klasa u novoj balkanskoj državi ponavlja greške jugoslavenske federacije koja se raspala uz puno vatre i krvi: definiše republiku kao (više)etničku tvorevinu makedonskog i drugih naroda – neki od kojih su izričito navedeni, ostali – ne.
Taj pristup automatski vodi problemima s nacionalnim identitetom.
Postjugoslovenska politička, naučna i kulturna elita u Skoplju i dalje ga traži u različitim smjerovima. Tako je savremeni makedonski narod nasljednik kako drevne države Filipa II., Aleksandra Makedonskog i njihovih vojnika, tako i braće Samuila i Arona iz 11. stoljeća koji su ratovali protiv Vizantskog carstva. A još su i Sloveni (za razliku od Bugara koji su turkijsko ili tatarsko pleme), te na kraju – antifašisti koji su se zajedno s Titom borili protiv njemačkih, italijanskih i bugarskih okupatora tokom Drugog svjetskog rata, ali inače ne žele biti dio Jugoslavije koju je Tito stvorio.
Osmišljeni da bi dali „svakome ponešto“, ovi raznovrsni identiteti izazvali su suprotni efekt – deset godina poslije osamostaljenja u Makedoniji je izbio građanski međuetnički oružani sukob koji je prevladan tek nakon odlučne intervencije Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU).
Unutrašnja dilema oko krize identiteta, naravno, utiče i na makedonsku vanjsku politiku. Zbog straha od mogućih pokušaja većih susjednih zemalja da „progutaju“ Makedoniju, prvi makedonski predsjednik Kiro Gligorov nametnuo je u 90-im godinama 20. stoljeća politiku ekvidistance, ali i politiku istorijskih i manjinskih pretenzija prema susjedima.
Rezultat je bio uvođenje dugotrajnog trgovinskog i ekonomskog embarga od strane Grčke koji je, u kombinaciji sa sankcijama UN-a protiv preostale Jugoslavije, doveo zemlju pred kolaps. Dvadesetak godina kasnije ekvidistanca zamijenjena je tzv. antikvizacijom.
Nikola Gruevski, čija stranka VMRO inače pretendira da je nasljednik protuosmanskog otpora u Makedoniji, objavio je da je zemlja direktni nasljednik drevne Makedonije. Na unutrašnjem planu to mu je omogućilo desetogodišnju vlast, ali je na vanjskom planu dovelo do teške izolacije i blokiranja puta prema NATO-u i EU.
Što se trenutno događa s Gruevskim – živi u Mađarskoj pod pokroviteljstvom Viktora Orbana, nakon što je ilegalno po noći napustio Makedoniju, jer mu je prijetila zatvorska kazna za korupciju.
Izvlačenje iz začaranog kruga
Poslije njega došao je Zoran Zaev, vođa tadašnje opozicione Socijaldemokratske unije – simpatičan, uvijek nasmiješen, demonstrirajući volju da izvuče Makedoniju iz začaranog kruga sporova sa susjedima i izolacije. Zaev je pokazao odlučnost i potpisao sporazum o normalizaciji odnosa sa Grčkom i sa Bugarskom.
Rezultat nije kasnio – Makedonija je najzad primljena u NATO, priprema se za članstvo u EU. Ali prikrivanje problema, kao što znamo, ne dovodi do njihovog rješenja, čak suprotno – „eksplodiraju“ jače u sljedećoj etapi. Uhvaćen u škripcu između logične i potpuno legitimne želje Atine i Sofije da se poštuju bilateralni sporazumi i gromkih populističkih izjava opozicije da će ih barem revidirati čim preuzme vlast, Zaev je katastrofalno izgubio na lokalnim izborima u Makedoniji u oktobru.
Njegov je politički refleks međutim proradio pa je on odmah pokušao iznijeti probleme van zemlje – angažovao se na „Otvorenom Balkanu“ – novom regionalnom projektu srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, iza kojeg se nazire duh bivše Jugoslavije.
U Skoplju optužuju EU da je „svojom pasivnošću“ razočarala cijeli Zapadni Balkan…
Zaev je na kraju dao ostavku, a vođa VMRO Hristijan Mickoski, smatran skrivenim euroskeptikom, obećava „da će po svaku cijenu zaštititi makedonski identitet“ čim preuzme vlast.
Kad ne znaš kamo ideš, obično završiš negdje drugdje.