Da nije bilo Dragana Vikića, ratna sudbina Sarajeva vjerojatno bi bila sasvin drukčija. Grad bi pao u ruke Srba.
Hrvat Dragan Vikić (61), poznati karatista u vrijeme Jugoslavije, zapovjednik Specijalne jedinice MUP-a BiH početkom rata, čovjek koji se suprotstavio napadima velikosrpske JNA na Sarajevo, danas je na – optuženičkoj klupi. Ironično, sude mu jer je obranio Sarajevo.
Leđa mu je okrenula sarajevska čaršija, bačen je u ralje pravosuđa bez obzira na to što se u Sarajevu dobro zna da nije kriv za zločine iz aprila 1992. za koje ga terete.
A da nije bilo Dragana Vikića, ratna sudbina Sarajeva vjerojatno bi bila sasvim drukčija. Grad bi pao u ruke Srba.
Vikićevi saborci htjeli su protestovati u Sarajevu zbog podizanja optužnice i početka sudskog procesa, međutim, pod političkim pritiskom “povukli su ručnu” i stali. Pa ko je, zapravo, Dragan Vikić, opjevani heroj Sarajeva?
S očeve strane Vikić je porijeklom iz Kreševa, a na Mati Vikiću, djedu Dragana Vikića, još se vode zemljišne parcele u Tarčinu.
Vikićev otac Anto rođen je 1905. Prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu je radio u drvnoj industriji za Talijane. Slovio je za jednog od najboljih inženjera. U Drugom svjetskom ratu, 1942. Vikićev otac otišao je u partizane. Nakon rata zaposlio se u Šipadu, međutim, nije mogao napredovati jer je odbijao članstvo u Partiji. Umro je 1977. Majka mu je rođena Zagrepčanka, završila je Ekonomsku školu i radila je u nekadašnjoj Veleformaciji. Umrla je 1986.
OSVAJAO ZLATO ZA DRŽAVU
Roditelji su Dragana Vikića dobili relativno kasno, rođen je 1955., a kršten u sarajevskoj katedrali u oktobru 1955. Vikić ima dvije sestre. Starija je umrla, a mlađa živi u Sarajevu. Odrasli su na Vasinu Hanu, iznad Vratnika, oko dva kilometra od Baščaršije, gdje je živjelo nacionalno izmiješano stanovništvo: Muslimani, Srbi, Hrvati, Slovenci.
Vikić je studirao na Fakultetu za fizičku kulturu (DIF) i trenirao u karate-klubu Bosna. Karateom se počeo baviti slučajno, a stipendiju republičkog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) dobio kao državni reprezentativac. Budući da je bio stipendista, rečeno mu je da se mora upisati u Partiju.
Bio je 15 godina aktivan kao karatista, od toga je sedam godina nastupao za reprezentaciju Jugoslavije, od 1977. do 1984. Kao sportista bio je poznati majstor karatea, 5. dan. Osvajao je državna prvenstva i medalje za reprezentaciju. Prvu zlatnu medalju za Jugoslaviju osvojio je 1978. u Beogradu, potom u Briselu.
Poslije završetka fakulteta počeo je raditi kao profesor u policijskoj (milicijskoj) školi na Vracama u Sarajevu. Nakon završetka studija otišao je na odsluženje vojnog roka u Pančevo, kao diverzant. Svih 12 mjeseci imao je tešku obuku, nije mu bilo dopušteno da trenira u karate klubu u Pančevu. Po povratku iz vojske još se tri godine bavio karateom. Trenirao je minimalno dva puta dnevno jer, prema njegovom mišljenju, “jednim treningom dnevno ne možeš ništa”.
Nakon Titove smrti, najprije se na saveznom, a potom 1982. i na republičkom nivou formiraju specijalne jedinice MUP-a. Specijalci su se u Sarajevu okupili u februaru 1982., a Vikić im se priključio po povratku iz vojske. Godine 1988. bio je zapovjednik bataljona (bojne) specijalne policije na Kosovu. Bataljon je imao tri čete (satnije), dvije iz BiH i jednu iz Slovenije. Nakon smjene u od 50 dana Slovenci više nisu odlazili na Kosovo.
– Mi smo sve građane dolje na Kosovu tretirali isto. Sjećam se nekih Srba i njihovih negodovanja na punktovima: “Što ste mene zaustavili, ja sam Srbin?” Dolje se osjetilo da se nešto događa, pogotovo u jedinicama koje su dolazile iz Srbije, Makedonije i Crne Gore. To sam ja osjetio i u vojsci kad smo bili na logorovanju u Šumadiji – prisjeća se Vikić.
Među zapovjednim kadrom u policiji, pa i u MUP-u BiH, osjetilo se “komešanje” tek nakon Miloševićeva govora na Gazimestanu 1989. Srbi su, naime, i u BiH počeli s pripremama za rat puno prije i planski. U to vrijeme Specijalna jedinica MUP-a Sarajevo, kojom je zapovijedao Vikić, počinje u BiH presretati vojne kamione s oružjem zbog čega je kazneno prijavljivan.
JNA je, naime, već dijelila oružje Srbima po BiH. Tako je specijalna policija jednom zaustavila puna četiri TAM-a s 1113 pušaka.
Vozači tih kamiona bili su obučeni kao noćni čuvari. Imali su izgovor da je riječ o vojnom konvoju za Visoko.
– Visoko je imao garnizon od nekih 50 vojnika. Što će tamo 1113 pušaka? Znači, to je išlo za Knin – govorio je Vikić.
Od tog trenutka Vikić se zamjerio JNA.
Kako je policija presrela jedan kamion s oružjem koji nije htio da se zaustaviti i koji je odvezen put Bileće, Vikić je 30. aprila 1991. dobio težak zadatak. S policijskim konvojem preko Foče, Tjentišta i Gackog otišao je prema garnizonu u Bileći. U Gackom je sreo zapovjednika policijske stanice Ratka Popovića.
UMALO STRADAO U GACKOM
Na tom putu zamalo da nije došlo do krvoprolića. Vikića i njegove specijalce u Gackom i Bileći dočekalo je 50 hiljada razjarenih Srba. Nekako se izvukao, ali oružje nije vratio. Štoviše, Srbi su ga ucijenili da ostavi sve, cijeli policijski konvoj s vozilima i oružjem, i da se tako vrati u Sarajevo. Međutim, Vikić je to odbio i po cijenu da svi njegovi specijalci izginu.
Pa ipak, policija u BiH do kraja 1991. ostala je “jedinstvena”, ma što to značilo. Tako je bilo sve do prvih barikada koje su Srbi postavili 1. marta 1992., dan nakon referenduma o nezavisnosti BiH kojem su se Srbi protivili. Bila je to uvertira u krvavi rat, a položaj specijalne jedinice MUP-a bio je takav da je samo ministar odbrane mogao narediti njeno djelovanje. Međutim, takvog naloga od ministra Delimustafića nije bilo. Sarajevska policija i njen zapovjednik Kemal Šahović takođe nisu regrutovali i uklonili prve barikade. Uklonili su ih građani. Događaji su se počeli strahovito brzo odvijati.
U specijalnoj policiji bilo je oko 36 posto Srba, 20 posto Hrvata, a ostalo su bili Muslimani te desetak Slovenaca. Na Bajram 4. aprila održan je sastanak na kojem su, uz ostale, bili ministar Delimustafić te Branko Kvesić, šef Službe državne bezbjednosti, a sastanak se ticao sudbine Vikićeve Jedinice za specijalne namjene MUP-a BiH. Saopštenje za medije nakon sastanka bilo je da Specijalna jedinica republičkog MUP-a ostaje nedjeljiva, što nije odgovaralo istini.
Srbi su se već premještali iz baze u Krteljima i željeli su iznijeti jednu trećinu materijalno-tehničkih sredstava, oružja, vozila, oruđa. Srbe je predvodio Milenko Karišik koji je vrlo brzo postao zapovjednik Srpskih specijalnih jedinica. Ostali, predvođeni Vikićem, nisu dopuštali iznošenje oružja, municije i vozila iz baze u Krteljima. Vikić im je odgovorio da mogu iznijeti samo svoje lično naoružanje. Nekoliko sati nakon toga počeli su gađati Vikićev stan.
Sljedećeg dana, 5. aprila 1992., Srbi koji su bili specijalci u zajedničkoj stanice napadaju Školu unutrašnjih poslova na Vracama jer je već bila donesena odluka da se srpska specijalna policija stacionira u školi Vrace. S druge strane Vikić i njegovi specijalci donose odluku da zaštite oko 200 kadeta u školi na Vracama. Formirana je borbena kolona, Vikićevi specijalci idu preko Vrbanja mosta gdje se već gine.
Na mostu su već poginule Hrvatica Olga Sučić i Muslimanka Suada Dilberović, što se dogodilo 5. aprila oko 15 sati. Zanimljivo, ministar Delimustafić specijalcima je izdao naredjenje da idu da deblokiraju školu tek kad su je Srbi zauzeli. Kad su došli pokraj Jevrejskog groblja, Vikićevi specijalci htjeli su da bestrzajnim topovima, pancirnim zrnom, gadju tenkove, smještene u Spomen-parku na Vracama, ali je ministar Alija Delimustafić naredio da se ne puca.
Kad su Srbi osvojili školu na Vracama i zarobili kadete i odveli ih na Pale, između njih i republičkih snaga MUP-a pojavljuje se JNA kao tampon-zona.
Nakon tih događaja povratka više nije bilo. Vikić je u Skupštini BiH, ispred TV kamera, pozvao građane da se odupru JNA i brane svoj grad.
– Poštovani građani, ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH, tako je počeo svoj govor.
– Pozvao sam sve da brane grad: rudare, sportiste, radnike, Srbe, Hrvate, Muslimane… – prisjećao se Dragan Vikić mnogo godina poslije.
Njegov poziv za odbranu grada bio je prelomni trenutak. Kolebljivost građana pretvorila se u odlučnost za otporom. Njegov javni poziv građanima da brane grad urodio je plodom. Budući da sastav za mobilizaciju nije postojao, a Teritorijalna odbrana bila je rasturena, Vikić je jedinice popunio javnim pozivom.
Odziv je bio velik, a u najvećem broju odazvali su se sportisti. U prvoj sedmici specijalcima se pridružilo oko 500 ljudi. Osim njih, rezervni sastav policije, ljudi iz policijskih jedinica, dali svoj dio u ljudstvu. Kako je ratni sastav Specijalne jedinice MUP-a BiH brojio 1200 ljudi, Vikić je, uz aktivni sastav, brzo popunio svoju jedinicu. No, prije toga, prvi zadatak bila mu je odbrana Televizije Sarajevo i zgrade Skupštine BiH.
– Nisam spavao pet dana i pet noći. Kod nas su dolazili ljudi sa svih strana koji su željeli da brane grad pogotovo s krajnjih dijelova Sarajeva.
Tako je popunjavan sastav jedinice, ljudi su obučavani i slani na prvu crtu odbrane, a ostali su uništavali tenkove, snajperiste, itd. U Sarajevu je početkom rata bilo puno srpskih snajperista. Stoga je Vikić organizovao antisnajperske timove. Organizovao je i dvije velike akcije, ulazak na Grbavicu i na Ilidžu, međutim, MUP ih je vratio.
– Zašto su nas ovi iz MUP-a vratili, to samo oni znaju.
No, kad se 18. aprila 1992. odrađivala akcija “Pretis”, Vikićeve ljude MUP nije opozvao. Iz fabrike Pretis izvukli su oružje, municije, granate, a posebno su bila važna protivoklopna sredstva. Sve su to bile pretpostavke za ključni događaj za Sarajevo, 2.maj 1992., kada je zapravo odbranjen grad.
Vikić je isticao da su, uz specijalnu policiju i Teritorijalnu odbranu, i druge policijske jedinice takođe odradile dobar dio posla: blokirane su sve kasarne JNA u gradu.
Srbi su krenuli u frontalni napad kako bi presjekli grad na dva dijela. Htjeli su osvojiti i zgradu Predsjedništva BiH, međutim, da se to ne dogodi, ključnu su ulogu odigrali Vikićevi specijalci.
– Negdje iza ponoći od Munira Alibabića dobijam informaciju da će oni krenuti negdje oko 4 ujutro, da će biti oštar napad. Ukrcali smo ljude na te pozicije iz kojih će pravaca krenuti napad. Presjekli smo ih i nanijeli im velike gubitke – govorio je Vikić.
Alija Izetbegović toga je dana, 2. maja, bio zarobljen. Upravo zato što Srbi nisu uspjeli, moglo je doći do njegove razmjene, a general Milutin Kukanjac sa svojom je svitom napustio grad.
Ne treba zaboraviti da su, kad je Sarajevu bilo najteže, zapovjednici borbenih jedinica u Vikićevoj jedinici bili Hrvati Vinko Šamarlić, Željko Jandrić, Ivan Čičak, Ivica Šutalo, Dejanović i drugi. Oni su vodili ozbiljne i stvarne bitke.
– Srbi očigledno nijesu bili, usklađeni. Da jesu, imali su dovoljno snage da osvoje grad – procjenjuje danas Vikić.
Sarajevo je, dakle, odbranjeno zahvaljujući policiji koju je vodio Hrvat. Armija BiH formirana je tek u junu 1992., a 15. aprila izmišljeni je datum njenog formiranja. Zanimljiva je priča iz februara 1993. kada su Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak poslali Vikiću pun kamion oružja i materijalno-tehničkih sredstava, uprkos tome što je u Srednjoj Bosni počeo muslimansko-hrvatski rat.
Naime, Mate Stojić, brat haškog optuženika Brune Stojića, prije rata u Sarajevu imao je poznatu konobu “Šentada” i bio veliki prijatelj s Bošnjakom Nedžadom Čengićem koji se naslušao priča da Vikićevi ljudi nemaju određena materijalno-tehnička sredstva.
Sasvim legalno dobio je i oružje i municiju, granate i rakete, i uspio da ih dovede u Sarajevo. Uslov je bio samo da taj kamion “ne završi kod Muslimana u Srednjoj Bosni”, nego u Sarajevu. To su oružje, dakle, generali HVO-a poslali u Sarajevo na ime Dragana Vikića i njegove specijalne policije.
“TI SI ZA MENE NAJVEĆI BORAC”
Dragan Vikić smijenjen je 6. januara 1994., nakon vrlo konkretnih prijetnji iz političkih i obavještajnih krugova, s mjesta zapovjednika Jedinice za specijalne namjene MUP-a BiH. Jedinica je preimenovana u Specijalnu jedinicu Bosna. Svejedno, i nakon njegova odlaska, specijalce su zvali “vikićevcima”. Zanimljivo, Ivo Komšić i Stjepan Kljujić, hrvatski članovi Predsjedništva BiH, nijesu ni pisnuli kad je Vikić smijenjen. I da su govorili, vjerovatno bi on bio smijenjen, međutim, besramno su ćutali.
Nakon završetka rata i potpisivanja Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma Hrvati su optužili Vikića da je zapovijedao specijalcima koji su počinili zločin 9. januara 1994. u hrvatskom selu Šantićima, u zaselku Buhine Kuće.
– Ja sam otišao ‘94., 6. januara – izjavljivao je Vikić tvrdeći da jedinica, dok je on njome zapovijedao, nije ratovala protiv Hrvata.
Nakon što je smijenjen, odlazi na mjesto načelnika Sektora za istraživanje i borbu protiv terorizma MUP-a BiH. Poslije je bio imenovan zapovjednikom Specijalne policijske jedinice MUP-a Federacije BiH. Zanimljivo, Alija Izetbegović na samrtnoj je postelji imao potrebu da vidi Dragana Vikića.
On se dan prije Izetbegovićeve smrti, s nekoliko saboraca, zadržao kod Izetbegovića punih 45 minuta. Kad su ušli na vrata, Izetbegović je počeo pjevušiti ratnu pjesmu Mladena Vojčića Tife “Ponesi zastavu, Dragane Vikiću”.
– Možda sam ti rekao, možda nisam… Znaš, bio sam dolje u Emiratima, pitao me jedan šeik, valjda su oni vidjeli na CNN-u: ‘Kako to da ti onaj komandant nije musliman? Kakva ti je to vojska?! Diraju li te?’ – rekao je Izetbegović Vikiću u razgovoru.
– Diraju, otkad znam za sebe, ja sam u nekom kuršlusu s tim nekakvima na vlasti – odgovorio sam mu.
– Ti si za mene najveći borac za Bosnu i Hercegovinu. Ostani takav kakav jesi, uzvratio mi je Izetbegović.
Uprkos tome što su iz osiguranja stalno tražili da napuste bolesničku sobu, Izetbegović nije dao Vikiću da ode.
Pa ipak, Tužiteljstvo BiH nedavno je podiglo optužnicu protiv Vikića. Ta optužnica njega i Jusufa Pušinu, pomoćnika ministra za uniformiranu policiju BiH, Nermina Uzunovića Šoka i Mladena Čovčića, kao pripadnika rezervnog sastava Specijalne policije, tereti da su aprila 1992. u svojstvu zapovjednika policijskih snaga i izvršitelja “postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika”, odnosno da su znali i bili informisani o zarobljavanju osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti iz transportera u kvaru, na području Dobrinje.
Zarobljeni vojnici potom su ubijeni u Velikom parku, a njihova su tijela sklonjena zbog skrivanja dokaza.
Optužnica tereti Vikića da je znao sve o zločinu i da je propustio uhapsiti i sankcionisati zločine. On je samo još jedan u nizu Hrvata protiv kojeg je podignuta optužnica po zapovjednoj odgovornosti.
Takve optužnice dosada su u Sarajevu bile “rezervisane” za pripadnike HVO-a, ali one su se proširile na sve Hrvate, bez obzira pod kojom su se zastavom borili.
Izvor: Večernji.hr/autor: Ivica Radoš