EU je kroz politiku proširenja željela da ubrza demokratizaciju šestorke sa Zapadnog Balkana ali njene politike, uprkos godinama napora, nisu donijele očekivane promjene, ocijenili su autori studije „EU kao promoter stabilokratije na Zapadnom Balkanu?“
Navodi se da je proces proširenja izgubio efikasnost i politički zamah i umjesto odlučne demokratske reforme, zemlje Zapadnog Balkana polako su se razvile u stabilokratije, odnosno zemlje sa očiglednim demokratskim nedostacima, koje istovremeno tvrde da rade na demokratskim reformama i nude stabilnost, prenosi Autonomija.
Kada je riječ o Srbiji, ključno pitanje je što je EU vođena željom da se riješi sporni status Kosova bila voljna da podrži vladu u Beogradu, ili da bar ne potkopava otvoreno njen legitimet, čak i po cijenu principa fer političke konkurencije, jednakih izbornih uslova i institucionalne podjele vlasti.
U izvještaju se navodi da su organizacije civilnog društva eksplicitno, a godišnji izvještaj Evropske komisije implicitno, ukazali na demokratske nedostatke koji proističu iz sve veće akumulacije moći.
Navodi se i da je činjenica da najviši zvaničnici EU i lideri članica nikada nisu direktno ukazivali na problem.
Na taj način, piše u izvještaju, EU je propustila da pošalje jasnu poruku građanima Srbije o suštinskom problemu koji je uzrok stagnacije zemlje.
Dalje se navodi da nevoljnost da „imenuje i posrami“ odgovorne za nedovoljne reformi čini EU „nesposobnom da prepozna i reaguje“ na problem.
U izvještaju Klingendila identifikuje se osam nedostataka u EU strategijama, politikama i njihovoj primjeni za koje se vjeruje da doprinose formiranju stabilokratija.
Kako se navodi, previše tehnički pristup EU pitanju proširenja ne uspijeva da podstakne duboku političku i društvenu transformaciju a nedovoljno jasne definicije vladavine prava ometaju adekvatno prenošenje vrijednosti Unije.
Mana u strategijama i politikama EU je i neadekvatno izvještavanje o napretku reformi koje „razvodnjava“ političku realnost na Zapadnom Balkanu, kao i to što EU često ne reaguje na zastoje ili nazadovanje i tako prećutno podržava autokratske tendencije.
Ukazuje se i da EU stalno pokazuje da nije u stanju da nagradi napredak jer članice ne mogu da se dogovore, čime šteti svom kredibilitetu.
Problematičan je i pristup EU orijentisan prema liderima kojim se jačaju i legitimizuju političke elite zapadnobalkanske šestorke. Te elite, kako se dodaje, korisite podršku EU da jačaju svoju ulogu u društvu.
U analizi se dalje ukazuje na partijske odnose političkih porodica u EU i onih sa Zapadnog Balkana, koji vode podršci strankama iz regiona i kada se one ne ponašaju demokratski.
Konačno, zbog nedostatka privremenih rokova, EU nije u stanju da prati napredak reformi i poziva vlade regiona na odgovornost kada ne sprovode neophodne demokratske reforme, navodi se u analizi holandskog instituta.
Analitičari su za svaku zemlju Zapadnog Balkana naveli konkretne slučajeve kako je uticaj EU nenamjerno doprinio stvaranju stabilokratije a mana koje se najčešće javila u studijama slučaja jeste tehnički pristup EU procesu proširenja.
Kao primjeri su navedeni nesposobnost EU da uskladi interese različitih etničkih grupa u BiH, strukturne slabosti Euleksa (EULEX), pretjerano tehnički fokus u izvještajima o napretku Sjeverne Makedonije…
Analitičari holandskog instituta dali su i niz preporuka kako bi se izbjeglo dalje učvršćivanje stabilokratije i ojačala uloga EU u regionu, uključujući poboljšanje izvještavanja o napretku i komunikacije sa građanima.
Takođe se navodi da EU i njene članice treba ozbiljno da razmotre preporuke za dalju reviziju procesa proširenja kako bi se omogućila „postepena putanja pristupanja EU“ za Zapadni Balkan.
Istovremeno bi EU mogla da ubrza angažman sa Zapadnim Balkanom van okvira proširenja, da ne bi izgubila kontrolu u regionu podložnom sve jačoj konkurenciji velikih sila, preporučuje se u studiji Klingendila.