Kako je Drašković rekao, nesreće u Srbiji se ne zaboravljaju. Međutim, one se slave, pa se zbog toga i ponavljaju. Da nije bilo 27. marta, smatra on, ne bi bilo ni velike Hrvatske, ni četnika, ni partizana.
“Toga marta 1941. godine, Amerika je neutralna, Sovjetski savez je u svojevrsnom savezu sa Hitlerom. Jugoslavija je sa svih strana okružena kukastim krstom. U takvoj situaciji, pučisti, crnorukaška inteligencija i SPC uvode narod u najveću tragediju u srpskoj istoriji”, kaže Drašković.
“Ivo Andrić, naš tadašnji ambasador, lijepo kaže ‘Ničeg se nismo odrekli, a sve smo sačuvali’ za dogovor u Beču gdje bi Jugoslavija trebalo da pristupi trojnom paktu”, objasnio je.
“U istom trenutku, Ante Pavelić rekao je ‘Naša ideja o rušenju Jugoslavije je srušena. Ostaje nam jedino da se nadamo da će ludi Srbi da sruše bečki sporazum’. Nije prošlo ni dva dana, a ludi Srbi su ispunili želju jednog od najvećih naših neprijatelja”, dodaje Drašković.
Po njegovom mišljenju, jedna od stvari koje najviše iznenađuju jeste “nagli preokret i sunovrat” Slobodana Jovanovića, koji je do dva dana pred puč podržavao kneza Pavla, a onda stao na stranu pučista. I dalje nisu sasvim jasni njegovi motivi za to, iako je i sam Jovanović pred smrt priznao da je pogriješio.
Poznato je i to da je Hitler zvao Kneza Pavla “jeguljom”. Zašto je to tako?
“Hitler je govorio da mu je Knez Pavle najteži pregovarač, i da je koristio sve što je mogao da ga ubijedi da pristupi savezu sa Njemačkom. Kad god bi pomislio da izbjegavanje riječi “ne”, znači “da”, Pavle bi mu izmigoljio iz ruku kao neka klizava riba, pozivajući se na demokratske procedure koje su u Kraljevini morale da se poštuju za razliku od nacističke Njemačke”, objasnio je Drašković.
