Piše: Milivoj Bešlin,
Brehtovski rečeno: u Srbiji urla laž! Glavni provladin kriminalni tabloid je imao naslov koji je obišao svijet: Ukrajina napala Rusiju. Bravo, Vučiću!
Crna Gora je jedina zemlja na svijetu, uljučujući i samu Rusiju, gdje se uz antiratne proteste, održavaju protesti podrške zločinačkoj ruskoj agresiji nad Ukrajinom, maskirani u narativ o navodno ugroženoj „volji naroda“. Za to vrijeme potencijalni mandatar Dritan Abazović, jedini na svijetu, sastaje se u trećem danu Putinovog komadanja Ukrajine sa ruskim paravojnim formacijama u Crnoj Gori.
Banjaluka je jedini grad u Evropi u kojoj je Putinov rat za istrebljenje Ukrajinaca i nestanak najveće države na našem kontitentu, dočekan transparentima podrške. Na ćirilici i srpsko-ruskom, dakako. Prkosno usred Evrope i dalje opstaje Dodikov „Donjeck“ – na zločinu sazdana polovina teritorije suverene države Bosne i Hercegovine.
Tako srpski svijet u podršci agresorskom ratu Vladimira Putina u korist stvaranja ruskog svijeta. Već je primjećeno, veću podršku od Rusije, kremljovski diktator ima samo u srpskom svetu.
Tako srpski svet nasuprot Evrope, demokratije, slobode, mira, pravde i prava. Prepoznaje srpski svet u ubijanju ukrajinske djece, svoje četvorogodišnje „junačenje“ nad sarajevskim civilima. Njih 12.000 hiljada, od toga stotine djece (hiljade osakaćeno), nije preživjelo prethodni pokušaj stvaranja srpskog sveta.
Narod i legitimna vlada demokratske Ukrajine, ostavljeni na milost i nemilost višestruko moćnijem agresoru danas, kao i prethodnih osam godina, ali sada svima očigledno, brane slobodnu i demokratsku Evropu. Istu onu koja teško prelama da li izbacuje Putinov stroj smrti iz platnog prometa – SWIFT-a.
Prije osam i po decenija, liberalna Evropa, ostavila je demokratsku i republikansku Španiju na milost i nemilost daleko nadmoćnijem fašističkom okupatoru. Stotine dobrovoljaca iz cijelog svijeta ovih dana se prijavljuju da brane svoju slobodu u Ukrajini. Ukrajina je Španija našeg doba!
Poslije Španije, jedan od najvećih idealizama 20. vijeka bilo je Praško proljeće 1968. godine. Sa koliko se neuporedive nade i poleta Čehoslovačka budila iz dvodecenijskog poniženja i okupacione bijede. I sa kakvom je brutalnošću, pod gusjenicama ruskih tenkova, završio jedan od najkreativnijih emancipatorskih pokreta u moderno doba. Ubijene su za dugo mogućnosti za demokratski socijalizam. Sa jednakom brutalnošću, isti počinilac danas ubija ideju demokratske, slobodne, pluralne i otvorene Ukrajine. Sve ono što agresor nije i ne smije da bude.
Prvo ste izgubili čast da biste izbjegli rat, a poslije ćete izgubiti i rat, upozoravao je Čerčil evropske lidere u vrijeme kapitulantske politike pred vođom Rajha. Ima li se ovome šta dodati danas?
Vođa ruskog režima, vjerovatni budući optuženik za ratne zločine, se preračunao. Blitzkrieg nije uspio, ukrajinsko blato guta okupatorske vojnike. Napustili su ga čak i tradicionalni saveznici poput Kazahstana. I Kina je stala iza teritorijalnog integriteta Ukrajine. Evropska unija nije bila jedinstvenija, a demokratski svijet homogeniji. Kao i njegov prethodnik Milošević 1999, Putin je vjerovao da će zaplašiti i podijeliti slobodni svijet. A ujedinio je čitav svijet protiv sebe. Ruski i srpski svet protiv ostatka svijeta!
Ukrajina svojim otporom demantuje intelektualno zapuštene analitičare i brojne desne, ali i lijeve radikale, uglavnom na putinovskim jaslama, koji uzroke aktuelne agresije traže u navodnoj vjerolomnosti hladoratovskih pobjednika koji su nekom prilikom nekome, nikako da se dogovore kome, usmeno obećali neširenje NATO-a. Biće da su u vizuri prokremljovskih struktura i analitičara neprovjerena usmena obećanja mnogo vrijednija od Rezolucije UN, međunarodnog prava, kao i Bjeloveškog sporazuma (1991) i Budimpeštanskog memoranduma (1994) kojima su i Rusija i Zapad potpisima garantovali nepovredivost granica suverene Ukrajine. Uostalom, kakvo je to poimanje istorije i međunarodnih odnosa u kome manje moćne zemlje bivaju desubjektivizovane do te mjere da nemaju pravo da odlučuju čak i o svojoj sudbini, ako se to protivi volji i zakulisnim dogovorima velikih sila.
Putinova doktrina je jasna. U njegovom poimanju susjedskih odnosa, koje se mora čitati u ključu ruske istorije, može se biti: podređeni vazal ili neprijatelj predviđen za istrebljenje. U avgustu 1968. u vrijeme gaženja tenkovima suverene Čehoslovačke, moskovska Izvjestija je napisala osnove Brežnjevljeve doktrine. Putinovu je obrazložio on sam, stigmatizujući čitavu ukrajinsku naciju kao nepostojeću, primitivno određujući njene demokratski izabrane lidere kao „bandu narkomana i neonacista“. Lavrov se malo više potrudio i rekao da se princip suverenosti ne odnosi na one države koje imaju vlast koja ne predstavlja sve ljude koji u njoj žive. Teorija i intelektualna misao žale za sovjetskim vremenima kada se kremljovska vrhuška makar trudila da obrazloži svoje vojne pohode i zločine. Uzgred, u Lavrovljevu definiciju provizornih država bez prava na postojanje, mogle bi da spadaju i Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija… Ko će biti realizator Putinove doktrine u našem regionu?!
Naposletku, nastavi li kremljovski hazjajin da gubi bitku od nepokolebljivih Ukrajinaca, biće zanimljiva dinamika i unutar moskovskog „prvog prstena“. Ako je nešto pouzdano od znanja o sovjetskom i ruskom poretku, to je da sistem ne trpi nestabilnost i nepredvidivost, kao i bilo kakvu liberalizaciju i humanizaciju. Za ovo drugo nema opasnosti, ali prvi uslov konsenzusa saveza elita, Putin je ozbiljno prekršio. Svaki dan opstanka ukrajinskih branitelja, Rusija i svijet su bliži tome da duboka država i oligarsi zaključe da je potrebno vraćanje stabilnosti na uzburkanom brodu. Da li će metodi biti staljinistički ili će „prozvjerenom caru“, kako kažu Moskovljani, aparat meko, po modelu Hruščova, da objasni da je vrijeme da se malo odmori – ostaje da vidimo.
Jedno je izvjesno: slobodom Ukrajine ispisuje se ne samo sloboda Evrope, već i sloboda i pravo na život svakoga od nas. U toku je ukrajinska igra za život… svih nas.