To što je Evropska unija nagovijestila da će Ukrajina postati članica znači oživljavanje ideje proširenja Evropske unije i isto bi trebalo da se desi na Balkanu. Vrijeme je da Crna Gora učini sve da se pripremi za članstvo u Evropskoj uniji, ocijenio je bivši specijalni izaslanik SAD za Ukrajinu Kurt Volker u intervjuu za Gradsku RTV.
Ova mogućnost se otvara, ali neće biti otvorena zauvijek, pa je vrijeme za akciju – sada, ističe Volker u razgovoru za Gradsku.
Smatra da Beograd ima neriješena istorijska pitanja u regionu, pa još uvijek osjeća da je važno promovisati srpski nacionalizam. To je, kako kaže, slično onome što Rusija radi sa svojim susjedima.
Posjeta šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova samo je način da Srbija pokaže da je bliska Rusiji uprkos njenoj invaziji na Ukrajinu, a Rusija da nije sama u svijetu, ocijenio je Volker.
Dok razgovaramo, vode se bitke na istoku Ukrajine, u regionu Donbasa. Za Moskvu je, kako kažu, oslobođenje ovog regiona glavni prioritet. Bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer predložio je da Ukrajina ustupi teritoriju Rusiji kako bi okončala sukob, što je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski odbio. Da li je ovakvo rješenje moguće? Da li će Zelenski promijeniti mišljenje?
Volker: Iskreno, smatram da je veoma beskorisno i krajnje sramotno da Henri Kisindžer to kaže. Kao što je kazao predsjednik Zelenski, Ukrajinci se bore za svoje živote, za svoje domove, za svoju zemlju, a ovo je ničim neizazvan agresivni rat Rusije protiv Ukrajine, i agresiju ne treba nagraditi. Zamislite da su u drugim ratovima ljudi rekli, „Pa, Francuska bi trebala da se odrekne Alzas-Lorena, Njemačka bi trebala da ga uzme“; ili, kao što su to radili u Minhenu, sa Sudetima u Čehoslovačkoj, kada su govorili da se mogu dati Njemačkoj. To je uvijek recept za katastrofu, i za to nema osnova.
Sada, sa ovim što se događa, važno je objasniti da je predsjednik Rusije Vladimir Putin već osam godina vodio rat protiv Ukrajine. Ali to je bio sukob niskog nivoa, koji se zapravo vodio samo u regionu Donbasa i na Krimu. On je pokrenuo masovnu invaziju na Ukrajinu kako bi pokušao da je izbriše kao državu, kako bi eliminisao ukrajinsku državnost i identitet Ukrajinaca kao naroda. Putin se sada upustio u jedan oblik čišćenja u Ukrajini, sličan onom kakav smo vidjeli na Balkanu. Putinova ofanziva je pokušala da zauzme Kijev i Černigiv, Sumi i Odesu, ali je potisnuta. Rusija je prinuđena da se povuče i pregrupiše samo u istočnoj Ukrajini, gdje sada ponovo pokušava da preuzme cijeli istok zemlje. Možda ostvari neke manje uspjehe, ali neće uspjeti da zauzme čak ni čitavu istočnu Ukrajinu. Pokazalo se i da je njihova vojska daleko manje sposobna nego što je bilo ko od nas mislio.
Oni se ne bore ni za svoju zemlju, ni za svoju otadžbinu, niti za bilo kakvo uvjerenje – za razliku od Ukrajinaca. Dakle, sva motivacija i odlučnost su na strani Ukrajine. Vidjeli smo ratne zločine i zvjerstva koja su Rusi počinili u Ukrajini – neselektivna ubijanja civila, pogubljenja civila, bombardovanje bolnica, silovanje žena, ubijanje djece – apsolutno nečuvene ratne zločine koje je Rusija počinila u Ukrajini. Ukrajinci nikada neće prihvatiti da daju teritoriju. Podsjećam da, ukoliko predate teritoriju, predajete i ljude koji na njoj žive, što znači da će oni biti podvrgnuti istim zvjerstvima koje smo već vidjeli u drugim djelovima Ukrajine. Dakle, nema šanse da bi predsjednik Zelenski ili bio koji ukrajinski predsjednik ikada pristao na to.
Dakle, smatrate da bi, čak i da se tako nešto dogodi, bilo potpuno neodrživo?
Volker: Narod Ukrajine nikada ne bi prihvatio da njihovi sunarodnici budu izloženi takvim strahotama. Oni žele da se odbrane i da vrate svoju zemlju.
Dok Moskva koristi moguće članstvo Ukrajine u NATO-u kao izgovor za invaziju, čini se da Rusija ima manje problema kada je riječ o njihovom drugom susjedu, Finskoj, koja je, zajedno sa Švedskom, napravila istorijski korak i odlučila da se pridruži Alijansi. Iako smo u početku čuli neke oštre komentare predsjednika Putina na ovaj potez, vidimo izvjesnu promjenu u ovom stavu. Naime, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kazao je da nije iznenađen i da se ništa suštinski neće promijeniti. Zašto postoji ova razlika u stavu? Zašto je Ukrajina drugačija, ako ne i važnija Rusiji?
Volker: Prvo, tvrdnja da je put Ukrajine ka NATO-u ili ulazak NATO-a u Ukrajinu razlog za rat – laž je. Putin je izmislio taj razlog jer je htio da napadne Ukrajinu, jer želi da istrijebi Ukrajinu kao državu i da ona bude dio Rusije. Dakle, članstvo u NATO je samo alatka, nema veze sa realnošću. Sa druge strane, kada to jeste realnost, kao što to je slučaj sa Finskom, očigledno je da to nije mnogo važno. Nije riječ o tome. Kada je predsjednik Zelenski rekao da Ukrajina ne mora da uđe u NATO, da može biti neutralna zemlja, da li je to spriječilo Putina…? Ne, on je svakako htio da osvoji Ukrajinu. Dakle, moramo priznati da nije riječ o NATO-u. Riječ je o želji Rusije da preuzme kontrolu nad svojim susjedom i da se Ukrajinci bore protiv toga. Druga stvar – kada Finska i Švedska kažu da će se učlaniti u NATO, Rusija ne može ništa da uradi povodom toga. To su jake zemlje, članice Evropske unije, mogu da se brane. Rusija već ima problema sa vojskom u svom pokušaju da osvoji Ukrajinu. Ne mogu ništa da učine da zaustave Finsku i Švedsku, pa ne žele da se osramote tako što će se previše javno suprotstaviti.
Dakle, vjerujete da je to bio samo izgovor?
Volker: Vjerujem.
Lider Čečenije Ramzan Kadirov, poznat po svojim kontroverznim izjavama, u najmanju ruku, praktično je upozorio Poljsku da je sljedeća. Koje su stvarne opasnosti od toga da se rat prelije i na druge zemlje, posebno s obzirom na činjenicu da je Poljska članica NATO-a?
Volker: Prvo, Kadirov nije na čelu Rusije, bar za sada. Drugo, Rusi generalno govore stvari kako bi vršili uticaj, možda je Kadirov u ovoj kategoriji. Dakle, kada govore, ne obraćajte pažnju na ono što govore, zapitajte se zašto to govore. Zašto bi Kadirov rekao da je Poljska sljedeća? Zato što želi da ih spriječi da pomognu Ukrajini, jer je njihova pomoć Ukrajini značajna. Pomoć Poljske kao logističkog čvorišta, pomoć u isporuci oružja Ukrajini, pružanje moralne podrške Ukrajini, primanje više miliona raseljenih lica iz Ukrajine, koja su morala da bježe od ruskog napada… To je nešto što Rusija ne želi da vidi, jer to slabi ruske napore, i zbog toga oni prijete Poljskoj. Da li zaista namjeravaju da napadnu Poljsku, članicu NATO-a? I time uvuku NATO u sukob na strani Ukrajine? Mislim da ne.
Većina evropskih i zapadnih zemalja uvela je sankcije Rusiji, ali ima izuzetaka. Među njima je i Srbija. Predsjednik Aleksandar Vučić oklijeva da uvede sankcije i da naruši odnos sa Rusijom. Sa druge strane, Rusija će nastaviti da isporučuje plin Srbiji. Kako tumačite ovaj odnos Moskve i Beograda?
Volker: Mislim da Beograd ima neriješena istorijska pitanja u regionu. Još uvijek osjeća da je važno promovisati srpski nacionalizam, i koristi ga da promoviše stav da je Srbija na prvom mjestu u regionu. To je slično onome što Rusija radi sa svojim susjedima. Takođe postoji uticaj ruskog rukovodstva na Srbiju, kao i uticaj ruske crkve na srpsku crkvu, i to je nešto što Vučić osjeća i želi da zaštiti. Smatram da on ima koristi od Rusije za promociju ovih stavova. Ali, da budemo jasni, cijela Evropska unija je rekla da su ničim neizazvana ruska invazija i ratni zločini u Ukrajini uvreda njenim vrijednostima i interesima, i da će uvesti sankcije sve dok se Rusi ne povuku iz Ukrajine. Ako se neka zemlja nada izgradnji odnosa sa Evropom kako bi na kraju bila kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, neće ići protiv njenih sankcija i neće podrivati njen uticaj – to je potpuno pogrešan način da se približi EU.
Trebalo bi da Sergej Lavrov posjeti Beograd naredne nedjelje i da se sastane sa predsjednikom Vučićem. Šta možemo očekivati od tog sastanka?
Volker: Riječ je o simbolici. Srbija želi da pokaže da je bliska Rusiji uprkos njenoj invaziji na Ukrajinu, a Rusija da nije sama u svijetu – da, uprkos američkim i evropskim sankcijama još uvijek postoje jedna ili dvije zemlje koje žele da razgovaraju sa njom. U ovom trenutku nećete naći nijednog drugog evropskog lidera koji želi da se sastane sa Lavrovom. To je posljednja fotografija koju žele.
Kada se predsjednik Putin sastao sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Antoniom Guterešom, podsjetio je na odluku Međunarodnog suda pravde o situaciji na Kosovu. Iskoristio je to kao opravdanje za rusku okupaciju Donbasa, i kazao da je tako stvoren presedan da Lugansk i Donjeck proglase suverenitet. Da li su situacije na Kosovu i u Donbasu uporedive?
Volker: Nijesu uporedive ni na koji način. Možete proći kroz cijelu istoriju, i nema ni jedne paralele. Prvo, kada je riječ o Kosovu, imate Srbiju, čije su vojne snage, zajedno sa paravojnim, vršile invaziju, sprovodile kampanju etničkog čišćenja i pokušavale da protjeraju dio stanovništva. To je zapravo ono što Rusija radi u Donbasu – napala je Ukrajinu i izvršila invaziju na Lugansk i Donjeck. Prije rata, tamo je živjelo oko četiri miliona ljudi. Rusi su protjerali oko dva i po miliona ljudi za koje su tvrdili da ih štite, zato što govore ruski. Oni su zapravo protjerali sve ove govornike ruskog jezika iz Luganska i Donjecka. Tvrde da štite ljude iz Mariupolja, koje su pobili. Rusi su ubili više od dvadeset hiljada stanovnika Mariupolja koji su govorili ruski. Rusija radi ono što je Srbija uradila u napadu na Kosovo. To nema nikakve veze sa međunarodnom zajednicom, koja je poslije etničnog čišćenja na Kosovu pokušala da zaustavi rat. Za razliku od Kosova, koje nije moglo da se odbrani, Ukrajina može da se brani od ovoga što se sada dešava. Osam godina je samo držala liniju odbrane u istočnoj Ukrajini, ali kada je Rusija u februaru pokrenula novu invaziju, i to na cijelu Ukrajinu, oni su uzvratili i gurnuli Ruse nazad. Ukrajinci su sada odlučni da potpuno potisnu napad.
Kada pogledate priznanje Kosova kao nezavisne države, ako se sjećate, rat Srbije protiv naroda Kosova je zaustavljen 1999. godine. Tada ste imali dug period kada su ulagani razni napori da se nađe konačan status Kosova koji bi bio prihvatljiv za sve strane. Imali ste Ahtisarijeve prijedloge i proces. Postojao je i tropartijski proces SAD, EU i Rusije, gdje smo svi imali svog izaslanika – Frenka Viznera iz SAD, Volfganga Išingera iz EU, i nekog iz Rusije – i oni su pokušali da pregovaraju o rješenju. Imali smo napore u Ujedinjenim nacijama da pregovaramo o rješenju. Imamo direktne kontankte između Kosovara i Srba, i tek nakon sedam godina pokušavanja da se nađe rješenje, na kraju smo rekli da rješenje nije moguće, i samo Kosovo je proglasilo nezavisnost. Opet, to nije slično situaciji u Ukrajini, gdje je Rusija izvršila invaziju, uspostavila marionetsku vladu, a onda pokušala to da preokrene i da kaže da su to nezavisne države koje oni priznaju. Putinova tvrdnja da ovdje postoji bilo kakva paralela je cinična i ne baš sofisticirana zloupotreba istorije.
Kada već govorimo o paralelama, da li vidite neke paralele između Rusije i Srbije, kada je riječ o odnosu prema njihovim manjim susjedima?
Volker: Da, nažalost. Srbija je napala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i izvršila etničko čišćenje, i to je veoma slično onome što Rusija sada radi. Bilo da je riječ o oduzimanju djelova Gruzije i Ukrajine ili o nastavku okupacije djelova Moldavije. Srbija je izašla iz ratne faze, ali i dalje postoji šovinizam, koji dolazi od srpskog nacionalizma, koji i dalje narušava suverenitet i nezavisnost nekih njenih susjeda, uključujući i Crnu Goru. Ali posebno mislimo na Kosovo. Veoma smo zabrinuti i zbog napora da se destabilizuje Bosna i Hercegovina podrškom nezavisnoj Republici Srpskoj. Dakle, ovaj pritisak srpskog nacionalizma nastavlja da negativno utiče na region.
Šta je sa crkvom? Kakve paralele vidite između Ruske pravoslavne crkve i Crkve Srbije i načina na koje su one instrumentalizovane?
Volker: Upravo je to riječ koju sam htio da upotrijebim. Ruska pravoslavna crkva nije nezavisna. Putin i Kremlj je koriste kao instrument ruske hipernacionalističke agresije protiv njenih susjeda. Uzmimo slučaj Ukrajine. Ukrajinska pravoslavna crkva je bila nezavisna pravoslavna crkva, starija od Ruske crkve, nezavisna stotinama godina. U jednom trenutku je integrisana u Rusku pravoslavnu crkvu, kada je Rusko carstvo zauzelo Ukrajinu. Kada je Ukrajina obnovila nezavisnost, Ukrajinci su rekli: „Mi želimo da povratimo i našu crkvu, nismo zadovoljni što je Moskva naša kapija do Boga, želimo da nam se vrati sopstvena crkva“, a vaseljenski patrijarh Vartolomej u Istanbulu dao je autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi. Situacija je veoma slična kao u Crnoj Gori, gdje ste vjekovima imali nezavisnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja je u relativno novijoj istoriji integrisana u Srpsku pravoslavnu crkvu. Sada Vlada Srbije instrumentalizuje tu crkvu, koristi je kao instrument srpske nacionalne politike. Ruska pravoslavna crkva čak pomaže Srpskoj crkvi, kako bi to olakšali. Zabrinjavajuće je što se religija koristi kao instrument nacionalne moći i nacionalinih planova. Kao što znate, u Sjedinjenim Američkim Državama imamo veoma čvrsto pravilo odvojenosti crkve od države, jer ne pripadaju svi ljudi istoj religiji, ne žele svi ljudi da im se nameću iste stvari. U redu je da ljudi biraju svoju vjeru, da budu, recimo, Srbi pravoslavci, ili da budu katolici ili muslimani, to je lični izbor. Ali ne smije postojati crkva koja se instrumentalizuje kao dio državne politike, posebno u cilju unapređenja državnih interesa protiv svojih susjeda.
Govoreći o načinima na koje Srbija može da izvrši pritisak na svoje susjede – imamo inicijativu Otvoreni Balkan, koju su neki okarakterisali kao korak u pogrešnom smjeru, kada je riječ o putu ka članstvu u Evropskoj uniji. Ova inicijativa je takođe okarakterisana kao plodno tlo za nacionalističke ideje poput Velike Srbije i Velike Albanije. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
Volker: Kao prvo, jedini izbor za Evropu su NATO i Evropska unija. To su institucije koje su velike i značajne, koje u Evropi postavljaju ekonomske, regulatorne i političke standarde, ili, u slučaju NATO-a, bezbjednosne standarde i saradnju. Dakle, sve što je protivno evroatlantskom putu, ne pomaže dugoročno ljudima u zemlji ili regionu. Drugo, instrumenti inicijative Otvoreni Balkan su dobri. Ideja otvorene trgovine, slobodnog kretanja ljudi i robe, saradnje među državama – to su dobre stvari. Ovo svako treba da želi. Ali se to mora raditi na način koji ne štiti neuspjeh u rješavanju političkih problema u regionu. To je razlog što su oni popularni u nekim krugovima, zato što skidaju pritisak sa situacije sa Kosovom. Srbija mora da se pomiri sa nezavisnim Kosovom. Takođe, da li su sve zemlje u regionu podjednako uključene u ovo slobodno kretanje robe i ljudi? Ili je to selektivno? I zašto je selektivno? Ovo jesu dobri instrumenti, mislim da niko ne može da kaže da je slobodno kretanje ljudi i robe loša stvar – ali se to mora raditi na inkluzivoj osnovi, uz poštovanje svih u regionu, što bi dovelo do članstva zemalja regiona u EU i NATO-u.
Kako gledate na poziciju nove Vlade u Crnoj Gori u odnosu na ovo o čemu smo razgovarali, i u odnosu na inicijativu Otvoreni Balkan? Čini se da postoje oprečni stavovi.
Volker: Mislim da je stav premijera o tome vrlo jasan, on to podržava. On to podržava, kako kaže, jer ne želi da bude prepreka regionalnoj saradnji, koju želi da podrži. To je čin vrijedan hvale, razumijem tu perspektivu. Istovremeno, mislim da vlast u Srbiji instrumentalizuje i ovu inicijativu kako bi izbjegla da se bavi političkim pitanjima kojima bi trebalo da se bavi, odnosno Kosovom kao nezavisnom državom, kao i integracijom u NATO i u Evropsku uniju.
To me dovodi do posljednjeg pitanja za danas. U vezi s novom vladom Crnoj Gori, kakva su Vaša očekivanja, posebno kada je riječ o putu ka EU?
Volker: Hvala Vam što ste postavili to pitanje, jer mislim da je ovo jedna od najvažnijih stvari koju ljudi tek treba da internalizuju u Evropi, a koja će se desiti. Mislim na rusku invaziju na Ukrajinu, na brutalnosti i ratne zločine, i sve što je dio te agresije – sve to je pokrenulo neke suštinske promjene. Evropska unija je uglavnom spavala, u velikoj mjeri umorna od proširenja; Sjedinjene Američke Države su se uglavnom povukle, želeći da se okrenu ka Aziji. Svi misle da su to problemi koji postoje, a koje ne moramo da shvatamo ozbiljno. To se sve promijenilo. Rusija će iz rata sa Ukrajinom izaći kao umanjena država, sa slabijom vojskom – ruska vojska je već za trećinu slabija nego što je bila prije invazije, i Rusija će vjerovatno uništiti više od polovine svoje borbene moći prije nego što odustanu. Rusija će takođe iz rata izaći ekonomski oslabljena – njen BDP je već zbog sankcija smanjen za 10 do 20 odsto, i biće još manji naredne godine. Evropa preduzima poteze da prestane sa kupovinom ruske nafte. To će se desiti ovog ljeta, bez Mađarske. Takođe se govori o prekidu uvoza ruskog plina, što će se desiti malo kasnije. Mislim da su sada ozbiljni, ali vidjećemo kako će se to odigrati. Rusija će biti izopštena, biće podvrgnuta sankcijama i međunarodnoj izolaciji sve dok je Vladimir Putin na vlasti, i sve dok njihove snage okupiraju djelove Ukrajine, i dokle god njihovi ratni zločini ne budu kažnjeni.
Drugo, Ukrajina će izaći kao nezavisna, suverena, sigurna evropska demokratija. Ovo je osnovno. Prije samo šest mjeseci, Brisel nije tako gledao na Ukrajinu. Na nju se gledalo kao komplikovanu, postsovjetsku, beznadežno korumpiranu. To više nije percepcija Ukrajine. Percepcija je sada narod i država koji su evropski, koji se bore i brane i koji imaju pravo da budu dio Evrope kao bilo ko drugi.
Treće, kao što smo pričali, Finska i Švedska ulaze u NATO. Ono što oni govore ulaskom u Alijansu jeste da više nije bezbjedno biti neutralan u Evropi. To su dvije najmoćnije neutralne države u Evropi – Švedska je bila nesvrstana 200 godina. A sada, nakon ruske agresije i ratnih zločina i napada na civile, ove zemlje kažu: „Ne više. Nije bezbjedno. Moramo da budemo dio jedinog saveza koji pruža zaštitu, a to je NATO“. To znači da, kada gledate u budućnost, Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Kosovo, Bosna i Hercegovina – i ove zemlje moraju postati dio Sjeveroatlantskog saveza. Sive zone u Evropi ne smiju više da postoje. Sive zone su poziv na nevolje i nasilje, kao što su Putinovi napadi na Ukrajinu. Ne možemo više da imamo sive zone.
Četvrto, Evropska unija je već nagovijestila da će Ukrajina postati članica. To znači oživljavanje ideje proširenja Evropske unije, i isto bi trebalo da se desi i na Balkanu. Ovo bi značilo otvaranje prostora za Crnu Goru, za Sjevernu Makedoniju, za druge, da kažu: „Konačno je došlo vrijeme. Možemo da počnemo da zatvaramo političke i ekonomske sive zone i da te zemlje pustimo u Evropsku uniju“. Niko vam ne može reći koji je vremenski okvir, kako to tačno funkcioniše. Ali smatram da, ako pogledate ove velike sile koje je pokrenula nepromišljena ruska invazija na Ukrajinu, to je trend koji se dešava, i sada je hitno, iskreno, da zemlje poput Crne Gore ovdje na Balkanu, poput Gruzije na Kavkazu, budu spremne. Vrijeme je da učinimo sve da se pripremimo za članstvo u Evropskoj uniji u slučaju Crne Gore, odnosno za članstvo u NATO-u u slučaju Gruzije. Ovaj prozor se otvara, ali neće biti otvoren zauvijek, pa je vrijeme za akciju – sada.