Perović: Nije sve u koritu, Čojstva nema kod onih koji služe tuđinu i rade protiv svoje domovine

Kako kaže izreka, najdalje se stiže puzeći, ali kako reče Maksim Gorki, ko je rođen da gmiže lećeti ne može. Da nema ipak tih naših uzleta, čovječanstvo bi zaista bilo uskraćeno za veliku, moralnu, istinsku borbu za slobodarstvo. Ništa tu malu svjetsku enklavu nije uspjelo privući da se potčini i da se prizna nekome. Sami doprinos Crnojevića, koji nijesu ustukli pred Mehmedom II Osvajačem koji je osvojio i Konstantinopolj, a jednom prilikom rekao: Sa svima bih se mogao pomiriti, osim sa Ivanom Crnojevićem. Nije lako biti Crnogorac, nositi na plećima moralna i etička pitanja i nasljeđe i brinuti o tome šta ostavljaš svojim potomcima. Jer, nije sve u koritu nešto je i u imenu i u značenju i cijeni slobode.

Svaka generacija u novijoj istoriji Crne Gore ponaša se kao da od nje počinje povijest, a sadašnji trenutak, uoči ovog navodno “prvog slobodnog popisa” nakon svih “neslobodnih”, obilježavaju izmišljotine i smišljanje novih tradicija, sa ciljem asimilacije Crnogoraca i uništavanja naše kulturne i sakralne baštine, tvrdi gost današnje Drugačije radio veze, kulturolog, publicista i dobitnik Trinaestojulske nagrade Dragan B. Perović.

Perović dodaje kako je laž da je ovaj popis prvi “slobodni” samo jedna u nizu, jer je popis iz 1909. dokaz da se nacionalna struktura nije dovodila u pitanje, već samo vjerska.

– Taj popis iznjedrio je podatak da je u Crnoj Gori bilo više od 90% pravoslavnih Crnogoraca, koje su i tada oni koji su poricali crnogorski identitet smatrali Srbima, jer je među negatorima vladalo uvjerenje da biti pravoslavne vjeroispovijesti automatski znači biti Srbin. Međutim, zaboravljaju da je tada u Crnoj Gori postojala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, koja je, kao i crnogorska država, poništena odlukom Podgoričke skupštine 1918.”, kaže Perović.

Posrbljavanja “svega i svačega” stide se svi časni Srbi

Perović pojašnjava da je sadašnji trend posrbljavanja “svega i svačega”, ono čega se stide i svi časni Srbi, koji se dostojanstveno bave faktima i naukom. Kao ilustraciju pretrajavanja politike isforsiranog posrbljavanja citira Vitnija Vorena sa Mirovne konferencije u Parizu, nakon Prvog svjetskog rata:

– Srbija je uspješno lagala, a savjest čovječanstva koje mrzi laž još to nije razotkrilo’. I on je, dakle, prosto bio fasciniran načinom kako lažu i plasiraju laži kroz štampu i preko svojih agenata, i kaže: ‘Loza Karađorđevića nikada ne bi uspjela toliko koliko jeste, bez usluga ljudi koji su od intrige napravili pravu umjetnost’.”

Gost Antene M podsjeća da je i srpski lider Dobrica Ćosić, ipak, bio svjestan takvog djelovanja izgovorivši čuvenu rečenicu “Laž je srpski državni interes”.

Perović podsjeća da je 1905. na popisu sprovedenom u Bugarskoj zabilježeno 300 Crnogoraca koji su se tako nacionalno izjasnili, kao i da govore Crnogorskim kao maternjim jezikom.

– Onda vam je jasno da su iz svoje zemlje ponijeli samo ono što istinski ośećaju, bez da ih je iko na to nagovarao ili ih forsirao da se tako izjasne. Međutim, danas se sva ta naučna dokumenta ne prihvataju, a siledžijski se plasiraju izmišljotine.”

Perović naglašava da su svi popisi od 1948. bili slobodnog karaktera, a komuniste je, naglašava, najmanje interesovala borba za nacionalno i vjersko pitanje.

– Mnogo puta sam govorio da je veliki broj naših problema došao odatle što je kod mnogih komunista ispod crvene petokrake kucalo bijelo srce. Ne treba zaboraviti da su prvi komunisti u Crnoj Gori bili razočarani bjelaši. Kada su se susreli sa onim što su proklamovali, odnosno da od ujedinjenja na ravnopravnoj i bratskoj osnovi nije bilo ništa, okrenuli su se nekoj drugoj ideologiji – velikoj Rusiji”, objašnjava Perović.

Kapele na Lovćenu nema u Njegoševom testamentu

Često se u anticrnogorskom narativu spominje Njegoševa kapela na Lovćenu, kao kobajagi zavjet iz Njegoševog testamenta, koju negatori crnogorske kulturne baštine i pristalice propagande Crkve Srbije nastoje da ostvare. Ipak, činjenice, na koje je ukazala Antena M u nedavno objavljenom tekstu u okviru kojeg je objavljen i sam testament, kažu drugačije. Ističe to i Perović:

– Njegošev testament podijeljen je na dva dijela: prvi, uvodni, koji je čisto spiritualni, đe pokazuje da Njegoš faktički nikad nije bio okrenut klerikalnoj strani – u prvom pasusu pravi jednu jeretičku grešku, kazavši ‘Hvala ti,  Gospode jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio’. Smrtni grijeh u hrišćanstvu je gordost, a on to ovdje upravo čini.

U drugom dijelu samo pominje da ostavlja svoje nasljeđe Danilu Stankovom i da ostavlja svotu novca da bi se koliko-toliko priskočilo u nuždi ‘kukavnome, no u isto vrijeme viteškome narodu crnogorskom’. Ne spominje, niti ostavlja ništa ni za crkve ni za manastire. A o svome vladičestvu je Vuku Karadžiću jednom rekao: ‘Nijesam ja, Vuče duhovni pastir, no sam ja svjetovni vladika’. Vrlo je zanimljivo i to da iza njega nije ostala nijedna crkvena poslanica ili uputstvo, a sačuvano je više od 1700 njegovih pisama.”

Masovnije školovanje crnogorske omladine na srpskim katedrama seže s početka 19. vijeka. Postoje svjedočanstva da su se crnogorski studenti grupisali u tajna udruženja, a čiji su se članovi izjašnjavali kao Srbi, kako bi imali isti tretman kao i srbijanski studenti. Perović u našoj Drugačijoj radio vezi opisuje djelovanje tih udruženja nakon perioda školovanja:

– Početkom 20. vijeka osnovana su tajna udruženja koja su dobila prava kao i domaći sinovi – besplatno školovanje, stipendije, potpore, itd. Kasnije su se te generacije vratile u Crnu Goru sa bombama, a objavili su i onu čuvenu knjigu ‘Nekoliko slika iz krvavog albuma Petrovića Njegoša’. Petra II oni nazivaju ‘Grobarom srpskoga imena’, ‘Krvožednim gadnim mitronoscem’, “Franzavi krvolok’ (Franza/Franca – francuska bolest, sifilis), ‘Glavom pod bradom bez obraza’, ‘Najsramniji hrišćanski sveštenik’, a o Gorskom vijencu kažu da ga je pisao u doba kada je svaki Crnogorac bio ‘glup, prost i fanatik, te nije znao da ocijeni šarlatanstvo, laži i zločinstva Vladike Rada. Pored svega, Njegoš je optužen da je začetnik ubitačnog crnogorskog separatizma. Zatim su poručili Vladici Radu: ‘Neka počiva na Lovćenu, jer zbilja, kao da mu je Bog naredio da na samrtnom času izabere to mjesto za vječiti boravak među zvijerima i na tom svijetu, kao što je sam bio zvijer i razvratnik naovamo’.”

“Crnogorci” ponosni na podaništvo Beogradu?!

Perović govori i o patriotizmu, koji je u današnjem narativu postao nevidljiva kategorija, jer, kako ukazuje, postoji ogroman broj Crnogoraca koji je ponosan na to što služi Beogradu.

– Ipak, fanatična potreba Crnogorca da živi slobodno je itekako živa, a slobodarstvo je negacija ropskom mentalitetu. Oni koji ne baštine crnogorske vrijednosti kao što su sloboda i čojstvo, oni se svojim podaništvom diče”, naglašava Perović i na to nadovezuje bilješke Sretena Perovića:

– Ima i u drugim sredinama i kod drugih susjednih i dalekih naroda obilje predrasuda o Crnoj Gori i Crnogorcima, ali ni u jednoj sredini nema toliko netrpeljivosti, netolerancije, pizme i krivotvorenja pravde i istine kao što ima u tekstovima odrođenih Crnogoraca kojima se i u zemlji i inozemstvu čini da je lakše i isplativije živjeti kao sluga moćnog gospodara, nego gospodariti samim sobom i služiti plemenitim poduhvatima za opšte dobro, za dobro drugih, za spokojniji i sadržajniji život onih nas nasljeđuju.”

Perović napominje i da je najveću žrtvu, uz Crnogorce u ovakvom položaju, nosio i srpski narod birajući da ih predstavljaju oni koji to nikako ne zaslužuju.

Rane crnogorskog naroda posljedica metastaze ruske imperijalne politike

Rane našeg roda posljedica su metastaza ruske politike, smatra Perović, koji napominje da na primjeru Crne Gore možemo pratiti kontinuitet ruske imperijalne politike.

– Rusi su se prema nama ponašali kao velika imperijalna sila – normalno je da nam nikada nijesu bili prijatelji, već samo osvajači koji su u svemu gledali vlastiti interes. Skadar je žrtva upravo takve, imperijalističke politike, kojom je bilo planiralo eliminisanje Kralja Nikole. On je živio zabludu od kada su mu Rusi poklonili Milutinovu sablju, za koju Radoš Ratković kaže da je to sablja koja je pośekla Crnu Goru. I Nikola je naśeo na mit…” objašnjava Perović i dodaje kako se kasnije pokazalo da je ta sablja, zapravo, tatarskog porijekla.

Aleksandar Nevski – od Tatara, preko Bugara, do Vasojevića

Sjutra će, u Nikšiću i u Andrijevici biti otkriven spomenik Aleksandru Nevskom, kome su se navodno Vasojevići stalno molili i koji im se, jednom prilikom u nekoj neimenovanoj bici, tobože ukazao.

Perović taj potez komentariše na sljedeći način:

– To je kada ih uhvatiš u laži, pa se prićute nekoliko godina. To je ruska linija od ranije, velikoruska strategija, jer Nevski je u Rusiji proglašen za najveću ličnost ruske istorije uz Petra Velikog. Nevski je bio vazal tatarski, Tatari su mu dali na upravu jedan dio Moskovije. U jednoj bici poslije njegove smrti, koju su tatarska plemena dobila, oni rekoše da im se ukazao Aleksandar Nevski. On se ukazivao u Rusiji, možda u Bugarskoj, a najednom i u Vasojevićima.”

Perović ironiočnoi dodaje da ne zna što se “ukazalo Pavlu Rovinskom“, koji je dugo vremena boravio baš u Vasojevićima, i svjedoči kako su se ljudi toga plemena bez poštovanja odnosili prema Srbijancima, smatrajući ih za “tuđ elemenat kojeg nikako da se oslobode.”

Prisjetivši se, u kontekstu velikosrpskih pretenzija, tvorca velikosrpske ideje Ilije Garašanina, Perović pojašnjava da je misiju Milana Petrovića Piroćanca koji je na našim prostorima djelovao, Ilija ocijenio kao neuspješnu.

– Njemu je možda bilo neuspješno zato što je ovaj pokazivao veliki animozitet prema Crnoj Gori i nije mogao da skrije  veliku mržnju prema Crnogorcima, ali kao veoma obrazovan i pametan oficir postavio je dobru matricu i njegova misija dala je rezultate evo sto godina kasnije”, kaže Perović.

Crnogorski jezik – istorijski utemeljna kategorija na meti negatora svega crnogorskog

U svijetlu nedavne najave predsjednika Skupštine Andrije Mandića da će doći do promjene Ustava ukoliko se ustvrdi da se veliki dio građana izjasni da govori Srpskim jezikom, Perović objašnjava da mu nije jasno zbog čega toliki atak sada na kategoriju koja je čvrsto istorijski utemeljena.

– Sada je postao trend da se Crnogorski jezik izvrne kao nešto neutemeljeno ali hajde da krenemo od najbitnijih stvari, koje je Ljuba Nenadović konstatovao: ‘U svim školama jezik je Crnogorski! Umnogome različan i od jezika na kojem je Biblija prevedena. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda posle sto godina između ta dva jezika biće veća razlika, nego što je između Portugalskog i Španskog’. Ljubu ne možemo optužiti da je bio crnogorski separatista nikako”, objašnjava Perović.

Perović napominje da su se Lazar Tomanović i Jovan Pavlović još 1884. u listu “Crnogorac” zalagali da Crnogorci treba da pišu po eufoniji, odnosno onako kako govore, i za uvođenje grafema s i z.

– Dakle, nije ga izmislio naš drug Adnan”, ironičan je Perović pa dodaje:

– Ni najveća stradanja, izdaje, laži i podmetačine nijesu mogli da potru taj najveći crnogorski ideal i moralnu kategoriju, a to je slobodarstvo. To nas je uzvisilo nad drugima i to je pravilo razliku i pravi je i danas, jer moramo reći da čojstvo ne postoji kod onih koji služe tuđinu i rade protiv svoje domovine.”

Nije sve u koritu – nešto je i u imenu i u značenju i cijeni slobode

Na posljednje, hipotetičko pitanje: zašto bi bilo loše za svijet kada na planeti ne bi bilo Crnogoraca, Perović odgovara:

– Kako kaže izreka, najdalje se stiže puzeći, ali kako reče Maksim Gorki, ko je rođen da gmiže lećeti ne može. Da nema tih naših uzleta, čovječanstvo bi zaista bilo uskraćeno za veliku, moralnu, istinsku borbu za slobodarstvo. Ništa tu malu svjetsku enklavu nije uspjelo privući da se potčini i da se prizna nekome. Samo uzmite doprinos Crnojevića, koji nijesu ustukli pred Mehmedom II Osvajačem koji je osvojio i Konstantinopolj, a jednom prilikom rekao: Sa svima bih se mogao pomiriti, osim sa Ivanom Crnojevićem. Nije lako biti Crnogorac, nositi na plećima moralna i etička pitanja i nasljeđe i brinuti o tome šta ostavljaš svojim potomcima. Jer, nije sve u koritu – nešto je i u imenu i u značenju i cijeni slobode.”