Crna Gora sve je manja. Sve je manje Crne Gore

Piše: Andrej Nikolaidis

Crna Gora se smanjuje. Granice jedne države nisu označene njenim zastavama. Država se prostire do tamo gdje važe njeni zakoni.

Države bezakonja tek su teritorije, kojima ne upravljaju vlade, nego razbojničke družine. I na teritorijama, dakako, vlada neki zakon – obično nepisani: neka vrsta kodeksa. Ali tom zakonu ime nije Ustav. Uzgred, u razornoj kritici države Sveti Augustin naglasak ne stavlja na pravo, nego na pravdu. Jer pravo je često nepravedno: pravo je često instrument nepravde. Pravo uvijek radi za vladajuću klasu, kastu ili etničku grupu koja kontroliše državni aparat. Sveti Augustin veli da i razbojničke družine (a država je, ako nema pravde, tek razbojnička družina, naglašava) plijen dijele na osnovu nekih pravila, dakle takoreći zakona.

Na dobrom dijelu Crne Gore zakoni Crne Gore ne važe. Imovina SPC i sama SPC je, recimo, postala eksteritorijalna još za vladavine DPS-a.

U Andrijevici i Šavniku pravni poredak Crne Gore je suspendovan. U ta dva grada ne funkcioniše izborni sistem. Ne važe zakoni koji definišu politički sistem ove države.

U Nikšiću i Pljevljima ne važi ustav Crne Gore, njegove odredbe koje državu definišu kao sekularnu. Da važi, Sveti Vasilije ne bi mogao biti slava grada Nikšića, niti bi Sveta Petka mogla biti dan opštine Pljevlja. Kao što je svojevremeno naglasio Marko Kovačević, prije Nikšića slavu grada proglasila je DPS-ova odbornička većina na Žabljaku.

Razdržavljenje Crne Gore i njeno svođenje na teritoriju, i to teritoriju koja nije definisana čak ni nepisanim zakonima, nego etničkom pripadnošću stanovništva (ne građana: stanovništva, odnosno naaaaaaroda) koje je naseljava, sprovodi kako lokalna, tako i državna vlast. Između ostalog, zato je donesen neustavni i veleizdajnički Temeljni ugovor sa SPC. Zato je Skupština pod vođstvom Đurović donosila neustavne zakone i odluke.

Kako će Vučić dalje voditi specijalnu operaciju u Crnoj Gori, zavisi od odnosa političkih snaga u vladi i parlamentu. Jedna od opcija je, svakako, bosnizacija Crne Gore. Pod tim mislim na dalju degrađanizaciju (dakako i desekularizaciju) te uspostavu etničkog kao ultimativnog političkog, kao što je to slučaj u Bosni. Bude li tako, Vučić će ići na promjenu Ustava Crne Gore u dijelu koji državu definiše kao građansku. Pravno će uobličiti tezu o konstitutivnom srpskom narodu. Kao što danas javno zahtijeva etničku zastupljenost u vladi, sutra je može tražiti i u parlamentu. To može podrazumijevati i uspostavu Doma naroda u parlamentu Crne Gore. Sve te mogućnosti već je, što direktno, što između redova, najavio bivši Demokratski front.

Ako u Crnoj Gori ima nekoga ko je voljan i spreman boriti se protiv toga, u toj borbi može biti dragocjeno upravo bosansko iskustvo.

Nedavna presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u „slučaju Kovačević“, kao i presuda tog suda u slučaju „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“ jasan su putokaz.

Da podsjetim: građani BiH, Dervo Sejdić i Jakob Finci, godine 2006. podnijeli su tužbu protiv države Bosne i Hercegovine, jer su kao pripadnici nacionalnih manjina – kao Rom i Jevrej – bili onemogućeni da budu birani u Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Pravo da tu budu birani važi samo za pripadnike takozvanih „konstitutivnih naroda“ – Bošnjake, Srbe i Hrvate. To je očito diskriminatorno i sud u Strazburu tako je i presudio. Iako je Bosna i Hercegovina na to bila obavezna, presuda nikada nije sprovedena. Ustav koji favorizuje konstitutivne narode i praktično definiše da građani moraju glasati samo za predstavnike svog naroda nužno je diskriminatoran.

Tužbu protiv Bosne i Hercegovine istom je sudu podnio i Slaven Kovačević. Sud u Strazburu presudio je u njegovu korist.

Šta ta presuda znači?

Između ostalog, znači da Ustav BiH, upravo u onom dijelu koji bi Vučić mogao iskopirati i u Crnoj Gori, garantuje nasilje nad ljudskim pravima građana BiH. Etničko glasanje je nedopustivo. Takvo glasanje ne znači “legitimno predstavljanje”. Naprotiv, takvo glasanje je antidemokratski barbarizam. Dakle, takvo glasanje je sve samo ne legitimno. A budući da je Bosna i Hercegovina dužna sprovoditi odluke Suda u Strazburu, takvo glasanje ne bi smjelo biti ni legalno.

Dalje; presuda iz Strazbura znači i da je Visoki predstavnik svojim odlukama, koje su za cilj imale jačanje, tačnije armiranje koncepta etničkog glasanja, odlučno doprinio kršenju ljudskih prava u BiH.

Ustav BiH mora biti promijenjen. Da bi se to desilo, za promjene mora glasati dvotrećinska većina u državnom parlamentu. Postoji li ta većina? Ne. Šta to znači? To je prosto: znači da politička elita u BiH insistira na barbarizmu i kršenju ljudskih prava, kao i nesprovođenju odluka Suda u Strazburu. Istovremeno, ta većina, koja odbija sprovesti evropske presude, drvi o evropskim integracijama. Masovno kršenje ljudskih prava, čak ni u najcrnjem cinizmu, ne spada u evropske vrijednosti. Kao što u evropske vrijednosti ne spada ni “legitimno predstavljanje”. A u šta to spada? U plemenske vrijednosti.

Šta će, kako će dalje Visoki predstavnik? Hoće li se držati Ustava BiH ili presude iz Strazbura? Hoće li u BiH on braniti evropski, ili plemenski koncept?

Ustav niti jedne države ne može biti iznad koncepta ljudskih prava, koja su univerzalna. Ne samo da niko nema obavezu da brani diskriminatorne odredbe Ustava, nego svako ima etičku obavezu da bude protiv diskriminacije. To što je aparthejd u Južnoj Africi bio ustavan branitelje aparthejda nije činilo manjim fašistima.

Bude li Vučić preko svoje ovdašnje posluge mijenjao Ustav Crne Gore po modelu koji već postoji u BiH, taj će Ustav biti diskriminatoran i antievropski. Navodna odbrana vladavine prava, po kojoj se Ustav kao najviši pravni akt ima sprovoditi bez obzira na njegovu diskriminatornu prirodu, jeftino je lukavstvo uma. Insistiranje na sprovođenju diskriminatornih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, ili sutra Vučićeve Crne Gore, ne znači braniti pravo, nego braniti pravo na diskriminaciju.

Dakle. Moje skromno mišljenje je da se protiv onoga što Vučić radi u Crnoj Gori ne treba boriti nikakvim crnogorskim nacionalizmom i pratećom nesnošljivom patetikom. Nego se treba koncentrisati na kršenja ljudskih prava i evropskih konvencija. Recimo: odluka u slučaju Pljevlja je diskriminatorna prema nepravoslavcima. Jedna riječ: Strazbur.