piše: Dragan Ambrozić
Danas je moguće rekonstruisati događaje koji su doveli do toga da Vudstok postane dosad najuticajniji održani muzički festival, ali nije moguće rekonstruisati njegov duh. On ostaje nedostižan ideal za sve koji idu na festivale ili ih organizuju – i tako i treba da bude
Vudstok je jedan od najvećih mitova rok kulture. Da stvar bude zanimljivija, on nije nikakva priča iz druge ruke, nego stvaran događaj koji se stvarno desio i u kome je učestvovalo oko 500.000 ljudi. Tokom tri dana, ljeta 1969, festival koji je okupio skoro sve najbolje u rokenrolu tog trenutka, doveo je mlade iz cijele Amerike na pastoralnu lokaciju poznatu kao Vudstok (mada je tačna odrednica: farma Betel, Vajt Lejk, država Njujork).
Najavljen ambiciozno kao “tri dana muzike i umjetnosti”, pretvorio se u nezapamćeno generacijsko hodočašće, na koje su uglavnom mladi ljudi došli sa svih strana, ne bi li bili zajedno. Onog momenta kad ih se okupilo neočekivanih pola miliona, svima je postalo jasno da se dešava nešto vanserijski važno, događaj koji je mnogo više od skupa muzičara i druženja publike u prirodi. Nikad se ni prije ni kasnije nije u tim razmerama desilo takvo jedinstvo jednih i drugih, povezanih dotad neizrečenom potrebom da se javno i masovno kaže kako se nešto hitno mora promijeniti, posebno u Zapadnom svijetu.
Većina velikih muzičara tog doba bila je mlada kao i publika, u svojim dvadesetim, okružena odbacivanjem od strane starije generacije, pod zakonskom obavezom da se odazove regrutaciji u američku nacionalnu armiju (tad još nije bila profesionalizovana), sistematski transportovana već godinama u neki nepoznati azijski rat – koji je i tako vjerovatno služio samo tome da industrija SAD dobije novi razvojni impuls. Na sceni su se tako smjenjivali mladići i djevojke, govoreći sličnim slengom i obučeni isto kao i prisutni u nepreglednoj masi. Sama činjenica da su bili tako bliski govorila je o tome da se promjena o kojoj je bila riječ već dešava, svuda okolo, i da oni nisu bili manjina, kao što se vjerovalo – svaka rok grupa koja se pojavila bila je samo nova manifestacija nečega što se više nije moglo zaustaviti u svojoj šarolikoj, tako ljudskoj raznolikosti.
FARMA SPASA
Događaj je nadrastao samu poslovnu ideju, pa i pokretače, i mogao je samo te godine da se odvija na tako predivno nekontrolisan način – kao slučajan susret ogromnog broja ljudi na jednom mjestu, neka vrsta pra-flash-moba – a da ostane relativno bezbjedan, mada nikakvo obezbjeđenje nije bilo angažovano i policija se nije usudila da priđe ni blizu.
Četiri glavna zavjerenika iza ove priče (Majkl Lang, Arti Kornfeld, Džon Roberts, Džoel Rozenman) na početku su namjeravali da naprave muzički hepening na kome bi okrenuli uloženi novac i zaradili dovoljno da sagrade studio u Vudstoku, gdje bi kasnije dovodili bendove da snimaju – što je legitiman biznis plan. U tu svrhu su stvarno krenuli da zovu ugledne grupe – a kako niko nikad u poslu nije čuo za pomenute klince – njihovi menadžeri su ih manje-više odrali, tražeći povećane honorare, uglavnom ranga tadašnjih 15.000 dolara, dok je Džimi Hendriks bezobrazno zahtijevao čak 50.000, kao velika zvijezda (prim. aut.: u današnjim parama, to je relativno skroman iznos za jednog hedlajnera – očigledno još niko nije shvatao koliko se može zaraditi na ovakvim manifestacijama).
Problemi neukih pridošlica na koncertno tržište nastavili su se sa izborom lokacije – prvobitni izabrani gradić Midltaun u Orindž Kauntiju, država Njujork, uskratio im je dobrodošlicu onog časa kad su se pojavili angažovani radnici da uređuju prostor, svi odreda dugokosi i skloni “duvanju”.
No, izgled radne snage ludom srećom nije prepao vlasnika obližnje ogromne farme Betel, gospodina Maksa Jazgura, koji je mladim hipi momcima dobrodušno ponudio izlazak iz neprijatne situacije – koncerti su već bili zakazani, karte u prodaji – ali za mnogostruko veću cijenu zakupa, što baca malo drugačije svjetlo na njegove prave motive…
Pejzaž u kome je sve trebalo da se odigra bio je zaista predivan, te se malo organizaciono društvo oduševilo ovim spasom u posljednji čas, dok su se računi nagomilavali eksponencijalnom brzinom. Nije poznato kako je izgledala računica koja se uvijek radi kad se ulazi u ovakve projekte – ako je uopšte urađena – ali je jasno da su svi nekako vjerovali da će prodati dovoljno ulaznica i vratiti uloženo. Zna se da im se prvobitna javno saopštena procjena kretala oko 50.000 ljudi, te da su na nekoliko dana pred održavanje bilježili 186.000 prodatih karata, ali u vremenima prije interneta nije bilo moguće izmjeriti koliki je odziv neke kampanje i koliko osoba namjerava da se pojavi. A onda su ljudi počeli da dolaze.
TRI DANA
Po dostupnim svjedočenjima, koja su godinama iznicala, prvi gosti festivala počeli su da stižu danima ranije, da bi se na tri dana od početka, na mjestu gdje se gradila bina – našlo oko 25.000 slobodnih duša, sklonih kampovanju i nepomjeranju. Ovo se sve desilo preko noći i svakako prije nego što je izgrađena ograda oko festivalske lokacije, da ne pominjemo ulaze i kontrolna mjesta za karte. Više niko nije mogao da ih izbaci – ne u tom broju – a drugi su samo dolazili i dolazili, dok organizatori nisu presjekli svoje muke saopštivši da će ovaj događaj biti besplatan. Nepoznato je koliko ih se tek onda podiglo i krenulo iz svih pravaca Amerike ka ovom svetilištu na tri dana, ali putevi su bili zakrčeni kilometrima prije stejdža, ljudi su ostavljali svoje automobile i nastavljali pješke, a mnogi nisu ni stigli da čuju bilo kakvu grupu, ostavši na prilazima zabavljeni druženjem koje će pamtiti čitavog života.
Čudo je moglo da počne. Jedini plan koji je organizacija u tom trenutku mogla da ima bio je da se najavljeni koncerti održe, jer su svi umjetnici bili uredno plaćeni – a da se novac kasnije vrati od prava na prodaju snimaka; mada niko ranije nije ni pokušao da sprovede ovako rizičan poslovni aranžman, na kraju je on donio rezultat, pošto su album i film o Vudstoku do danas ostali među najpoznatijim pločama “uživo” i najgledanijim dokumentarnim muzičkim filmovima (Oskar za dokumentarac; reditelj Majkl Vodli, asistenti Martin Skorseze i Telma Skunmejker), zaradivši taman dovoljno da svim povjeriocima svaki dolar bude vraćen. Tehnički problemi na licu mjesta su prevaziđeni tako što su sve snage uložene u samu binu i perimetar oko nje, gdje su muzičari dovoženi helikopterima, pošto se putevima više nije moglo probijati. Čak i samo održavanje koncerata dolazilo je povremeno u pitanje tokom trajanja – jer su bendovi na bini bili zaštićeni od kiše samo sa dvije povelike cirade, a ne pravom nadstrešnicom ili krovom. U to vrijeme niko nije imao dovoljno iskustva sa planiranjem i vođenjem velikih festivala jer ih jednostavno nije bilo – a svakako ne te veličine – pa je napeta organizacija bila diktirana ne samo neiskustvom nazovimenadžera nego i deficitom pratećih stručnih lica svih vrsta, ali i manjkom ozvučenja i osvjetljenja, koje se još nije proizvodilo za tako ogromne prostore.
Ipak, biznis je naučio ovu lekciju koju im je dalo par potpunih anonimusa sa dobrom idejom: nije prošlo mnogo i tokom sedamdesetih počele su da se organizuju potpuno opremljene putujuće stadionske turneje rok i pop zvijezda, na kojima se kontrolisano vrtjeo bezbožno veliki novac – jednom kad su krenule, nisu prestale do danas. Poslije Vudstoka, i najmanji investitor je shvatio da je rokenrol – dobar posao.
Ništa od svega toga nije moglo biti u glavama učesnika ovog događaja od 15. do 17. avgusta 1969, na kome je muzika pokazala svoj veličanstven potencijal da bude inspirator društvenih pokreta, upravo suprotno od one isprazne priče po kojoj pjesma ne može da mijenja svet.
Nikad prije ovog trodnevnog dešavanja muzičari nisu imali ovakvu priliku da na jednom mjestu izlože zajednici sve bogatstvo mogućih životnih scenarija, koje čovjek može da izabere, mimo onih stereotipnih. Sva slobodoumnost i raznolikost koje su već bile sadržane u njihovim pjesmama, bile su ovde na jednom mjestu. Vudstok je imao samo jednu, vrlo jednostavnu poruku, i svi su je razumjeli, bez obzira gdje su se nalazili, kao što je svi još uvek razumiju: bez obzira šta nam govore – moguće je slobodno živjeti.
DOGAĐAJ BEZ KARATA
Festival priređen za Vudstokovu pedesetu godišnjicu bio je zakazan, pa nedavno otkazan, a da ulaznice nisu nikad puštene u prodaju. Mada su reprize bile upriličene 1994. i 1999. godine, ovo obilježavanje jubileja očekivalo se sa posebnim interesovanjem: ne samo zato što je okrugla, nego zato što se po grandioznom spisku najavljenih autora moglo vidjeti kako se selekciji prišlo sa sviješću da treba predstaviti uglavnom umjetnike koji imaju nešto socijalno relevantno da kažu, te da će biti zastupljeni razni muzički žanrovi i potkulture, što je sve bilo blisko originalnoj programskoj ideji. Nažalost, izgleda da se negdje u osnovi nisu razumjeli vlasnici imena i inspiratori kao što je Majkl Lang, japanska marketinška firma Dentsu Aegis, koja je dobila posao, te produkcijska kuća Superfly, što je trebalo da ga izvede. U akciju se ušlo kasno, planovi su se učestalo mijenjali u hodu, te se raspad ovog loše sklopljenog sistema pretvorio u javnu agoniju koja je trajala mjesecima, a ubrzala se u aprilu, kad su se Japanci povukli, za njima i tehnika, dok su dozvole za održavanje bile uskraćivane jedna za drugom – prvo na stazi za automobilske trke u Votkins Glenu, pa potom na stazi za konjske trke u Vernon Daunsu – sve relativno blizu mjesta na kome je Vudstok održan, ali ovaj put se nikakvo spasenje nije desilo.
Pomenuti Majkl Lang posebno je ovih dana u fokusu, kao najvidljiviji iz tima ljudi koji su pokrenuli Vudstok. On kao da je naprosto želio da cio život proživljava jedno te isto: dramu postavljanja najvećeg ikada održanog festivala. Dakle, upravo mu se “desilo” isto što i u vrijeme pravljenja prvobitnog događaja, pa je na pedesetu godišnjicu u posljednji čas tragao okolo pokušavajući da nađe prihvatljivu lokaciju za svoj poduhvat, i to kad je on već zakazan. Ukoliko je takav razvoj događaja godine 1969. bio razumljiv, jer prije njega niko nije ništa slično pokušao – ogroman festival u prirodi, daleko od poznatih prostora za sviranje sa odgovarajućom infrastrukturom, bio je apsolutan novitet – godine 2019, u postmodernom dobu muzičkog biznisa, kad je naizgled sve moguće organizovati, ovo je naprosto smiješno i ne može se opravdati antikorporativnom ideologijom originalnog hipika.
Niko u ovom poslu, naime, ne zakazuje ni solo koncert a da nije prethodno zakupio odgovarajuću salu. Kako sam imao tu sumnjivu čast da pomenutog gospodina upoznam, mislim da mogu da prenesem kako je i iz tog jednog višečasovnog kontakta odmah bilo jasno da se ovdje ne radi o osobi koja mnogo razmišlja o poslovnim odgovornostima, već se nekako događa zajedno sa događajem, kao da je neka vrste ljudske kulise – inspirator i posjetilac, a ne važan akter.
Rijetko neozbiljna ličnost uvjeravala je cijelo osoblje Exita da će Ms Laureen Hil, čiji je menadžer tad bio, doći na vrijeme za nastup 2007. Kad se to nije desilo, kao i neke druge dogovorene i sa njim potpisane stvari, jednostavno je nastavio da se sunča, mada je sunce već polako zalazilo. Sjećam se da sam pomislio kako je vjerovatno tako organizovao i Vudstok.
Ove godine se to pokazalo surovo istinitim, i sad možemo slobodno da kažemo da je u gomili otkaza bendova koji su bar unaprijed plaćeni, verovatno najveću prevaru doživjela publika, koja je očekivala novo životno iskustvo, možda ne baš doslovno poredivo sa događajem koji je promijenio živote mnogih prije pola veka, ali svakako veoma drugačije od svih ostalih u koncertnoj ponudi ovog ljeta.
Činjenica da se to nije desilo, mnogo govori ne samo o glavnim akterima svih ovih zbivanja, nego i o krajnje površnom duhu doba u kome živimo. Ipak, sve i da se nikad više ne dogodi ništa slično, Vudstok nastavlja da traje kao mitski okvir u kome se svi mi koji volimo muziku krećemo kad izađemo na festivalsku poljanu.
Svojevremeno je toliko promijenio šou-biznis da je čuveni menadžer Bil Grejem, gledajući radni materijal dok se film o festivalu još montirao, izjavio da mu je bolje da zatvori svoje legendarne sale Filmor Vest i Ist, jer će se odsad svi klinci širom svijeta baciti na to da organizuju svoje male Vudstoke. Pedeset godina poslije ovih riječi – upravo se tako nešto i dešava. Svoj festival sad ima svako mjesto koje drži do sebe, nesvjesno rekonstruišući uspomenu na ovo prvobitno okupljanje. Svaki muzički festival na svijetu je mali spomenik Vudstoku.