Poetsko veče sa Dubravkom Jovanović u Zagrebu

U prepunoj dvorani Crnogorskog doma u Zagrebu na predstavljanju poezije Dubravke Jovanović tražilo se mjesto više. Manifestaciju je 8. novembra organiziralo Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore  u okviru projekta  Crnogorski književnici u Zagrebu ui Hrvatski u Podgorici.
Uz gospođu Jovanović nazočnima su se ovim povodom obraćali i svestrani Željko Brguljan te moderator skupa i predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba Dušan Mišković. Predsjednik Vijeća je započeo program rekavši da je odlučio da će, kada je riječ o pjesnikinji Dubravki Jovanović, radije pročitati opise njenog lika i djela koje su o njoj napisali ljudi koji na ovim geografskim prostorima, i pripadajućem mu prostoru kulture, imaju mnogo veći autoritet od njega.
„Dubravka Jovanović uvijek iznova podsjeća na obavezu da se sačuva melodičnost bokeljskog dijalekta i sve one vrijednosti koje su Kotor uzdigle na pijadestal Mediterana. Čuvajući  danas autentičnost i mirisnost Boke Kotorske, bogatom leksikom koja opstaje samo zahvaljujući njoj, Dubravka nastoji da Kotor govori jezikom svile, tanano, melodično, poetično, na momente skokovito i uzavrelo, pa opet nježno i muzikalno sa nekom čudnom toplinom kojom uspije da razgali naša srca toliko jako da povjerujemo u vaskrsnuće“ kazao je o Dubravki Slavko Mandić novinar i publicista, a nazočnima prenio Dušan Mišković.

Kao moderator ovog skupa, riječ je prepustio još jednom Kotoraninu, svestranom Željku Brguljanu.
Ovome nastavniku, slikaru, istraživaču kulturne baštine i publicisti s Dubravkom Jovanović nije zajednički „samo“ njihov voljeni Kotor. Njih povezuje jedna nevidljiva linija koja proizlazi iz kulture, emocije, senzibiliteta i mentaliteta Boke. Ta linija dubinski dotiče njihove dvije senzibilne duše, njihova dva intelekta.

„Ono što čini identitet naroda ili regije uvelike je i jezik. Lokalni – bokokotorski dijalekt nastao je na slojevima taloženja različitih kultura. Fuzija je to grčkih, ilirskih, slavenskih, turskih… i posebno venecijanskih izraza koji su u harmoničnom kolopletu evoluirali u poseban, lokalni dijalekt očuvan stoljećima unutar starosjedilačke populacije i onog dijela novodoseljenog stanovništva Boke koji je pokazao poštovanje za kulturu novog zavičaja. Posljednjih desetljeća, održavanje dijalekta bokokotorskog zaliva, kao i lokalne baštine i tradicije, prepušten je rijetkim entuzijastima i zaljubljenicima u svoj kraj, kazao je Brguljna na početku svog izlaganja.
Jedan od njih je i Dubravka Jovanović, pjesnikinja i novinarka. Njena uloga u očuvanju nematerijalne baštine Crne Gore kada je u pitanju bokeljski dijalekt i lokalna tradicija Boke izuzetno je važna. Dubravka je borbu za očuvanjem jezika kraja iz kojeg je ponikla započela još na valovima Radio Skale, gdje je kao novinarka i urednica desetljećima kroz razne emisije i javljanja osvješćivala i poticala stanovništvo na očuvanje dijalekta, ovog zanemarenog dijela bokeljskog identiteta, kroz njegovo svakodnevno prakticiranje u javnim nastupima. No, tome se još više posvetila razvijajući svoj slobodan i rimovan pjesnički izraz satkan od gotovo zaboravljenih riječi i izraza, poznat nam iz niza njenih pjesničkih zbirki, ali i posredstvom  tekstova za melodije koje su zaživjele u širim narodnim krugovima i postale često izvođene, pa i simboli pojedinih lokalnih fešti.Dubravka je majstor u slikanju lokalnog kolorita, a omiljene su joj glavne kotorske fešte.
Kada pjeva o kotorskim krnevalima, bokeškim feštama ili kontreštavanju lavandera kraj Karampane, Dubravka nam majstorski oslikava život jednog drevnog mediteranskog grada, punog oriđinala, živih slika i kolura. Jednakim žarom svojim stihom oživljava fešte i skandale, radosti i tuge, ne samo važne gradske događaje nego još češće one male, sočne svakodnevne zgode po kotorskim pjacetama od Parila do Gurdića pa nadalje, Muom, Prčanjem, Dobrotom, Perastom…riječi su Brguljana koji je zagrebačkoj publici analitički i pedantno  predstavio Dubravkine zbirke „Na šotani Bokeljske otmjenosti“, „Iza Koltrine“, „Pontapeti“, „Đir zapatanim proljećem“.Ova posljednja knjiga je svojevrsni dnevnik koji nam u kratkim pričama otkriva zanimljiva zbivanja i komešanja koji su u odvijali u Dubravkinu životu, i životu Kotora, u vrijeme pandemije COVID-a,kada su građani bili zapatani u kuće. Autoričino obraćanje svijetu Boke, koji se zbog novih, neprirodnih uvjeta življenja osjećao ranjen, sputan, tjeskoban, a povrh svega osamljen i koji je vapio za toplom riječju i zračkom optimizma, dolazilo je kao nova nada, kao smirenje i kao vjera u povratak našeg starog svijeta. Nazočnima je Brguljan prenio i informaciju da je, upravo zahvaljujući Dubravkinom muzikalnom stihu, od strane raznih kompozitora i aranžera čitav niz njenih pjesama uglazbljen. Te se pjesme rado izvode prigodom „zalivskih fešti“.
„Da spomenemo samo melodije „Kotorske fešte“ i „Nema više startih meštara“ ili klapske kompozicije „Kafana Dojmi“, „Crnogorska elegija“rok baladu „Vila Gorska“ i druge. Iz njih izvire mediteranska atmosfera, lokalni običaji, male, a velike životne radosti i što je za budućnost Boke izuzetno vrijedno – nastavlja život njen lokalni dijalekt, jedan od preostalih identiteta kraja koji je dao znatan doprinos kulturi Crne Gore, Jadrana, pa i Mediterana“, kazao je Brguljan.

Na kraju, emotivno i sa pjesničkim žarom publici se obratila pjesnikinja i odvela ih na poetsko lirski  đir Bokom, uz more pa crnogorskim kršem u visne sokolova i orlova.
„Izuzetno sam zahvalna Vijeću crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore što u svojoj misiji zbližavanja i rukovanja kulturom i stvaralaštvom brišu sve granice i skraćuju puteve do ljudi“,između ostalog  kazala je Jovanović.
U kratkim prijelaznim rečenicama kojima je publiku uvodila u svaku slijedeću pjesmu, i koje su dijelile pjesmu od pjesme, Dubravka je koristila muzikalan stil izražavanja i govor kakvoga koristi i u svojoj poeziji – pa se prisutnima činilo da su ti kratki uvodi, u spoju sa samim pjesmama, u biti jedna velika poetska cjelina posvećena Kotoru, bez početka i bez kraja, kao Jadransko more koje ulijeva u Mediteran, koji ulijeva u ocean, koji opet ulijeva u Mediteran, a koji opet ulijeva u Jadran.
U sjetnom tonu posljednje pjesme kojom je pozdravila svoju Marinu i supruga Ljubomira te svoje rođake iz Tivta Boženu i Nikicu Staničića, ovu emotivnu večer poezije polako je privela svome kraju, pozdravljena dugim i toplim aplauzom brojne publike.