Drugi dan VII İnternacıonalnog sajma knjiga otvoren je programom ,,Savremeni pristupi nastavi književnosti i njihovi uticaji na ličnost čitalaca’’, a u drugom dijelu dana publici i posjetiocima sajma predstavili su se gosti pratećih programa: Petar Denčev, Enes Halilović i Zlatko Paković.
Poznati bugarski pisac i pozorišni reditelj Petar Denčev prvi put gostujući u Podgorici i na sajmu knjiga, predstavio je svoje djelo ,,Priče u prošlom vremenu’’, objavljeno u izdanju ,,Partizanske knjige’’, a u okviru projekta podržanog od strane Kreativne Evrope. Denčev koji se u svom dosadašnjem književnom stvaralaštvu fokusirao na pisanje romana i kratkih priča, kazao je da je koncept ,,Priča u prošlom vremenu’’ nastao poslije objavljivanja njegovog prvog romana koji je dobio nagradu 2007. za najbolji rukopis u Sofiji.
,,Naslov knjige je u direktnoj vezi sa likovima u priči, ali se one ne dešavaju u prošlosti već u sadašnjem, aktuelnom trenutku, jer su i teme svakodnevne – smrt, melanholija, nostalgija, tragične ljubavi, istraživanje bola i trauma iz prošlosti i potreba da se one, u apsurdnom i paradoksalnoma svijetu sakriju’’, objasnio je Denčev.
Budući da je vrlo aktivan i kao pozorišni reditelj i dramaturg kazao je da su taj donekle suprotstavljen i drugačiji način funkcionisanja u književnosti sa jedne i teatru sa druge strane ono što stvara balans u njegovom stvaralačkom radu.
U kontekstu prevođenja knjiga čiji su autori sa ex jugoslovenskih prostora, Denčev je kazao da se u Bugarskoj konkretno, malo zna o crnogorskoj književnosti, jer ne postoji ni poseban interes za savremenu književnost u regionu. Dodao je da tome doprinose predrasude prema jugoslovenskoj kulturnoj i književnoj sceni koje datiraju još od Hladnog rata, ali da se nada da će se napraviti otklon od takvog stava zarad buduće saradnje na regionalnoj književnoj sceni.
U nastavku pratećeg programa, sinoć je predstavljen i novi roman poznatog pripovjedača i dramskog pisca Enesa Halilovića „Ljudi bez grobova“, koji je od objavljivanja izazvao veliku pažnju javnosti, književne kritike i čitalačke publike u svim zemljama regiona. Halilović je građu za ovo djelo skupljao 26 godina, navodeći da je roman složen, višeslojan i za čitaoce veoma uzbudljiv. Dodao je da se počev od ljubavne priče koja je osnova romana, jedan veliki dio događaja koji se opisuju zaista i dogodio, ali i da veći dio likova u njemu postoje ili su postojali.
Ističe da mu je naročito drago kad knjiga dođe u ruke dobrog znalca, dobrog tumača književnosti i kada takav čitalac dosegne neko drugačije značenje i poruku, ali i pronađe nešto svoje. On smatra da je poezija jača od čovjeka, kao i da pisci vrlo često o nečem nesvjesnom govore baš kroz poeziju, te i sam za sebe uvijek kaže da je ,,pjesnik pa i u prozi”.
,,Ovo je idealno vrijeme za literaturu i pisanje, jer je prepuno paradoksa i nelogičnosti, a pisac mora nekad svom vremenu da ,,gurne prst u oko”, poručio je Halilović.
Razgovore sa Petrom Denčevim i Enesom Halilovićem vodila je Valentina Knežević.
U završnici drugog dana, priređen je program u okviru kojeg je predstavljeno izdanje ,,Jeretička liturgija, deset dramskih komada’’ pisca i jednog od najznačajnih jugoslovenskih pozorišnih reditelja Zlatka Pakovića.
Monumentalno i kompaktno djelo ,,Jeretička liturgija’’ predstavlja sistematično dokumentarno-arhivsko svjedočanstvo o deset proteklih godina, kroz deset Pakovićevih drama koje nijesu zbirka već povezana cjelina, te na jedinstven i artistički način prikazuju događaje iz stvarnosti – zločine, genocid, nacionalizam kao realne pošasti društva, ali i želju da se uhvatimo u koštac sa svim tim i njima sličnim problemima sa kojima živimo.
Upravo pozorište ima tu mogućnost, kaže Paković, da kao specifična, čudesna umjetnost stvori predstave koje su zamka za hvatanje zločina koji se dešavaju u društvu, da najdirektnije interveniše u stvarnost i pozove na odgovornost, ali i osude oni koji siju zlo u raznim formama. U svojim dramama, koristeći metodu dijalektičkog pozorišta, ali i ironiju, imenujući i osuđujući kulturnu intelektualnu elitu, ispunjava ,,svoju obavezu da koristeći pozorište kao mehanizam, podstakne da se oni koji su sprovodili zločine i nepravdu nađu na stubu srama i budu žigosani’’.
Paković ipak ne gubi nadu da će slobodarske i humanističke ideje izroniti nekada ponovo, možda baš onda kada ,,najgori ne budu vladali’’.
U dijelu razgovora o korelaciji umjetnosti i politike, Paković je ukazao i na to da iako živimo u društvu pod stegama konzumerizma, kapitalizma i klerikalizma, pozorište nam daje tu mogućnost da korigujemo stvarnost, da stvorimo viziju zajednice kakva ne postoji, ali bi mogla da se kreira. Umjetnost i time daje sebi ima pravo da zadire u politiku i u one kojima politika daje ,,monopol na nasilje’’. Umjetnost, dodaje, treba bez zadrške da opominje i poziva na suočavanje sa ratnom prošlošću.
Ono što ga kao reditelja odlikuje je da pred publiku, u društvu, državi ili gradu u kojem radi, uvek iznosi sadržaje za koje je ona odgovorna, u formi koja će najjasnije provocirati tu odgovornost.
Prema njegovim riječima, kada bi imao priliku da radi u Crnoj Gori, tema i ličnost koju bi odabrao je Njegoš, za njega velika i nepresušna inspiracija, ali i izazov, jer zahtijeva ogroman trud i istraživanje.
Razgovor sa Zlatkom Pakovićem vodila je urednica sajamskog segmenta ,,Umjetnost i politika’’ Nela Gligorović.