Promocija knjige „Prostori zajedničkog: urbana zajednička dobra u ex Yu regionu“ održana je sinoć u Zelenoj učionici Mediteranskog vrta.
Knjiga se bavi uslovima u kojima nastaju i funkcionišu urbana zajednička dobra u Srbiji, Kosovu i Crnoj Gori i objavljena je na engleskom jeziku (naslov originala: Spaces of Commoning: Urban Commons in the Ex-Yu Region) u izdanju udruženja „Ministarstvo prostora“ iz Beograda, a nastala je u saradnji sa istraživačima i istraživačicama iz regiona. Studije slučajeva iz Srbije obrađivale su Iva Čukić, Jovana Timotijević i Božena Stojić, sa Kosova Njomza Dragusha i Orbis Rexha, a iz Crne Gore Sonja Dragović i Tatjana Rajić. Knjiga je do sada više puta bila promovisana u regionu i šire, a u decembru prošle godine nagrađena je na Četvrtom crnogorskom salonu arhitekture u kategoriji „Publikacije“. Online izdanje možete preuzeti na ovom linku: https://bit.ly/3dlQIuB.
Ovo je peti edukativni segment u okviru projekta „Green point“ NVO “Udruženja ljubitelja Gorice i prirode” u Zelenoj učionici u Mediteranskom vrtu u saradnji sa MVO “Udruženje biologa Crne Goe – Cellula“, pod pokroviteljstvom EU preko javnog poziva “Povećanje svijesti o ekološkim i klimatskim politikama“ koji je raspisala Uprava javnih radova.
O knjizi je sinoć u Mediteranskom vrtu govorila Sonja Dragović, mr studija urbanizma, jedna od autorki koje su se bavile studijama slučaja urbanih zajedničkih dobara u Crnoj Gori.
Njeno izlaganje predstavilo je teorijski okvir koji je korišćen za ovu analizu i koji se tiče razumijevanja nastanka i značaja novih zajedničkih dobara u gradovima, i dovelo ga u vezu sa aktuelnim problemima financijalizacije ekonomije i privatizacije javnog prostora.
U diskusiji nakon predstavljanja knjige učestvovali su i predstavnici i predstavnice organizacija i inicijativa KOD i i Mediteranski vrt iz Podgorice i „Čempres revolucija“ iz Bara, koji su govorili o svojim iskustvima u razvijanju praksi i borbi za zaštitu, obnavljanje i zajedničko korišćenje javnog prostora.
Dragović je govorila o tome kako neoliberalni ekonomski model zapravo počiva na konstantnom pritisku da javni prostor i usluge budu privatizovani, da bi zatim bili komodifikovani (što znači da postaju roba – imaju cijenu na tržištu, koju korisnici moraju da plate), čime se mogućnost javnosti da im pristupi smanjuje jer zavisi od pojedinačne platežne moći, dok se privatna zarada na njihovoj prodaji povećava.
Kao primjere privatizacije javnog prostora navela je režim korišćenje plaža na našem primorju koji aktivno isključuje besplatan i slobodan pristup javnosti, ali i trend izgradnje stambenih i poslovnih objekata na zelenim površinama koje su u vremenu socijalističkog planiranja bile predviđene za dvorišta stambenih kvartova, kao što su Novi grad preko Morače i Blok 5 u Podgorici. Ona je ovakvo oduzimanje prostora koji je nekada bio javan i zajednički dovela u vezu sa konceptom „akumulacije razvlašćivanjem“ o kojem piše Dejvid Harvi, a koji je važan jer nam pomaže da razumijemo kako neoliberalne politike privatizacije, financijalizacije, komodifikacije i novog imperijalizma dovode do savremenih urbanih transformacija koje pogoduju društvenom raslojavanju – bogati su sve bogatiji, siromašni sve siromašniji – i tako utiču na sve manju dostupnost javnih prostora i usluga, pa tako i na opadanje u kvalitetu života u urbanim zajednicama.
Dragović je dala i kratak pregled nastanka koncepta zajedničkih dobara, koji ima duboke korijene u tradicionalnim ruralnim zajednicama. Tradicionalna zajednička dobra, koja na elgleskom jeziku označava riječ „commons“, mogla bi na našem jeziku da budu objašnjena kao „komuni“ – prirodni zajednički resursi kao što su pašnjaci, šume, pojila, sistemi za navodnjavanje…
“Ovakvi zajednički resursi čine materijalnu bazu za život u ruralnim zajednicama, ali i za društvenost i solidarnost, jer podstiču saradnju u odlučivanju i održavanju zajedničkih dobara. Mada su širom svijeta kroz istoriju ovakva dobra bila orgađivana i otuđivana od zajednice i pretvarana u privatnu svojinu koja je u osnovi kapitalističke ekonomije, mi i danas širom svijeta imamo različite oblike tradicionalnih prirodnih zajedničkih dobara, a u Crrnoj Gori”, kako je rekla Dragović, čak i izuzetno aktivne lokalne inicijative koji se bore za njihovo očuvanje – primjer su pokret protiv izgradnje malih hidroelektrana i inicijativa „Sačuvajmo Sinjajevinu“.
Dragović je istakla kako je naročito važno razumijeti da su upravo pritisci neoliberalnog modela ekonomskog razvoja ti koji dovode do jake reakcije lokalnih zajednica da stanu u odbranu svojih zajedničkih dobara, kako ruralnih tako i urbanih.
“U urbanim sredinama tako imamo formiranje novih zajedničkih dobara, koja mogu biti fizički resursi (parkovi, zajednički radni prostori, plaže…) ali i zajednički skup znanja, radnih praksi i kolektivnih akcija. Inicijalna kapisla za stvaranje ovakvih pokreta i projekata upravo je shvatanje da „ovo ovako više ne može“, tj. da lokalne zajednice imaju pravo na zajednička dobra koja funcionišu van tržišne logike”.
Dragović navodi i da je važan činilac u nastajanju urbanih zajedničkih dobara shvatanje da javna uprava ne radi na zaštiti javnog interesa u okviru neoliberalnog modela razvoja, već taj razvoj često aktivno promoviše i potpomaže.
“Zato su reakcija građana i njihovo aktivno učešće od ogromne važnosti – oni vode potrazi za novim modelima urbanog razvoja i upravljanja zajedničkim resursima koji će biti u službi napretka i razvoja čitave zajednice, a ne privatnih i povlašćenih interesa”.
“Motivacija za borbe za zajednička dobra i za osmišljavanje novih modela za upravljanje urbanim zajedničkim dobrima u Crnoj Gori dolazi iz potrebe da se stvori prostor u kojem zajednica može da sarađuje i napreduje van ustaljenih tržišnih tokova, kao i iz potrebe da kulturne i prirodne vrijednosti budu zaštićene od eksploatacije u okviru neoliberalnog modela. Razvoj i uspjeh ovakvih praksi od ključnog je značaja za ukupni društveni napredak”, rekla je Dragović.