za aktuelno.me
piše Marko Vešović
Pogledajmo pjesmu Balada u tramvaju, spjevanu guslarskim destercem s moštima u cezuri iza četvrtog sloga:
Dremuckaju u mitskom tramvaju / U nesreći razdragani slavski
Ljuljaju se u nemom avaju / Pogorelci dugo ijekavski.
Koje Višnji u Vavilon usu / Ti se i sad rađaju na panju
Mesto svoje nose glavu rusu / Obretenu na usekovanju.
Zakovani u pokretnoj kući / U tramvaju ko u karantinu
Niko neće izaći ni ući /Samo Jona u predanje minu.
Da ne bude kad jesmo da nismo / Usred Kule epski apostrofi
Rikošetom pomešaše pismo / U pravilnoj u krvavoj strofi.
U tramvaju ko u lazaretu / Svak je za se rođače gubavi
Cvili Hristos sam u Nazaretu / Popljuva ga njegov rod ubavi.
Iz tunela u nebeske dveri / Ranama kad overiše vizu
Sa ljudima spanđaše se zveri / Utom tramvaj stiže u remizu.
Prva strofa Kad Nogo poje o Srbima, ne gine nam mitska bina,bio to “mitski perivoj“, ili “mitski tramvaj“: dosta je priflasteriti im etiketu “mitski“ da to i postanu, očekuje da mu vjeruješ na reč, jer se obraća Srbima iz Slobine retorte.
Pošto je tramvaj “mitski“, treba očekivati čuda i, zaista, njegovi štićenici imaju moć da u nesreći slavski razdragani dremuckaju u nemom avaju. Taj “avaj“ je “nem“ kako bi Nogo mogao ispoljiti sluh, oštar kao u prepeličara, za njinu nesreću: mogao je njin „avaj“ biti triput nemlji, Nogo bi ga čuo, jer bilo bi sramno ne iskoristiti priliku da od Beograđana zanemarene i prezrene pogorelce zaspe nježnom sućuti kao mladence ječmom, ali razdragano dremuckanje u nemom avaju jedan je od neprevarljivih dokaza da je Nogo od slave čudovišno oglupio.
Ti dugi ijekavci, koji dremuckaju i nemo jauču u nesreći razdragani kao na krsnoj slavi, dovoljni su da Nogo bude proglašen Dostojevskim iz Kalinovika: samo je Fjodorov nasljednik mogao ovako duboko ući u dušu Srbina koji je slavski razdragan dok dremucka, ali ga razdraganost ne priječi da nemo jauče.
U gotovo svim pjesmama iz knjige Nedremano oko koja je dobila šest velikih nagrada ima nešto na ovaj način kukavno: jeftinoća s pretenzijama na dubinu. Kad ide za Dučićem, mada ga oponaša na vrlo samosvojan način, Nogo nudi drugorazrednog Dučića, te se ne treba čuditi što dugi ijekavci, koji dremuckajući nemo jauču od krsno-slavske razdraganosti, nude Dostojevskog iz 17-te ruke: to je književni šnajderaj mrca koji sa estrade slušaoce vata na bedne paradokse.
Druga strofa Ako je tramvaj “mitski“, Beograd moraš promaći u Vavilon biblijski. U Noge je sve srpsko dignuto na kub: pjesme iz Nedremanog oka nastajale su u doba kada su, ili nakon što suSrbi popalili, popljačkali, protjerali, pobili, silovali sve nesrpsko što im je palo u šape. Nogo naglavce okreće skalu vrijednosti da dželate može opjevati kao mučenike, zato se u njegov tramvaj ukrcao sve Jovan Krstitelj do Jovana Krstitelja i car Lazar do cara Lazara.
Jer “usekovanje“ puti ka glavi Jovana Krstitelja koja je data Salomi kao nagrada za umjetnički dojam koji je njen ples izazvao, a pridev “obreten“ dođe od imenice obretenije, ono iz naslova Vukove pjesme o odsječenoj glavi cara Lazara: “ode glava preko polja sama, /sveta glava do svetoga tela, / pripoji se kao što je bila.Nogini junaci su od jednoga guslara pozajmili “rusu glavu“ koja je i “obretena“ glava cara Lazara iz pjesme drugoga guslara, ali to je i glava Jovana Krstitelja: glava od tri polovine, rečeno jezikom srpske epike.
I ovi lazari/jovani svjedoče o Noginom hotentotskom moralu. Goloruki Srbi protjerali su Hrvate iz trećine Hrvatske, kuće im sažegli i napravili desetine hiljada pogorelaca, takođe dugo ijekavskih, a Dabić je proizveo stotine hiljada dugoijekavskih pogorelaca, pretežno muslimanske vjere, ali ni prvi ni potonji za Noga ne postoje, jer hotentotski moral živi od aksioma: kad Srbi naprave desetine hiljada hrvatskih i stotine hiljada muslimanskih pogorelaca, to je dobro, ali kad u tramvaju sretne “pogorelce dugoijekavske“ koje su napravili Bošnjaci ili Hrvati, toliko zlo se može opjevati samo biblijskim slikama.
Uzmimo da misli na pogorelce iz Hrvatske. Kad je Nogo Srbe u Kninu huškao da protjeraju Hrvate, a kuće im popale, to je bilo dobro, a kad su Srbi na traktorima zbrisali iz Hrvatske, mada su se prethodno svi saglasili da su „nepovratno pobedili u ovom ratu“, desilo se zlo koje mora opisati slikom Hrvatske kao kasapske radnje: “Ti se i sad rađaju na panju”. Tako poje stihoklepac koji ne osjeća ni trun odgovornosti za ono što se Srbima iz Hrvatske desilo, jer u Nogi imamo klasičan egzemplar „ratnika vičnog vitlanju tuđim kurcem kao sopstvenim topuzom”, mada se ne može reći da je krv i nož propovijedao mlako i bez pravog zalaganja. Kao na Koraksovoj karikaturi, Nogo pere ruke suzama prolivenim nad pogorelcima koji su iz Hrvatske pobjegli u BiH i u Srbiju.
Treća strofa Pokretna kuća kaže da se ovaj liričar po zadatku drži jeftinih finti na koje rulja provjereno pada, mada vjeruje da je izlizanost njegovog jezika i izraza otmjena kao izlizanost kamena na Stradunu. Ibojeći se da gomila neće skužiti šta je “pokretna kuća“, odmah veli: to je tramvaj. Ko je duge ijekavce unutri zakovao? Nogo, nisam valjda ja. Zašto? Da bude dramatičnije. Opet pravi jeftino pozorište: kad bi izbjeglice mogle izlaziti i ulaziti, to ne bi bilo potresno, no ako travaj pretvoriš u kuću gdje su svi zakovani, i niko ne može “izaći ni ući“, samo bi barbarin mogao ne pustiti suzu nad njinim udesom. Nogo je prisiljen na nasilje nad zbiljom, nad jezikom, nad ljudskim umom, nad zakonima umjetničkog oblikovanja da izrazi filosofiju slijepog miša koji peva s glavom naopačke.
Otkud Jona i šta njegovo minuće znači? Zar Jona nije u predanju ihihi koliko stoljeća? Ako je odgovor pozitivan, kako je opet “u predanje minuo“? Ne znam. S Noginom dozvolom pripušten je u predanje, pa ili nije bio u predanju ili je bio nogiran iz predanja, valjda od komunista: opet spektakl temeljen na Bibliji, opet jeftin teatar na bini stvorenoj ukrštanjem “mitskog tramvaja“ s karantinom koji zatim biva lazaret za gubavce – ovim ga je Beograđanima pošteno viknuo! – a sve je uokvirio bludnim Vavilonom-Beogradom plus Kulom vavilonskom na kojoj je Bog poznatim gafom obustavio radove. Svašta!
Nogo mitske slike pretvara u klišeje, čak mu je to pitanje pjesničke časti. U njegovu kazalištu se rabi isključivo teška artiljerija: njegovi junaci su gubavci koji su Jovani Krstitelji iz Biblije, ukršteni s Lazarima iz epike, koje je pojačao Jonom i, mada je dugo grickao tupi vrh olovke kušajući da se sjeti kako uposliti Jonu, nije smislio ništa bolje od didaskalije: Jona u predanje mine preko bine.
Četvrta strofa Prvi stih: “Da ne bude kad jesmo da nismo“ pravljen je po Danojlićevu predlošku: “nisam kad jesam, jesam kad nisam“, a ostalo je štucanje, vrlo toržestveno i jazuk je što ga niko neće razumjeti.Ne znaš je li ta zagonetnost veličajnija ili šupljija i treba biti kuražan da pokušaš odgonetnuti retke koje srpska obavještajna služba još dešifruje. Ili ovu tamu treba shvatiti kao srpsko praskozorje, zogovićevski rečeno.
Vavilonska kula i u njoj epski apostrofi trebalo bi da budu definicija pogorelaca i uopće Srba, točnije njina položaja u predmiloševićevskoj Jugoslaviji. Svojedobno, Danijel Dragojević je na kongresu pisaca rekao da jugoslovenski intelektualac liči na apostrof, na zarez koji u riječi stoji mjesto odsutnog slova. Tu sliku je Nogo često u govoru rabio. Nakon ove pripomene, ti stihovi vele da su u vavilonskoj kuli-Jugoslaviji Srbi postali apostrofi, znakovi da ih nema, da su bili ispušteni iz Titinog teksta, što im je dojadilo, jer zna se da jesmo a ipak nismo, zato su Jugu razvalili: u Velikoj Srbiji, zbiru stvarne i Potencijalne, kako je Nogo zvao teritorije osvojene preko Drine, više neće biti “kad jesmo da nismo“. Ti apostrofi su “epski“, mada epika ne poznaje apostrofe jer ne poznaje pismo,i nameće se misao da Miloševićev kućni liričar sugeriše da Srba duplo nema: em ih sjebo Tile, em iz njih isparila guslarska bit, što je dovoljan razlog da se Juga razbuca.
Nije lako reći šta znači tvrdnja da su Srbi, s namjerom “da ne bude kad jesmo da nismo“, pucnjima s odskokom pojektila, to jest “rikošetom“, „pomešali pismo“ u strofi koja je i „pravilna“ i „krvava“. U svakom slučaju, islamska propaganda je slagala da je Mladić u presretnutnim razgovorima naređivao: “Samo cepaj, šefe. U živo meso!“ Nije bilo hitaca „u živo meso“: Srbi su, za opomenu, pucali u tle, a ako je koje zrno rikošetom pogodilo baliju, kriva je balistika.
Dugi ijekavci paljbom dokazuju da jesu, ubijanje je pisanje krvavih, ali pravilnih strofa. Nogo u jednom intervjuu veli: ”Radovanovu pesmu procenjuju čudni književni kritičari u inkvizitorskim haškim togama”. Pesma? Ne slažem se! Svi znamo “da trajala je epopeja” pljačkanja, paljenja, klanja, silovanja i protjerivanja. Znamo da je Dabić pisao nožem, žicom i Srebrenicom.Sad je malo jasnije kakve su strofe rikošetom pisali ti dugi ijekavci prije no što su postali pogorelci. Nogo brani pravo Srba da pucaju u nesrbe, a usput ga je viknuo dušmanima Srpstva plus ekavskim Srbima koji duge ijekavce ne šljive, a pošto srpsko pravo na ubijanje ne može otvoreno braniti, stihove je toliko zakukuljio i zamumuljio da ih niko, osim Noge, neće raskukuljiti i razmumuljiti.
Peta strofa Poredbe pogorelaca Jovanom Krstiteljem i carem Lazom su bile nedostatne: ako ih ne uporediš sa Hristom, nisi za njih učinio dovoljno i, mada je Isus popljuvan na Golgoti, a ne u Nazaretu, ne mislim da ovom ratnom huškaču, danas monaški skrušenom, to treba zamjeriti, jer “lazaret“ i “Nazaret“ fino se rimuju: za ljubav sroku odustao je od jevanđelja. Ovu i mnoge druge Nogine pjesme skupusio je prigodni pesnik, a prigodnost je uvijek patetična, kaže Borhes.
Završna strofa Nogo se boji da pjesma neće biti dovoljno banalna ako je ne poentira remizom: kao maločas s Jonom, sad ne zna šta će s tramvajem, koji je mitski, pa spolja zakovana “pokretna kuća“, pa karantin, to jeste “lazaret“ za gubavce, i ta skalamerija zbilja zaslužuje da bude ismijana slanjem u remizu.
“Nebeske dveri“ su jasne: Srbin može danju da šljegne s neba u Beograd, da u tramvaju u nesreći slavski razdragan dremucka u nemom avaju, ali u nadoblačju noćiva, mada Nogo zaslužuje ukor što se popišmanio: pustio je tramvaj da uđe “iz tunela u nebeske dveri“, čak da dugi ijekavci “ranama“ ovjere “vizu“ za srpski raj, a u završnom stihu veli: šalio sam se, nisu nebeske dveri, već obična remiza.
Iz ovjeravanja viza pomoću rana opet vonja hotentotska filosofija: da ovo napišeš, moraš zaboraviti sve rane koje su Srbi u ratu zadali drugima, ali svakog nacoša, kaže Orvel, krasi vrlina da ne zna ništa o zločinima koje su Njegovi počinili.
Šta znače “zveri“ koje se “spanđaše“ s ljudima, to ne bi dešifrirao KOS uz pomoć Slobine tajne policije. Spanđati se znači stupiti s nekim u bliske i nedolične odnose, splesti se, ali ne kontam okle zveri u tramvaju punom krstiteljā jovana, to jest isusā iz nazareta, to jest lazara hrebeljenovića, tramvaju koji je mitski, pa biblijski, pa kosovski, pa karantin, da bi se prometnuo u zoološki kavez. Zapravo kontam: ovo je pisao mrtac. Riječi u ovoj pjesmi islužene su rage i jedva vuku tramvaj u kojem se sve može pretvoriti u šta ti bog hoće. Rad Nogine mašte je proizvoljan, izloženi smo teroru te proizvoljnosti koja se upinje da priopći vrhovnu istinu o stradanjima dugoijekavskih Srba.
Nogo je, uoči rata, poredio Srbe sa mačkom koja, stjerana uza zid, iz odbrambenih razloga postaje krvoločna. Što su Slobini i Rašini telali nazvali protivgenocidnin odbrambenim ratom: genocid nad nesrbima bio je sredstvo sprečavanja genocida nad Srbima. Ali ne bi bilo fer da mi koji znamo kako su se stvari odigrale Nogu pitamo: od kakvih su to rana dugi ijekavci pozvjerili? Zar nisu pozvjerili mnogo prije no što su zakovani u mitski tramvaj? I zar Nogo nije debelo doprinio da pozvjere? Ne bi bilo fer, jer taj ratni huškač sad se živ zakla za istinom i, dok tumači povijesna fakta iz ujediniteljskog vakta, u svako sveto doba iz može da iz džepa potegne tapiju na istinu. Današnje Nogino stihoklepstvo je „veličanstveno kao mrtvac na stolu“, kako bi rekao Babelj, i vrijednost onog što piše obrnuto je proporcionalna jačini ljubavi prema Srpstvu: nacionalizam je vrela tava u kojoj se istopio kao mrva putra, zato je Nogo pingvin koji pokušava da leti.Šta se desilo s talentom? Prebio ga na tri polovine, kako bi guslari rekli o koplju.
Rus Danil Zatočnik o sebi veli: “Нишь бо мудр – аки злато в кални судни”.I Balada u tramvaju liči na govno u zlatnoj posudi. Noćnoj.