Knjižara koja je od prodavnice postala legenda

Nekada raj za pionire modernizma, danas turistička atrakcija – čuvena pariska knjižara „Šekspir i družina“ (Shakespeare and Company) slavi vijek postojanja

Jedno od obilježja Pariza, knjižara „Šekspir end kompani“, ovog mjeseca slavi stoti rođendan, a nalazi se na listi zanimljivosti grada svjetlosti tačno između Ajfelovog tornja i groblja Per Lašez. Kako je jedna knjižara postala mjesto hodočašća i, istovremeno, obiležje jednog velegrada?

foto: RTS

Nema sumnje da je sama knjižara prekrasna. Tamno drvo koje škripi pod nogama kao na palubi broda, lampe boje apsinta rasipaju mutno, zlatno svijetlo, a knjige su svuda – na podu, nagurane na policama, poređane po merdevinama i stepenicama.

Ni lokacija knjižare nije nevažna. Tačno preko puta katedrale Notr Dam, na mjestu natopljenom boemskim šarmom, koji su ostavile za sobom generacije umjetnika i intelektalaca. Ipak, najveća moć ove knjižare potiče iz njene glamurozne istorije. Originalnu prodavnicu knjiga osnovala je Silvija Bič, jedna od brojnih Amerikanki koje su posle Prvog svjetskog rata stigle u Pariz.

„Nisam uopšte bila spremna za otvaranje knjižare. Nisam ništa znala o poslu, veoma malo o knjigama, sem što sam ih veoma voljela. Nikako nisam mogla da predvidim uspjeh ovog mjesta i kakav će mi život biti. Nisam mogla da zamislim da će jedan Džejms Džojs ulaziti i izlaziti na ova vrata, Hemingvej takođe, kao ni čitava parada drugih poznatih pisaca“, govorila je Silvija Bič, vlasnica knjižare.

foto: RTS

Upravo ona je 1922. godine prvi put objavila Uliksa Džejmsa Džojsa, u hiljadu primjeraka, na ručno rađenom papiru. Knjižara je finansijski jedva preživljavala, ali to nije bilo važno. Jer, bio je to društveni pokret.

Pored toga, dvadesete godine bile su doba književnih salona, jedne Gertrude Stajn i D. H. Lorensa, T. S. Eliota, Ficdžeralda, Ezre Paunda, Grupe Blumsberi. Postoje slike iz tog perioda, crno-bijele, pune sjenki, sa patinom briljantnih ideja koja se spušta na knjige poput zvjezdane prašine. Nisu joj odoljeli ni Ričard Linklejter koji je tu snimao Prije sumraka, niti Vudi Alen i njegova Ponoć u Parizu.

Posle rata, kada je ponovo otvorena, tu su dolazili Alen Ginzberg, Anais Nin i Bertold Breht, ali ovom periodu manjka međuratna romantika prve knjižare. Turistima koji je oblijeću ona i dalje priča o divovima književnosti. Ali ona sama, čini se, prerasla je čak i njih, i od prodavnice postala legenda.

Komentari

avatar