Piše: Anđelko Šubić ( dw.com)
Ugljen-dioksid, prašina, azotni oksidi… Nezdravo, neodgovorno i nemoralno! Ali zabrane koje se u Njemačkoj uvode za dizel-automobile neće se slomiti preko leđa koncerna, već preko leđa vozača.
Histerija oko dizela u Njemačkoj dobila je novu dimenziju. Ipak, najprije bi trebalo reći da sudove koji nameću zabranu vožnje za starije modele ne treba kritikovati. Postoje granične vrijednosti za štetne materije. I to već godinama. Ali, sada su ljudi u metropolama poput Kelna i Frankfurta potpuno zbunjeni, jer desetine hiljada automobila od proljeća naredne godine više neće smjeti da saobraćaju na kompletnom gradskom području. Iz čista mira.
Nemoguće je prečuti slavlje ljubitelja prirode i spasilaca svijeta koji proslavljaju tobožnju pobjedu nad auto-koncernima i auto-lobijem. Molim? Imaju li oni dvije čiste u glavi? Takva „politika čiste savjhesti“ ima i svoje posljedice: milioni Njemaca moraju i dalje na posao, a veliki dio njih upravo u velike gradove. Prijateljski savjet – da mogu da koriste i bicikl – nema veze sa stvarnošću, jer Njemci u prosjeku do posla putuju 17 kilometara. Zato da je jedina alternativa nepouzdanim, prepunim i preskupim vozovima ipak samo automobil.
Pobeda auto-koncerna
Zbog toga zabrana vožnje starim automobilima nije pobjeda nad koncernima, već upravo suprotno – pobjeda samih koncerna! Samo u Kelnu, ne računajući okolinu, ta odluka će pogoditi 110.000 vlasnika automobila. I svi oni sada moraju da kupe novi automobil. Tako znači izgledaju porazi. I to porazi običnog čovjeka. Sudske presude koje se donose na nedjeljnoj bazi, nisu ništa drugo do drska eksproprijacija koju sebi u takvom obliku ne bi smeli da dozvole ni pojedini nekadašnji komunistički lideri. A tome se ne raduju samo Zeleni, već i Ljevica. Molim? A ko to vozi onakve automobile koji će moći da se koriste još samo malo? Brokeri? Direktori banaka?
Ne, pogođeni su mahom stariji modeli koje voze kućne pomoćnice i rade za satnicu od 12 eura. Prije podne su u sjevernom dijelu Kelna, a od podne 15 kilometara dalje na jugu, čiste kuhinje, peglaju košulju i ribaju toalete. Njima je bitan svaki minut. Ili pak samohrana majka koja vozi djecu u školu, a potom mora brzo na posao. Hoće li ona uskoro da vozi elektro-auto? Pa naravno! Ali, prvo mora da se pomoli Bogu da njena stara Korsa prođe tehnički pregled. Ako ne prođe, to će za nju biti katastrofa!
U tom samouvjerenom slavlju prijatelja prirode se dakle krije ogromna količina egoizma. „Automobili ne bi trebalo da voze ovuda, jer ja u ovom gradu živim! Ja!“ Za probleme s kojima se suočavaju kućne pomoćnice ili male zanatlije, te moralne apostole politike prirodne sredine baš je briga. Njihov moto glasi: „Ja istina želim da živim u metropoli, ali želim i vazduh kao u Alpima.“
Pri tom će ta masovna zabrana vožnje starih automobila, problem izduvnih gasova samo da izveze. Hiljade tih automobila biće „protjerano“ u istočnu i jugoistočnu Evropu, na Bliski istok i u Afriku. A tamo se pak svi krišom smiju „glupim Njemcima“. Ali, zar nisu Minsk, Beograd i Kairo na istoj planeti koju mi stalno želimo da spasavamo – ovih dana u Katovicama na velikom Samitu o klimi?
Inovacije takođe bez zabrane
Zašto dakle zabrana vožnje? Mnoge inovacije za zaštitu čovjekove sredine uvedene su u prošlosti bez ovakvih prisilnih mera. Bezolovni benzin, katalizatori za izduvne gasove, kočioni sistem bez azbesta… Sve to se danas podrazumjeva i u Kairu – ali nigdje nema takve zabrane vožnje za stare automobile.
Hvala Bogu, moj auto je još uvijek dobar. Zbog toga što ne želim da rasipam resurse, neću svakih pet godina da kupujem novi auto. No, pitanje je: koja norma važi u Evropi kada je riječ o izduvnim gasovima? Sa svakim novim pooštravanjem kupovati novi auto? To bi mnogima riješilo probleme. Ali ne i meni koji mora da ga plati. A trgovac polovnim automobilima iz Kijeva bi tako riješio probleme. On trlja ruke zbog takve logike. Isto kao i Folksvagen, BMW i Dajmler.
izvor: dw.com