Prije sedam dana, u neđelju 16. juna, na svetoj arhijerejskoj liturgiji u Crkvi Svetoga Ivana Pravednoga na Cetinju arhimandrit Boris Bojović hirotonisan u episkopa i, najvjerovatnije, kako je najavio i poglavar Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, budući je mitropolit naše crkve.
Episkop Boris kaže da slučaj Ukrajinske pravoslavne crkve, koja je početkom januara dobila tomos o autokefaliji od Vaseljenske patrijaršije, „pokazuje da je put do pravednoga ustrojstva i položaja crkve u matičnoj državi dug i trnovit“, ali dostižan.
Sa svega 16 godina pristupio je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi – vođen ljubavlju prema Bogu i otadžbini i uvjeren je da našu crkvu čekaju bolji dani. Nakon što je Venecijanska komisija (savjetodavno tijelo Savjeta Evrope) u petak (21. juna) dala pozitivno mišljenje na Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i položaju vjerskih zajednica, episkop Boris smatra da će se, konačno, „uz dobru volju svih, zakonski urediti pitanje vjerskih sloboda u našoj domovini“.
POBJEDA: Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve mitropolit Mihailo kazao je nakon liturgije na kojoj ste hirotonisani u zvanje episkopa da ste Vi možda i budući mitropolit. Kako ste doživjeli tu najavu?
EPISKOP BORIS: U Jevanđelju po Mateju, Gospod naš Isus Hristos govori : „Oče moj! Ako me ne može ova čaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja Tvoja“. To Hristos govori u noći kada će biti potpuno nevin predat na suđenje i smrt. Davno sam cio svoj život prepuštio po volji Božijoj, ali ne tako što sam śedio i čekao, već što sam moleći se radio. Naš mitropolit Mihailo mi je uvijek bio primjer i podrška u svemu. Često me podśeti riječima vladike Rada: „Ti si mlad jošt i nevješt, vladiko! Prve kaplje iz čaše otrovi najgrče su i najupornije“. Biti episkop je velika odgovornost, za koju nijedna žrtva nije mala. To je svakodnevno usmjeravanje povjerenog naroda ka spasenju, kojem zajedno stremimo.
POBJEDA: Odavno nije bio brojniji skup Crnogorske pravoslavne crkve kao što je to bilo u nedjelju, 16. juna, na Cetinju, pred Crkvom Svetoga Ivana Pravednoga, povodom Vaše hirotonije. Što to za Vas znači?
EPISKOP BORIS: Meni je drago da su se toga dana na Cetinju okupili čestiti i dobri ljudi koji ne mrze nikoga, naprotiv, vole svoje bližnje kao sami sebe. Znači mi još jer su došli prijatelji koji već 20 godina i više nose svjetlost i hrabrost kojom prosvjećuju ovaj narod i obradovalo me je i to što su došli dragi prijatelji i gosti drugih vjera i nacija. Masovnost skupova, prema mom mišljenju, nije relevantno mjerilo važnosti onoga što ih okuplja. Śećamo se i nekih masovnih skupova koji su donijeli toliko stradanja, mržnje i tuge u prošlim decenijama. Neko ima stalnu potrebu da kaže kako CPC nema vjernika i nema naroda koji vjeruje našoj svetoj crkvi. Ako bi to bilo tako, nije jasno zašto se onda toliko brinu o nama. Crnogorska pravoslavna crkva je svjetlost koja vodi ovaj narod duhovnim, tradicionalnim vrijednostima i Bogu, pa je i prirodno da okuplja veliki broj vjernika. Naši vjernici su slobodne osobe i oni procjenjuju sami kada će doći i zašto. Nikada nećemo pristati da nam uslovno „dovode“ vjernike da bi ih slikali i pravili političku priču. Crnogorci i građani Crne Gore uvijek kad je „kritično“ znali su đe treba da budu.
POBJEDA: U Crnogorskoj crkvi ste od rane mladosti. Kako ste nedavno kazali, od 16. godine. Što Vas je opredijelilo svešteničkom pozivu i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi?
EPISKOP BORIS:Svešteničkom pozivu me opredijelila duboka vjera i potreba za molitvom, a Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi me opredijelilo porijeklo i tradicija.
POBJEDA: Bili ste đakon i sveštenik CPC od 2006. godine, tri godine ste u Rimu učili i usavršavali italijanski jezik, Kijevsku bogoslovsku akademiju završili ste u Zlatovrhnom Mihajlovskom manastiru, a 2016. primili ste monaški čin i postali arhimandrit u Kijevu. Što dalje planirate?
EPISKOP BORIS: Mislim da čovjek nikada ne može završiti sa učenjem. Škola je samo jedna stepenica na cijelom životnom putu, na kojem se svakodnevno uči i stiče iskustvo, naročito kroz razgovor i susrijetanje sa ljudima dobra srca i čiste pameti.
POBJEDA: Koliko Vam je za službu u Crnoj Gori pomoglo iskustvo koje ste stekli u Italiji i posebno u Ukrajini, s obzirom na to da je i Ukrajinska crkva, slično Crnogorskoj, bila žrtva osporavanja od Ruske crkve?
EPISKOP BORIS: Uvijek vas obogati upoznavanje sa drugim kulturama, jezikom, običajima. Ukrajina je veoma bitna zemlja u pravoslavlju, jer se niđe kao u njoj ne preklapaju mnoge religije i nacije u tolikom broju. Njihov slučaj pokazuje da je put do pravednoga ustrojstva i položaja crkve u matičnoj državi dug i trnovit. Ali opravdava onu staru misao da ono što je pravo i Bogu je milo, tako da će i naša sveta crkva pametnim radom i hodom povratiti svoju autokefalnost, nepravedno ukinutu prije jednog vijeka.
POBJEDA: Koliko je razvijena, uslovno rečeno, „mreža“ sveštenika u CPC i ima li interesovanja za službu u toj crkvi?
EPISKOP BORIS: Sveštenstvo u CPC na veoma posvećen i predan način brine o vjernicima. Obnavljanjem Cetinjske bogoslovije (Bogoslovsko-učiteljske škole kako se zvala 1887-1916) koja je prestala sa radom 1916. godine u našoj svetoj Crkvi će se opet poslije 100 godina školovati pravoslavno crnogorsko sveštenstvo. A ima dosta interesovanja.
POBJEDA: S obzirom na to da je CPC pod konstantnim udarima Srpske pravoslavne crkve i prosrpskog političkog bloka u našoj zemlji, jeste li, možda, imali pritiske da izađete iz Crnogorske crkve?
EPISKOP BORIS: Ne, nikada. Moje mišljenje je poznato svima. Ne želim da se bavim drugima.
POBJEDA: Kakva su Vaša očekivanja od Prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti?
EPISKOP BORIS: Prijedlog zakona na dobar i evropski način rješava veoma bitno pitanje odnosa crkava i vjerskih zajednica sa državom. Osnovno je da se to prije svega odnosi na pitanje vlasništva nad državnim zemljištem i sakralnim objektima od nacionalnog kulturnog značaja, nimalo ne zadirući u kanonske ili religiozne stvari bilo koje vjerske zajednice. Venecijanska komisija je dala pozitivno mišljenje. Daće Bog da se na bazi toga, uz dobru volju svih, zakonski uredi pitanje vjerskih sloboda u našoj domovini.