Što je ovo, oče Makarije?

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Sjećate li se one scene iz filma velikog Živka Nikolića kada pop Makarije, koga je glumio Bata Živojinović, gleda nagu Slovenku, prelijepu Savinu Geršak kako se kupa u Skadarskom jezeru? Dobro de, neću citirati popa i njegov komentar, ali se čuvena scena dešava danju, dok je uloga popova u društvu bila tako benigna, a njihova činjenja limitirana na “liječenje” nerotkinja. Uz obavezno prisjećanje na scenu kada pop Makarije “pomaže” mještanki da zatrudni uz ono urnebesno: A kako ću, jadan ja?

Bjehu to neka bolja vremena. Popovi su ordinirali danju, a njihove aktivnosti rijetko bi prelazile u zonu krivične odgovornosti. Ako izuzmemo aktivnost nelegalnog “liječenja”.

Danas su stvari drugačije postavljenje. Crkva koja više ne krije da pripada tuđoj državi, na okupiranoj teritoriji poznatoj kao Crna Gora, gotovo da je akter u svim, baš svim akcijama s one strane zakona. Od naizgled benignog izlovljavanja ribe i ko zna još čega, do skladištenja oružja u manastirima pod zaštitom odredaba Dritanovog “temeljnog” ugovora.

Ni Skadarsko jezero više nije što je bilo. Nekada su na njemu čun, mreže i vrijedne ruke domaćina, značili život i egzistenciju. Danas, osim što je okupirala kulturno-istorijska dobra koja su vjekovima pripadala Crnoj Gori (Zeti, Duklji), crkva Srbije tamo je – eto saznadosmo slučajno jer su se svi decenijama pravili mrtvi – središte protivzakonitih aktivnosti, zaštitnica krivolovaca i lovaca u mutnom, a moguće i akter šverca koji se još od početka 90-tih odvija preko jezera. Ranije benzina, potom cigareta, a danas moguće i kokaina. Ma, vjerovatno pretjerujem. Ne bi oni to! Tako bogobojažljivi, zaogrnuti mantijama, oni su samo propagatori Božije ljubavi i sloge među pastvom.

No, niko da ponudi suvislo objašnjenje što je na jezeru, iza ponoći, u čamcu činio otac Filip?! Evo, povjerovaću da je tu bio da bi čitao opelo uginulim ribama. Pa je slučajno bio od pomoći krivolovcima jer crkva Srbije, zaboga, oduvijek pomaže slabijima i golorukima. Ako ne računamo osti. Ipak, oni sumnjičavi će se s pravom pitati što se to odista nalazilo na čamcu, pa ga je trebalo svim silama sačuvati od pljenidbe?

Znate već: u subotu veče na Skadarskom jezeru napadnut je Vuk Saičić, šef Službe zaštite u tom nacionalnom parku i njegove kolege. Saičiću i njegovim kolegama, nanesene su tjelesne povrede, a sve se dogodilo kada su zaštitari na jezeru otkrili krivolovce. Povrijedili su ih, pokušali su da ih izbodu ostima, tukli su ih veslima. Čekaju izvještaj ljekara i tvrde da je to je njima svakodnevica – kako bi čuvajući Skadarsko jezero, odbranili javni interes. Ajde da u krivolov odlaze ljudi da bi prehranili porodicu i preživjeli u ovim smutnim vremenima – njima bi se dalo i oprostiti. Ali, jezero je danas meta više organizovanih kriminalnih grupa koje njime operišu. U igri su stotine hiljada eura.

Ali, svi su krivolovci potencijalno krivično odgovorni, osim popovi za koje tužioci, kao po komandi (ili bez “kao”?) redovno konstatuju da u njihovim radnjama “nema elemenata krivičnog djela”.

Ipak je eksteritorijalna

Ne bi me čudilo da iz posljednjeg u nizu incidenata na Skadarskom jezeru, kao ozloglašen i kriv za sve, izađe Saičić, koji je čudom izbjegao da bude izboden ostima. Čak i ostao bez jedinog ”oružja” na koje u svom poslu ima pravo – mobilnog telefona. Pop mu ga oteo i bacio u jezero! Pop koji dežura noću i obavlja ”službu” kad joj vrijeme nije, pomogao je krivolovcima. I nikom ništa. Ni ”udaljenje sumnje”, kako je nekada sve ono što je bilo očigledno, znao od pravde odagnati Milivoje Katnić.

Tužilac u svemu ne vidi ništa loše, a mitropolija popa Joanikija tvrdi da je pop Filp samo razvađao ”zaraćene strane”! Sačuvaj me Bože ”istina” crkve Srbije koje traju još od njenog nastanka, od 1920. godine.  Uzalud će napadnuti Saičić, šef Službe zaštite NP Skadarsko jezero, o svemu obavijestiti Mitropoliju crnogorsko-primorsku – već zna da mu tamo niko neće vjerovati. Jer, niko tako dobro kao ta paravojna, bezbjednosno – obavještajna ispostava ”srpskog sveta” ne čuva od javne osude svoje prestupnike za koje zakon ne važi.

I opet, ne mogu da se ne sjetim pitanja koje sam u živom programu TVCG prije deceniju, uputio tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću, koreći ga što je vlast dozvolila da SPC u Crnoj Gori ima eksteritorijalan status, kao strane ambasade. Iako je tvrdio da nije tako, vrijeme mi je dalo za pravo. Za sve tri decenije koliko je u Crnoj Gori ordinirao Amfilohije Radović, naravno ni nakon smjene vlasti, niko se nikada nije usudio da provjeri ono što svi znamo – da su se u manastirima skrivali ratni zločinci, da se skrivaju kriminalci, da u njemu postoje arsenali oružja, da su “svetinje” zapravo drugo ime za logistiku odavno pripremljenom planu ozvaničenja projekta “srpskog sveta”.

Crnogorski manastiri koje je okupirala crkva Srbije, potpisivanjem veleizdajničkog “temeljnog” ugovora, ne samo da su ozvaničili svoju eksteritorijalnost, nego su je i dodatno učvrstili.  Po slovu “temeljnog” ugovora, “država Crna Gora garantuje SPC da u njenim objektima državni organi ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa”!

Što reći a ne zakukati nad sudbinom vladavine prava u Crnoj Gori?

A kako ću, jadan ja?

I sad će neko zbog toga što se Saičić juče deklarisao kao “pravoslavni vjernik” i što Služba zaštite kojom rukovodi donira oduzetu ribu narodnim kuhinjama, pomisliti da ću minimizirati ulogu ovog sjajnog momka u priči sa Skadarskog jezera. Nikako!

Već u prvom momentu kada sam saznao za incident, napisao sam na društvenim mrežama da me ne zanima je li Saičić Crnogorac ili Srbin, te da je njegova briga za javni interes primjer kako bi – kada radi u javnom sektoru – trebalo da se ponaša svaki građanin Crne Gore. I zaključio: Budi kao Vuk Saičić!

Ne zanima me ni da li je svoje radno mjesto dobio po osnovu političke pripadnosti. Ako i jeste – onda valja konstatovati da je nova većina makar jednom “ubola” sa kadrovskim odabirom. Čovjek koji je goloruk krenuo na organizovani kriminal! Takvog, ljudi moji, trebalo bi čuvati kao malo vode na dlanu.

Znate, čudna je novija istorija Zete i Skadarskog jezera. Nedavno sam sjedio sa jednim važnim čovjekom iz bivše vlasti koji mi je doslovce rekao: “Ko se nije obogatio 90-tih, taj je budala”. Kao iz topa sam mu uzvratio da upravo sjedi sa jednom takvom budalom, jer sam u tom vremenu, dok su se on i njemu slični bogatili, stavljao glavu u torbu boreći se kroz LSCG i Monitor za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.

Kada se pomene šverc i brzo bogaćenje iz 90-tih, onda se prvo pomisli na Skadarsko jezero. Ono je bilo Eldorado za one koji su na njemu, po sistemu “u dvije ture”, tražili i pronašli svoj zlatni rudnik. Vlast je žmurila, jedinstveni DPS je aminovao, ljudi su se neumjereno bogatili. Na jezeru je kupovan socijalni mir, tamo su se ubirali glasači u zamjenu za nečinjenje sistema. Ako neko misli da su se stvari promijenile nakon smjene vlasti 2020. godine, grdno se vara. Kriminal na jezeru u tom je periodu postao organizovaniji i masovniji. Novina su jedino popovi!

Sačuvaj Bože da je pop Filip Klikovac jedini krivac za učešće crkve Srbije u incidentu na jezeru. On je samo jedan običan monah koji u dokolici manastira Kom smišljao način da se ponaša kao njegovi duhovni i ideološki saborci iz Patrijaršije ili cetinjske Mitropolije. On možda nema džip kao oni, ali ima moćan čamac. On možda nema svežnjeve onih ljubičastih, kakve je od popa kao nagradu za izdaju dobio policajac Knežević, ali ima dobru volju. Moguće da mu u manastir ne dolaze ni dječaci kao Pahomiju i Kačavendi, ali možda i on nekome govori: ”A kako ću jadan ja?” sublimirajući sve frustracije koje ima kao revnosni sljedbenik ideja crkve Srbije.

No, ako tužioci u njegovim radnjama ne vide elemente krivičnog djela, ostaje nada da će i on jednog dana ”Bogu na istinu”. Jer, u ovoj Besudnoj zemlji, ni presuda Višeg suda nije dovoljna da jedna opskurni lik kakav je generalni direktor RTCG, ode u ništavilo iz kojeg je i došao. U državi “vladavine prava” kakva je današnja Crna Gora, vjerujućem čovjeku ostaje jedino nada da će i za Filipa i za Borisa, pravde biti makar jednoga dana u carstvu Božjem. Kad već tužilaštvo ćuti.